Konobarica s tastature
ponedjeljak, 06.10.2025.
Čitajte. Čitajmo.
Mislim, u ovim se vremenima najbolje okrenuti čitanju. Literaturi koja nam odgovara. Meni jako, recimo, odgovara Andrić. Ponajprije Sveske, Znakovi pored puta i Ex Ponto, a zatim sve ono njegovo pripovijedanje, preplitanje, onaj krvotok glavne misli koja krene žilom pa se račva u stotine žilica i kapilara da bi se smisleno i pravovremeno, na samom rubu da joj izgubimo nit, vratila u tok iz kojeg je krenula.
Treba utonuti u vodoravne linije slova. Radi fokusa. Čitanje je jedna od rijetkih radnji kojoj se u trenutku treba u potpunosti posvetiti. Knjiga se drži najčešće objema rukama, pogled je uperen u retke, gibanje tijela ne postoji – tijelo je sasvim umireno, misli su koncentrirane na čitanje… Jedino što ide uz čitanje jest strujanje neke glazbe u pozadini (koje kod mog Zakonitog, ako nema nikoga doma nikako nije strujanje već ide do visokih decibela; on tako obožava), za koju nisam sigurna da dopire do mozga već je tu samo kao primjetno neprimjetna kulisa.
Nahraniti se dobrim mislima iz knjige je neprocjenjivo.
U posljednje vrijeme vidim da je trend na mrežama ponosno isticati broj pročitanih knjiga kroz protekli mjesec. Nekoga, pasioniranog čitatelja, book blogera, ili onoga tko rado objavljuje po mreži to vjerojatno veseli. I to je sasvim u redu. Ja pak s druge strane mislim da je broj pročitanih knjiga u ovom ili onom periodu sasvim nebitan. U mjesec dana mogu pročitati jednu, niti jednu ili osam knjiga. I u svakom sam slučaju na dobitku. Jer bitno mi je koliko mi je koje djelo dalo. Ako je riječ o kvalitetnom štivu bivam presretna. Ako mogu podijeliti s nekim mišljenje o pročitanom, ako me obogati, sreća ide level više. Nerijetko se javim autoru ili autorici sa pohvalom, jer u današnje vrijeme to zaista nije problem, a dobre stvari treba dijeliti i ljudima koji ti pruže radost – a čitanje meni jest radost – treba to dati do znanja.
Ponekad osjetim da ljudi, pritom mislim i na čitatelje i na autore, bivaju nezadovoljni ako im kažeš da ti knjiga nije sjela. A ne bi trebali. Nisu sve knjige za svakoga od nas. Ja imam sistem 33 – 60. Ako mi knjiga nikako ne ide na 33. stranici je zaklapam i vraćam u knjižnicu ili na policu, a kad mislim da bi se nešto ipak moglo poboljšati dam šansu do 60. stranice. Nekad se ispostavi da sam dobro napravila, a nekad radnju sa 33. ipak napravim na toj 60. I to nikako ne znači da je knjiga, koja je meni završila na jednom od ta dva broja stranica, loša. Već da nije meni dobra. A to je velika razlika.
Ono što je svakako dobro jest da me svaka knjiga nečemu poduči. Pa i ta od koje odustanem jer mi da znak što nadalje trebam izbjegavati.
Zašto sve ovo?
Danas sam na netu naišla na jednu misao maestra s početka priče, a ona ide ovako:
Čitajući dobre pisce, dešavaju se pred nama čuda. Često na početku neke rečenice, kad vidimo kako se pomalja jedna misao, mi zastanemo zadivljeni i uplašeni. I sa nevericom pitamo: "Je li moguće? Hoće li se to što naslućujem zaista desiti? Je li ovo zaista ona ista misao koju smo i mi, ne jednom, naslutili pri dodiru naše svesti sa svetom oko nas, skrivani deo naše unutarnje stvarnosti? Zar ima još neko da je ovo ovako video i osetio?"
A kad, pročitavši do kraja, vidimo da je zaista tako, mi ostajemo nad tom rečenicom zamišljeni, zahvalni i srećni, jer nam je pao u deo najveći dar koji čitanje može da nam pruži: osetili smo da nismo sami nikad, ni u najtežim ni u najlepšim trenucima, ni u svojim najogorčenijim nedoumicama, ni u najsmelijim zaključcima, nego da smo povezani sa drugim ljudima mnogostrukim i trajnim vezama koje i ne slutimo, a koje nam "naš" pisac otkriva.
To je spasonosno.
A meni to uistinu jest spasonosno.
I neopisiva radost.
A u vremenu dobivanja svakakvih informacija i raspucavanja toksičnim komentarima fokus na kvalitetno štivo može svima biti spasonosno.
I radost.
Eto.
Čitajte.
Čitajmo.
