"Znaš kako me nerviraju ti ljudi koji rade, a ne da im se raditi." Upravo je Juniorka sa ovom rečenicom ušetala u stan. Naime, žena koja joj je prodala kartu za koncert, istu je isparala mimo perforacije. Pri cijelom procesu prodavačica nije ni pogledala kome prodaje kartu, nekmoli pozdravila ili odzdravila.
Danas odem po neke pikalice za dekoraciju koktela u skladište distributera ugostiteljske opreme i dok jedna teta traži pikalice sa drugom malo pričam. Upravo o tome. Dođemo teta i ja do zaključka da će sve više biti takvih "koji rade, a ne da im se raditi".
Elem, generacije koje su odgajane na pristojnost, radnu i opću etiku te moral, pomalo izlaze iz radnih godina. Bliže im se mirovine. Dolaze nove. Koje ne mare mnogo za krilaticu u duhu koje smo mnogi od nas dinosaura odgojeni; red rad i disciplina.
Bitno je odguliti tih osam ili koliko već radnih sati. Kako god. Nikom na pamet ne pada koliko nepoštivanja pokazuje sa svakim nepodignutim papirićem s poda, neobrisanom radnom površinom, nepospremljenim papirom, nedovršenim dokumentom. Sa svakom tom naoko nebitnom sitnicom koju ne odradi.
Jer vrijeme i energija te osobe koja nije odradila te male "nebitne" sitnice vrjedniji su od vremena i energije onoga koji će to sve umjesto njega morati odraditi. Za sagnuti se i podići papirić s poda ne treba više od 3 sekunde. Ali te su tri sekunde vrjednije u onoga tko to nije učinio.
Papirić je najbanalniji primjer. Da ne govorimo o nekom recimo dopisu kojeg se netko namjerno nije htio uhvatiti, jer "to će netko drugi". Pa ako za dopis sastaviti treba pola sata, to je pola sata vremena koji više vrijede u onoga tko ga nije sastavio.
Isto tako, otvoreno je to iskazivanje nepoštivanja. Svog kolege.
Dolaze nažalost vremena u kojima se sve obavlja na galamu i gerilu.
Jer dinosauri sele u prošlost.
Post je objavljen 07.07.2022. u 22:23 sati.