Komentari

konobarica123.blog.hr

Dodaj komentar (19)

Marketing

  • konobarica

    Ova je nastala nekoliko dana nakon vojno redarstvene akcije koja je na neki način označila kraj rata u Hrvatskoj. Kraj borbi, ustvari. Prošlo je više od četvrt stoljeća. Još uvijek vučemo ratne utege na nogama oporavka.
    Obilježio nas je rat.
    I još nema kraja.
    Pogađa me ova Ukrajina. Dosta.

    avatar

    28.03.2022. (23:43)    -   -   -   -  

  • nisan EL DIABLO

    Istina!... i mene! :(((

    avatar

    29.03.2022. (00:16)    -   -   -   -  

  • Galaksija

    pretužno, prebolno - svaki rat je tragedija :(

    avatar

    29.03.2022. (00:25)    -   -   -   -  

  • bellarte

    Pogađa svakog iole normalnog..
    Nekakvo prokletstvo ovih prostora vuče nas u koloplet rata iz, ili u njega... U koji svakih bar pola stoljeća upadamo, taman kad pomisliš, eto duše predaka su se primirile, smjenile se generacije..
    Ne nećemo se uvući, ta naučila nas povijest..
    Ma, jok!
    Kad ono tutnji., tamo negdje iza brda.. dolaze sa čudnim zvukovima kao neki arboreusi...

    avatar

    29.03.2022. (06:43)    -   -   -   -  

  • gogoo

    Znam što su ratne strahote i žao mi je svih koji to moraju proživljavati.

    avatar

    30.03.2022. (13:15)    -   -   -   -  

  • mecabg

    Rat je nešto najstrašnije što se događa.
    To nije samo strahota sukoba vojnka na bojnom polju,
    to je užas koji nosi teške posledice godinama...generacijama...

    avatar

    30.03.2022. (17:58)    -   -   -   -  

  • luki2

    Potpisujem Mecu :((((( Teško je uopće o tome i misliti, kamoli govoriti...Knedla u grlu...:(((( Tvoj komentar kod mene: istina, bilo je super i baš večer za uživanje! Ljubim!

    avatar

    30.03.2022. (19:22)    -   -   -   -  

  • j.

    Vidiš, često sam se ovih dana pitao tko je zapravo pobjednik u ratu, i nakon dugog sudjelovanja u početku tog "našeg" rata, nisam bio dio te akcije. Sjećam se onog Bebića, bombardera s Kvernera, kada je nakon tjedan dana rekao da se srami za one koji se tada nisu sramili, a gledajući s jednog otoka ravno u tada već bivšu Krajinu, sve što sam vidio bilo je more dima, paljevine i sićušni automobili s prikolicama natovareni ratnim plijenom. I stvarno, osjetio sam to isto; sram. I dan danas drago mi je da u Oluji nisam sudjelovao.

    Otprilike isto mi je pričao i jedan Željko, Srbin s druge strane linije, negdje od Lapca, s kojim sa pio pivu na nekom planinarenju deset godina poslije, pa smo nakon treće ili pete grunfovski ustanovili da je bolje ovako, nego onako - jer bismo, da smo se deset godina ranije našli, gledali jedan drugoga preko nišana. Uglavnom, čovjek se sjetio svog poručnika, zastavnika, kapetana, što li - u noći kada je Hrvatska priznata i kada se s naše strane supijano slavilo i pucalo - pa im je rekao, djeco, manite vi ovu našu državu, oni su dobili svoju, ništa od toga - uhvatite se rada, posla, a ne ovoga. I tako je taj Željko i napravio: utekao pred Olujom, ubrzo skupio ženu i djecu, vratio se; uhvatio se prvo nekih pilića, pa birtije na Ličkoj magistrali, pa sad turizma; radi i odgaja buljuk djece; i danas katkad stanem u toj birtiji kad idem na more da ga pozdravim od srca i zaželim mu dobro; i pitam se ovo- ključno pitanje s početka; tko je, zapravo, pobijedio u ratu?

    Hrvate je Oluja opila kao one pavijane u savani alkohol; pet ili deset godina nakon nje izgubili smo uludo u supijanom slavlju, razmetanju i međusobnim svađama oko privilegija i časti; izgubili smo u žalosno velikom broju zdravih i mladih ljudi, korumpiranih penzijama i inavlidninama - radne navike i postali autistični blesani što urlaju po kladionicama i birtijama, a u novije vrijeme i po internetu.

    Srbi (pri tome ne mislim na Srbijance, nego ove tu, naše susjede, što su tako nesretno doživjeli isto to samo pet godina ranije) su ili propali, odselili, otišli na druge kontinente (što je sačekalo i našu djecu), ili se u zdravoj i pametnoj manjini okrenuli poslu, svome životu i obitelji, po lapcima, ili korenicama, ili adelaidima ili frankfurtima, svejedno je, pa batalili svako talambasanje i gluparanje i počeli konačno živjeti.

    I tko je onda zapravo, reci nam vjetre - pobijedio u ratu?

    A vjetar će na to, kroz grane i nebo: pobijedio je onaj koji ne mrzi; koji šuti i radi i raduje se suncu i kiši i nebesima, i usput pomalo ljubi... ne možeš ga nazvati nekim skupnim imenom - Hrvatom, Srbinom, Bošnjakom... ali sasvim sigurno, možeš ga nazvati pobjednikom.

    Pozdrav :)

    avatar

    30.03.2022. (20:57)    -   -   -   -  

  • konobarica

    @ Diablo - vjerujem. Neizbježno je.

    avatar

    31.03.2022. (21:15)    -   -   -   -  

  • konobarica

    @ Galaxy - prevelika i besmislena.

    avatar

    31.03.2022. (21:15)    -   -   -   -  

  • konobarica

    @ bellarte - upravo je fascinantno kako se to ciklički ponavlja, valja... I koliko smo sposobni dozvoliti uvijek i iznova...

    avatar

    31.03.2022. (21:16)    -   -   -   -  

  • konobarica

    @ gogoo - bome, dosta mi više. Ne mogu ni gledat patnju na licima i najlon kese u rukama. Još manje licemjerno posjećivanje vođa vojnicima u bolnicama...

    avatar

    31.03.2022. (21:17)    -   -   -   -  

  • konobarica

    @ mecabg - i taman kad pomisliš da se normaliziralo nešto (nešto) krene iznova. Strahota, patnja... Stvarno sve teže to podnosim.

    avatar

    31.03.2022. (21:18)    -   -   -   -  

  • konobarica

    @ luki2 - e pa drago mi je da si ponovno krenula u pohode. A ovo...Šta reć, a da nije već rečeno...

    avatar

    31.03.2022. (21:19)    -   -   -   -  

  • konobarica

    @ vjetar -
    //A vjetar će na to, kroz grane i nebo: pobijedio je onaj koji ne mrzi; koji šuti i radi i raduje se suncu i kiši i nebesima, i usput pomalo ljubi... ne možeš ga nazvati nekim skupnim imenom - Hrvatom, Srbinom, Bošnjakom... ali sasvim sigurno, možeš ga nazvati pobjednikom.// eto sve je tu sažeto i rečeno.
    I koliko takvih priča... A svaka sa svojim ožiljcima. Ustvari, sreća je što su se ovi protagonisti trgnuli na vrijeme. Mnogi nisu. I sada žale.
    Ma fuck the war!!!!
    Ko što Boba reče:" Treba činiti dobro do iznemoglosti..."

    avatar

    31.03.2022. (21:22)    -   -   -   -  

  • nema garancije

    Gdje god ostaju ožiljci čupava je to pobjeda. Da su "glavonje"
    toliko prisebne i shvate konačno kako se samo dogovorom
    može postići mir do rata ne bi ni dolazilo. Svoje naravno treba
    braniti, ja samo žalim izgubljene živote, a to je nemjerljivo:)

    avatar

    02.04.2022. (19:39)    -   -   -   -  

  • Pozitivka

    Nevjerojatan je taj otpor i čvrstina Ukrajine. Da, dosta je ratova i patnji jednom zauvijek, ali nažalost ne ovisi to o nama. :(

    avatar

    02.04.2022. (20:28)    -   -   -   -  

  • konobarica

    @ garancija - upravo to. A čvrsta je istina da u ratovima uvijek nastrada mali čovjek. Pijun ratnih igara. I još nešto. Kako mi se godine talože kroz život sve sam uvjerenija da u ratu pobjednika nema.

    avatar

    04.04.2022. (20:35)    -   -   -   -  

  • konobarica

    @ Pozitivka - pa eto. Nisu ni nama davali mnogo šanse, al eto ispada da ti, uvjetno rečeno "mali narodi" srcem uspiju slamati vojne tehnike i taktike.

    avatar

    04.04.2022. (20:36)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...