23
nedjelja
studeni
2025
Opraštanje
Ne opraštam se za sva vremena, samo od "bloga tjedna".
Bilo je trenutaka kad mi baš nije bilo do pisanja pa su se malo
postovi "zacrnili", a ja sam plavuša, baš mi ne stoji.
Dok darovi s neba čekaju da se opet spuste, u vidu kiše ili
bijelih kokica malo sam prošetala oko vrta jer gaženje bi bilo
malo blatnjavo. S divljenjem gledam još blago nezrele limune
koji čekaju suh dan da ih se obere, gledam i ostale darove
jeseni koji su se iskazali u punoj snazi i ljepoti. Zelenilo je vrlo
uspješno; raštika, repa, salate, peršin, selen i samonikle jestive
biljke. Hodam sa zadovoljnim smješkom, nije važno što će me
prvi suhi dan pozvati da se pozabavim salatom i raštikom.
Navuci rukavice i skupljaj pužiće sa salata i crvene bube s
raštike, a one male sitne bubice na blitvi trebam s posebnim
oprezom istrijebiti da se ne oštete biljke.
Ostaci mojih šarenih puzavica također čekaju da im se odstrane
izdanci i prorijedi korijenje. Valja i lukovice rasporedit, malo sam
ih obogatila kupnjom više vrsta tulipana i sadit ču ih u razmacima
po pet šest dana radi cvjetanja u dužem periodu. Oni ne mogu
baš dugo, barem ja ne znam način održavanja cvatnje na duži period.
Njega čekaju rezidbe voćaka, loza, ali nema žurbe, može i u rano
proljeće. Moj dio su hortenzije, ruže s kojima se nisam baš usrećila,
ili im ne odgovara mjesto boravka ili ja nešto krivo radim. Baš ove koje
su opstale godinama su one starinske mirisne i koristim ih za meleme.
Srca ispunjenog vraćam se na rutinske radnje i evo pišem svijetu koji
meni možda nikada pisati neće, a nisam jedina koja ne dobiva odgovore
na svoja pisma. Kroz povijest je bilo puno većih glava koje su pisale
pisma a odgovora dobile nisu. Svijet je sastavljen od onih koji misli
ispoljavaju perom (tipkovnicom) i onaj drugi dio koji konkretno kaže
što misli ili ne misli ali kaže i ne pada im na pamet pisanje pisama.
Cvijećem, voćem i povrćem uz obilje otpalog lišća opraštam se od vas
za ovaj tjedan, slijedeći idem "po redu vožnje", tako me zapalo.
komentiraj (12) * ispiši * #
22
subota
studeni
2025
Malo bjeline i svježine
Po kišnom vremenu rado zavirim u odlagalište starih stvari koje ni
pod koju cijenu ne bih bacila u kantu. To su nekakve sitnice koje mi
znače, to su rođendanske čestitke od dragih osoba koje nisu više
s nama, a ako i jesu nisu sa mnom. Bez obzira na to, sklona sam
zadržati lijepe uspomene, fotografije a često me i misli podsjete na
ljude koji su bili u momu životu a više iz raznih razloga nisu.
U jednoj kutijici čuvam čestitke od naše Smješkice. Ona nije imala
sestru, a ja sam bila "sestrica" i tako počinje svako pisamce i svaka
čestitka "svojoj dragoj sestrici", tako piše i na posveti slike i knjige. Zbog
njenog pristupa životu, iskrenosti, borbenosti, svaki put kad prebirem
po tragovima, svaka suza je popraćena osmijehom. Nas dvoje se
često sjetimo razgovora s njom jer je najčešće zvala na njegov mob
ili sam ja zvala s istog jer tada nisam imala "pametni".
Uzela sam album sa slikama djece, tu nisu samo njih dvoje, tu su sva
ona djeca koja su bila u njihovim životima, tu su moji nećaci i jedina
nećakinja, njegove nećakinje, djeca prijatelja, slike s rođendana i
raznih prigoda. Najmilije su mi one snježne, one gdje smo svi, bez
adekvatne opreme ludovali na snijegu. Osjećaji se pomiješaju, od
radosti do beskrajne tuge za jednim stvorom otrgnutim iz životnog
vrta. Vraćam se snježnim radostima i one me čine djetetom, bezbrižnim,
razigranim, kao u najboljim vremenima.
Naša prijateljica iz jednog gradića u Bosni nas redovito dariva fotografijama
svih vrsta, sadnja, berba, pripreme zimnice i na kraju snježne radosti.
Jutros dok pijemo kavu stiže čitava serija fotografija s puta jučer od nas
prema kući, tek je lagano lepršao. Bojali su se da bi mogli zapeti u prometu
zbog snijega i krenuli ranije. Do sinoć tek malo, koji centimetar. A ono nam
zasladi kavu, pokrivač bez pretjerivanja dvadesetak cm, svjež, bijeli se, a
kaže ona da nije vodenast nego baš pravi k'o da se dodvorava sv. Kati.
Jelke ispred njihove kuće nisu dobile samo sijede vlasi već konkretan pokrivač.
Staza koja vodi s ceste prema kući s debelim tepihom, pa onako dječji razmišljam
kako bi se bilo lijepo provaljati po tom divnom prostiraču. Samo bjelina, nigdje
trunke crnila ni prljavštine kao na sarajevskom. Znala sam ih pitati dok sam
gore živjela..., kako to da kod njih pada crni snijeg a kod nas je uvijek padao bijeli...,
Iz Sarajeva sam također jutros dobila foto s bijelim tepisima i posutim stablima, uz
komentar: "evo ti šaljem malo sniga dok nije pocrnio".
Završavam ovo u mislima na one bijele zime na skijalištima, improviziranim, kao
što nam je i oprema bila čista improvizacija, ono valjanje s djecom do iznemoglosti,
grijanja malih ručica, a oni presretni, ne smetaju crvene ruke, hoće još, još.
Nasmijah se onoj ženskoj snježnoj avanturi za koju sam rekla da bi se mogla
uvrstiti u olimpijske discipline..., ono kad su izvučene sve tepsije iz špahera i
krenulo se u snježnu avanturu po našim nizbrdicama, a ima ih. Disciplina bi se
mogla nazvati "bob jedvasjed", logično, rijetko koja guza se potpuno mogla smjestiti
u tepsiju. S koliko radosti prizivam u sjećanje tu snježnu ljepotu i zimu s najvećim
brojem ispletenih predmeta. Bilo je to vrijeme relativno zdravih ruku i volje za tri.
Danas često provirujem kroz prozor, izlazim na vrata, gledam nebo kako se bijeli
i čekam, čekam da mi se opet ukaže bjelina, da još na trenutak pokušam biti dijete,
razigrano, oslobođeno od svih negativizama, jer sve nedaće, nejasnoće, zločestoće,
sve će pokriti snježna bjelina a u srcima samo milina. Tko zna, možda mi se vrate
talenti za sanjkanje i pletenje uz toplu peć. A la optimizma:)))
komentiraj (9) * ispiši * #
21
petak
studeni
2025
Ponekad razmišljam...
Za ovog južnog vremena nametne se tema koje traže širu analizu.
S obzirom da nisam neki analitičar ali postavljam pitanja onima
koji su u tom pogledu potkovani.
Često se događa, a to je tako kad poznajete puno ljudi, a neki od
njih su bliskiji od drugih. Kad netko od tih bliskijih dođe u fazu kad
je težak sam sebi, a kakav je drugima i nije od presudne važnosti.
Naravno da normalna obitelj pati kad svomu članu obitelji ne može
pomoći. Dogodi se baš ono..., teška situacija, čovjek živi kao da ne
živi, a vidljivo je da je svjestan svoga stanja. Kako zaviriti u dušu i
misli te osobe, da li se isti hvata za slamku i želi produžetak pod
svaku cijenu ili jedva čeka da agonija završi? Ta me pitanja muče,
kako bih se sama ponašala da moram gledati tu osobu, kako joj
prići, koje joj riječi uputiti znajući, ili barem pretpostavljajući da me
čuje? Nekako sam na tragu razmišljanja da životu treba dati šansu
do posljednjeg udaha. Da me netko to isto pitao prije deset godina
možda bih rekla kako su te borbe besmislene. Vjerojatno i mnogi od
vas tako misle..., što će ti život kad je izgubio na kvaliteti. Pitamo li
se da li i onaj na čekanju zadnjeg pečata isto to misli? Možda je njemu
svaka sekunda dragocjena, a nema ni nekih teških bremena na duši.
Znači ne mora zadnju uru čekati u strahu..., "dugovi" su podmireni.
Nekoliko puta u životu sam se izjasnila kako je eutanazija, ako je sam
čovjek u patnji želi nešto što treba poštivati. Sad se pitam..., da li baš?
Zar i u toj patnji na trenutak ne bljesne nada kako bi se moglo nešto
promijeniti, a tko smo mi da ubijemo nadu.
Čovjek je biće složeno i svi smo vjerojatno na zadnjoj stanici s mišlju
o produženju. Da li je to zbog neizvjesnog zadnjeg putovanja i pitanja
koje ne otkrivamo..., kuda nas vodi put i dokle. Da li ima toliko snažnih
vjernika koji nikada ne dovode u sumnju neki bolji život tamo negdje?
Nisam jedna od tih, cijeli život propitkujem diveći se ili čudeći onima
koji nikad ništa ne dovode u sumnju..., to je tako i ja tako vjerujem.
Ako je tako, takvi lakše doživljavaju zadnje ure i mirno odlaze na put.
Mene ovdje više muči pristup čovjeku neprepoznatljivom od duge
patnje, postoji li nešto što se riječju može izraziti a da istom bude lakše.?
Mnogi su otputovali iz moje generacije, mnogi i mlađi, dosta njih sam
poznavala, neki su mi bili vrlo bliski, jedna od njih je bila tu među nama i
jaaako je patila, a znam da je život ljubila.
Znam da se tu ne može puno birati, ali iz ove perspektive biram život sa
svim svojim nakaradnim postavkama.
komentiraj (9) * ispiši * #
19
srijeda
studeni
2025
Nije vama loše
Mladost je bila patrijarhalna
teško se bilo otimati vladavini "testosteronalnih" muškića
a žensko k'o žensko
opet gleda muške uz izuzetke
kad si ti u pitanju dala sam ti sva prava
a za sve ti treba potpis s pečatom
neću brojiti sva carstva koja si preuzeo
sve je tvoje
freza i kosilica
motiku baš ne ljubiš ali i ona je tvoja
tvoj je volan i daljinski
tvoj je zadnji tać na ručku
dobro je vama muškima
u tim vašim carstvima
većina nas žena stare garde samo smo paževi
a što bi paž bez svoga cara
a car sam ni čarape ne zna sparit
sretan vam vaš dan iako su svi vaši
a bez vas bi život bio k'o jaje bez soli
Živjeli vi svojim podupiračicama
komentiraj (9) * ispiši * #
18
utorak
studeni
2025
U spomen smrti za život
Sjećam se dana kad je televizor bio stalno u pogonu,
sjećam se da smo bili u grču od očekivanja
sjećam se svih slika kolona i razaranja
vapaja iz bolnice
sjećam se vijesti kad su na kućnom pragu ubijeni njih dvoje
članovi šire obitelji koje sam samo iz priča poznavala
mogli su otići ali nisu
sin je bio tu negdje u obrani grada
ubijen je a njima više ništa nije bilo važno
utjehu su našli u odlasku na kućnom pragu od ruke krvnika
sjećam se priča od ljudi koji su prognani
muški članovi su ostali
neki zauvijek
neki se još uvijek čekaju u bilo kojem obliku
mnoge stravične smrti za naše živote
uz molitvu "ne ponovilo se"
nikada više
nigdje više
neka u miru počivaju
a mi u miru radimo i živimo
oni bi tako željeli
komentiraj (8) * ispiši * #
17
ponedjeljak
studeni
2025
Pobrkani planovi
Neću podastirat medicinsku dokumentaciju
previše je to papirušine
izmakao mi Split zbog akutnog ukočenja
vrata što okreće "glavu kuće"
a bez vrata smo bezvratni
a nema manipulacija
miruj, medikamentiraj se i gledaj
uljeza u kuhinji s voljom ali sumnjive spretnosti
šuti i čekaj mirno i umiljato
radovi prekinuti
stigla dostava kompletnog ručka
jedna moja potomica dobra kuharica
ublažila boljke ukusnim obrokom
Otvorio mi se prostor djelovanja
medikamenti čuda čine
kao i dvodnevno mirovanje
blago sam se isklizala iz pasivnosti
posegnula za doniranim voćem
dušu dalo za marmeladu
akcija
nastala je gulijada
laganini pripremam sredstva za proizvodnju
a svesrdna pomoć je tu
osjećala sam se kao predradnik u proizvodnom pogonu
gledam
vrebam slučajne propuste koje gutam
nije fer neplaćenim pomagačima zagorčat
Pasiranje
miješanje bez zastoja
ne smije zagoriti ni slučajno
nitko ne voli zagoretinu mazati na kruh
dugačak je to proces
mandarine su vodenaste
potreban im je pektin nadoknađen jabukama
sve je na kraju bilo kompaktno
sjaji se površina
hvata se korica
svojom rukom radim na završnoj fazi
sretna zbog sudjelovanja (gledanja)
prožeta zadovoljstvom što se još nađe oslonaca
koji ne zanovijetaju
samo preuzimaju
zajednički rad
za zajedničku konzumaciju
Planovi su se malo pobrkali
'ko te pita
za Split ima vremena
a marmeladnu avanturu bih opet ponovila
s više udjela sebe
provjerila sam teglice
okretanjem se uvjerila da ide po "propisu"
nije ni čudo kad muška ruka miješa
a kažu da su žene za miješanje i "miješanje"
sve se pobrkalo
komentiraj (4) * ispiši * #
15
subota
studeni
2025
Klize
Zaobišli smo veliko slavlje
ne dopušta trenutak
opet ne mogu zaobić sve ove godine
ne mogu ne reći kako je svaki dan bitan
da i u moru nepredvidivosti moramo obilježiti
još jednu godinu kao "pješaci"
tu smo na okupu iako neki fale
bit će dobro nadajmo se
nazdravimo danas jer tvoj je dan
nazdravimo za prisutne i one koji nisu tu
svjesni klizanja trenutka i trenutaka
i svega što donosi dan i dani
glavu gore
uz zdravicu ide moja želja
za tvoj zdrav život
sretan ti rođendan moj suspavaču i suputniče:)
komentiraj (10) * ispiši * #
10
ponedjeljak
studeni
2025
Ludosti
Krivi noćni pokreti iznjedre na površinu gutače mira
ukotve se u polusan i diktiraju tempo
pokušaj odupiranja doživio je pobjedu nad usnulim bićem
sa žarkom željom uništenja izgrađene kule
na čvrstim temeljima
neki marginalni tipovi pritišću misli
ne dopuštajući ni polusnenoj opuštenoj osobi da se osovi
je li ovo put ka uništenju
jesu li ovo posljednji trzaji u ustaljenoj kolotečini
izbacivanja u orbitu nepoznatog
ima li nade za izlazak na svjetlo koje se promalja
izlaska iz skučenosti prostora koji steže
na vjetrometinu izvan zidova
da udarima osvježi svijest
izbaci iz utonulosti i potonulosti u novi svježi dan
komentiraj (9) * ispiši * #
07
petak
studeni
2025
Za stare i one koji će to postati
Ovo nije stručna analiza situacije, samo gola istina o ljudima na vjetrometini.
Brojna smo populacija, ima nas, puno se za nas izdvaja, evo jutros u ljekarni,
osnovna terapija za nas dvoje preko recepta iznosila je točno 25,30 eura.
Trajanje od dvadeset do mjesec dana. Uz to bi trebalo nadodati vitamina,
magnezija, kalcija, tableta protiv bolova a nisu na recept (neki jesu)... Kad
o svemu razmislim korisnije bi bilo uzet neku oboritu ribu ili manje masno
meso, povrća imamo (srećom), kvalitetno se nahraniti i možda bi ljekovi
ostali u škartocu. Onda se dogodi da ustaneš s glavoboljom, bauljaš po
kući u strahu da ti se ne ponovi ono od lani (blagi moždani) i to jači i
"kvalitetniji". Okrenula sam se prema njemu koji pada na riječ o bilo kojoj
bolešćini. Ajde, tlak je bio na "zavidnoj visini", ono za zakotušit, a on samo
ponavlja: "ne može bit, ajde ponovi". Ništa, uzela dodatnu bobu, a njemu
kažem uz napravljenu grimasu za ono nedajbože, kao, jedino se toga bojim,
nemoći i izbegeveljenosti, a znam, znam, čovjeku se sve može dogoditi. Eto,
ovaj put sam prošla lišo, ali me stalno sapliću misli o možebitnoj nemoći i
čija sam tada. Imam primjera u ovom trenutku, gdje ljudi čekaju i traže 'ko
će im pomoći, platili bi osobu samo da dotični ne ide u dom. Domovi su
postali čekaonice za požare ili "slučajne požare", nisam istraživala ne znam.
Odma' mi pred oči onaj dom u Tuzli i u misli oni nesretnici koji su na najgori
način završili svoje živote. Ima zlobnika koji će zlurado zaključiti kako je to
manje deficita u državnim budžetima, jer čudo jedno koliko mirovine, recimo
ove kao moja a to su nekakav prosjek, oko šesto eura, ugrožavaju budžete.
Manje više ljudi imaju svoju djecu, a ta djeca ako imaju sreće rade skoro cili
dan, ako još imaju i svoju djecu, neki dodatni poslić..., kojim trikovima oni mogu
njegovati roditelje. Djeca koja su već u mirovini i njima treba pomoć, kako
izvesti pomoć roditeljima bez da ih se odvede u dom i da svi budu sretni i zadovoljni?
Od svoje djece pomoć ne mogu tražiti i neću objašnjavati zašto, možda jednog dana
dom ili pomoć u kući kao najidealnija opcija. Postoji ovaj program "zaželi", zaželili,
dobili, dva do tri puta tjedno po par sati..., odlično smo prošli. Te žene ne mogu
pored redovnih klijenata još dodatno njegovati nepokretnu osobu, imaju svoje
obitelji, svoju djecu, koja će se domalo raspršiti i otići svojim putevima a oni će kao
i mi čekati 'ko će im dodati čašu vode ili vina, svejedno.
Znam da bi bilo normalno, kad bi bilo normalno, da djeca brinu o svojim onemoćalim
roditeljima, to im je i dužnost. Život često ispiše drukčiju priču i svaka je na svoj način
i onda zaključimo kako bi najidealnije rješenje bilo da uz malo veće mirovine na zadnju
stanicu idemo u organizirani smještaj, a naša djeca će nas obilaziti, uz žal kako bi
ipak najbolje bilo da smo svi na okupu. Mnogi nisu ne zato što to ne bi htjeli, život ih
gazi i teško i sebi mogu pomoći.
Koje je rješenje? Ne možete sad baš potaracat sve što je prišlo sedam banki, a ne može
živ čovik u grob da je stoput nemoćan. Ne možete nas držati ni na lancu s malim mirovinama
stalno trubeći da su se puuuno posto povećale zadnjih deset godina. Eto ministrima posla,
razmišljaj te, o lošoj prehrani, lošem grijanju, sve to ide ka nezadovoljstvima, udarima i na
kraju trajnoj nemoći. Nije jednostavno, kao što ništa nije jednostavno kad se kesa isprazni
a kud god pogledaš sve stari "namještaj", ajmo ća radit, ne zezat se s temama koje su u
ovom trenutku k'o strašila za 'tice, a nama treba samo mirna starost bez straha u kojemu
stanju ćemo dočekati zov "redara".
komentiraj (20) * ispiši * #
03
ponedjeljak
studeni
2025
Smisao
Dolazim doma s vrećicom i osmijehom do oko glave i da mi "refluks" nije
sredio glasne žice propjevala bih kao što sam to davno činila. Ovaj moj
me u čudu gleda, što se događa, nakon ne baš ugodne noći njegova
nepredvidiva žena doživila preporod.
"Di si bila osim na FINI, koga si srila da si tako dobre volje?.
Pokazujem mu malu ukrasnu vrećicu i sadržaj, vidim mu upitnik iznad glave.
"Imaš pravo pogađat, bojim se da ćeš teško pogodit 'ko me je dariva'".
Ne volim baš držat ljude u neizvjesnosti pa sam otkrila izvor lipog dara.
Srila sam momka (davno je bio momak) i onako me gleda u nevjerici i kad
je shvatio da sam to ja, ispozdravljali smo se srdačno, ukratko ispričali
živote od zadnjeg susreta, a ja žurim, želim da ručak bude na vrime, a on
ode prema autu i meni: "čekaj, čekaj, imam nešto za tebe, zapravo ja sam
to ponio i darivam drage ljude ako ih vidim jer nemam vrimena obilazit.
Ovo ti je ulje od prošle godine, a bit će i ove, dobra godina". Rekoh da ne triba
i mi smo ove godine nešto imali, nama dovoljno, neka šalje dalje. Ni čut,
želio je da ta etiketirana boca ide meni i sav sritan šta smo se srili i kratko
proljudikali nastavio svojim putem, usput izgovorivši pozdrave za Njega i
obećanje da će drugi put svratiti do nas.
Ljudi prizemljeni i "normalni" će reći..., vidi šta ova priča, kakva je to srića, od
boce ulja stvara događaj. Nije bitna vrećica ni ulje, bitan je učinak koji to stvara.
Ako nas netko iz čista mira obraduje sitnicom meni je normalno pokazati radost
i zahvalnost, posebno ako je isto došlo bez povoda i ako nas netko na taj način
iznenadi a nije morao.
Imala sam priliku razgovarati s umirućima koji su mi znali reći: "meni je još dobro,
okružena sam dragim ljudima, a koliko ih danas umire bez igdje ikoga".
U mnogim životnim situacijama, pogotovo ako je loš period, sjetim se ovih riječi.
Nije nama lakše ako i drugi pate, samo postajemo svjesniji u zajedništu kroz
patnju, isto tako kroz lijepe situacije. Dobro je zadržati se na onim iskricama lijepog
koje nas dotiču usput i hrane našu dušu. Taknuta sam ovom sitnom pažnjom
i morala sam to podijeliti.
komentiraj (9) * ispiši * #