26

subota

rujan

2020

Ćuko je zakon

Zadnjih godina puno posla imam s raznim ambulantama, snimanjima,
za nevolju sam mogla dugometražni film snimit. Trenutno imam zakazane
tri MR-e, puno je to za jedno čeljade. Uvik se nami umirovljenicin ukaže
neka sritna zvizdica koja sve izokrene u našu korist. Di neće, puno mi
značimo, naročito na polju demogravske isponove. Šalu na stranu, ja san
se danas uzvrtila i mislin da ću otkazat sve ove MR-ove, nakon šta san čula
šta se ovo pojavilo u Finskoj. Finska je ona zemlja skroz gori na sjeveru,
imaju puno jezera a imaju i puno pasa. Unda su se oni dositili da bi pase
mogli iskoristiti za otkrivanje ove svjeske bolešćurine COVIDA-19, korone,
šta li. Čovik dođe, protrlja se maramicom i to dadu ćuku pod nos, a znamo
kakav njuh ima ćuko, osjeti taj na daleko i široko. To je već utvrđeno, pas
može nanjušit bolest, pa meni odma palo na pamet da bi ti pasi mogli i puno
drugi bolešćina otkrit samo in triba prić na pravi način.

Ima tu još jedna stvar, u zadnji godina san počela jako šćedit od ovizi srestava
šta mi ligaju na tekući iz miseca u misec. Nije puno, ali..., pametnim promećanjem
more se to uduplat. Dođen ja prije dvi godine u banku i tražin svoju mirovinu (koju
san inače podizala na bankomatu), ali oću sve po sto kuna. Mala me malo čudno
pogledala, ali kad san joj objasnila da je to radi štednje morala san joj i objasnit.
"Uzmen lipo sto kuna, prisavijen popola, to ti je odma dvista i tako ti meni svaki
misec mirovina bude puta dva. Nešto i potrošin, ali pola svakako stavin pod lancun.
Sad ti izračunaj koliko je to na godišnjoj razini?" Ove okolo su se pogledale više puta,
vjerojatno misleć kako san išumila, a nisan. Ne znaju one da san ja dalekomisleća
i kako će mi sad to uduplano dobro doć za avijonsku kartu, Helsinki, Finska, zemlja
tisuću jezera i 'ko zna koliko puta još pasa. S ovon ušteđevinon oden na sjever,
nagledan se svita, bez medicinski' intervencija obavin sve potribite preglede i kući.

Kad buden načistu da nisan baš za umrit, otkažen sve one MR-ove koji koštaju k'o sv.
Petra kajgana, iako mi nikad neće bit jasna ta usporedba s kajganom. No, dobro,
valjda se tako kaže iz neki' razloga ali meni je bitno da pametno usmjerin srestva,
nagledan se svita i naučin svašta šta prije nisan imala priliku.

Dobro razmislite svaki put prije upisa na skupe preglede, podučila san vas kako se
od sto kuna stvara dvista, šćedite, avijonsku kartu dok još avijoni letu i za Finsku.
Kako su sjevernjaci puno napredan svit, dok vi skupite srestva, možda se i u drugin
zemljan pasi izdresiraju za sve specijalnosti, važno je da ne dolazite u direktan kontakt,
oni to sve po mirisu. Logično je meni to, ako nađu tartufe šta ne bi koronu, križobolju,
razne upole i štajaznan sve te bolešćine. Problem će biti šta će dijagnostički centri
morat ili zatvarat vrata ili spustit cijene. Pasu kupiš vriću one 'rane, malo izdresiraš
i to je cili trošak, a kad vidin one silne istrumente..., to čudo košta, još ljudi, mora bit
skupo. Priznaćete da čovik uzima ono šta mu je lakše platit, ne moremo mi mislit tamo
na neke amortizacije, pdvejove, plaće i doprinose, ćuko je zakon.

25

petak

rujan

2020

Tek onako

Oglasi:

Mijenjam čir na želucu za Bol na Braču.

Prodajem ili dajem u najam vjenčanicu koja
donosi sreću, nosila samo tri puta.


"Jesi li prije mene hodala s nekim?" pita momak
ljubomorko svoju dragu.

"Nisam ni s jednim" - odgovori, "svi su imali auto."


Eto, satrala južina pa mi ništa pametno ne pada na glavu.

20

nedjelja

rujan

2020

Mogu sama

Ne plači moju tugu
ne raduj moju radost
ne boluj moje boli
ni molitve moje ne moli

za plača suza imam
cijelu dolinu natopit
za radost izvor ću naći
i sve u jedno stopit
a bolovati sama mogu
srca usmjerena Bogu


D U Š A

Zlopati se duša
u memljivu tijelu
skončat joj je
ne može izdurat
kao loši kušač
nad obilnu jelu
oči gladne jedu
on ne može kušat
u sukobu vječnom
tijelo traži svoje
duša letjela bi
ne može u dvoje


N I N A N E B U N I N A Z E M L J I

Mi žene staroga kova
još mlade a nova vremena
teško mjesta nalazimo
od tovara vremenskih bremena
rađanja i sve što dođe u paketu
opterećene strijama i stapastim nogama
gubimo duh natjecateljice
dok smo ujedno majke i učiteljice
one životne
s uputama za sretne dječje pute
ne okreneš se
ne drže te više za skute
naše polovice su poslovnjaci
a svjetovi nemilosrdni poslovni
nevažno što su i oni već polovni
izviru nove bazne
muzne i mazne
za svoj uzlet
prihvaćaju izlet
pa neka je i polovni
kao naš
ne prihvaćaju život olovni
na početku životnog puta
one se drže svojih aduta
a vama osta samo jezik otrovni
dočeci na noža oštrici
izgubljene negdje na po puta
neka je u tišini
druga pak luta
čekajući poziv sa Zavoda
ne za evidenciju
za neki barem plaćen posa'
nigdje ničeg nema
nikoga nije briga
jesam li gladna
gola il' bosa
on polako napušta luku
čekajući da i njega ne dotuku
vremena
bremena
muzne
mazne

Inspirirano ispoviješću pedesetgodišnjakinje.

17

četvrtak

rujan

2020

Nakon svega

Kad pomazi nas zadnja zraka
i pod nama otvori se raka
duboki san ustupi mjesto patnji i boli
ostavi iza sebe sve što se ne voli i voli
kad usnulo tijelo nije tijelo nego hrana
nemanima sitnim i brojnim
samo odjeća naša bit će brana
na još jednoj gozbi i bezglasnu tulumu
mijenjaju mjesto na grobljanskom dulumu
tražeći svježe obroke
za svoje žderačke poroke
oni što ostadoše u kićenju novih nam domova
brišući suze s krivnjom il' ponosom
kao posljedicom s našim odnosom
ne pomišljaju oni na crve gurmane
milija im sjećanja na minule dane
i sutra kad novi dan svane
i još blijedo gore zapaljene svijeće
polako vene u buketima cvijeće
svi su u mislima na prolaznost života
i svakim danom više
vaš život s njima bio je sama divota
prava je šteta što sve ne saznadoste na javi
bilo bi lijepo usnuti u vjeri da ste baš vi bili oni pravi

najbolji
najdraži
u svemu ćemo biti naj
al' tek kad dođe nam kraj

16

srijeda

rujan

2020

Inspiracija

Ima faza koje pršte novim idejama, iinspiracija na uši izlazi, a
ima ovih trenutnih kad osjećam kako je sve zaleđeno, ničega
nema. Samo se rutina vrti oko mene i ja oko nje, a i ona je zakazala,
rutinske radnje su se svele na minimum. Ostaju knjige, to barem
ima prolaz. Izvukla sam Veseli pariški svibanj (James Jones), radnja
je smještena u kasne šezdesete, malo zastarjelo, ali nema veze,
nekada je dobro i gradivo ponavljat. Dobila sam neku knjižicu sa ZEN
pričicama..., nisam nešto zenutljiva, no ugodno sam se iznenadila
poučnošću istih, što 'oće reć da učiti možemo dokle dišemo. Ja eto
još dišem solidno, što za hodanje baš i ne bih rekla.

More me vraća u bar neko dobro raspoloženje, to da ne izgubim na
unutarnjem, a more prodire do duše. Ovo podbiokovsko s lijepim uvalama
i plažama, s rijetkim kupačima, prava je blagodat. Usput promatram ljude
i njihova raspoloženja, pokrete, ponašanja. Uglavnom je to strani svijet,
s jednim ili dvoje male djece, parovi na kraju puta ali taj kraj žele provesti
na moru uživajući i nespretno gazeći po šljunčanoj plaži.

Mala djevojčica plavih očiju i kovrčave kose, netom prohodala, slobodno
hoda povremeno padajući, osmijehom zaraznim da vam sve vaše postojeće
muke za tren stanu. Ide prema nama mašući ručicama, okrećući se prema
mladim roditeljima dajući im do znanja kako neće daleko. Koliko je bila tu
među nama osmijeh joj nije silazio s lica, jela je, praćakala se u moru, bacala
kamenčiće nespretno u more. Za razliku od mnogih koje promatram, ovih
dvoje mladih međusobno komuniciraju, igraju se s djetetom, a ona ih sretno
nagrađuje svojim nevinim smijehom. Prava maloobiteljska idila. Razmišljam
o tom djetetu koje vidjeh prvi a vjerojatno i posljednji put u životu, razmišljam
u kakav je svijet došla, da li će roditelji moći zadržati taj osmijeh na duže staze?

"I ti o svemu razmišljaš", kaže ON kad sam naglas izgovorila svoje duboke misli
o budućnosti djeteta, jednog od mnogih na koje naiđemo usput. Ne mogu ne
misliti, samo se nameće, iskreno recite da li je svijet baš sretno mjesto za one
koji dolaze, ili je oduvijek tako, samo je razlika u smjenama generacija?

Ako sutra odem na more, ponijet ću samo knjigu i neću gledati svijet oko sebe,
prepustit ću se ljekovitosti mora i reći mu hvala za svaki laganiji pokret.

Ljudi dolaze i odlaze, svi smo samo u prolazu, a more ostaje, nadam se da ga
prolaznici neće previše zagaditi i na taj način staviti rampu na uživanje onima
na kojima ostaje svijet.

06

nedjelja

rujan

2020

Ništa ne planiraj ni kad se ponovno udaješ

Upravo kako sam rekla, nema planiranja ako ne želiš da ti sve
krene naopako. Ne želim, oduvijek sam voljela "naoposum", redom,
onako kako treba biti po ps-u. Planirala sam barem jednu dobru
feštu jer ne zlati se bračna zajednica svake godine, onako, među
svojom čeljadi, uz mjere opreza a ipak za zajedničkim stolom. Bez
novinara i snimatelja, samo najbitniji ljudi iz moga života, dovoljno
i bez korone.

Kad s nekim provedeš pedeset godina, što je u danima 18250, u
satima 36500, u minutama 438000 i još to pretvorite u sekunde...,
čini ti se da je to dlanom o dlan. Praktično smo odrastanje završili
u braku istovremeno podižući djecu. Ni okrenuli se nismo cijeli
život nam se smije iza leđa..., pobjegao, djeca davno odrasla i žive
svoje živote, nas dvoje se luftamo po prostoru dovoljnom za veliku
obitelj, ponekad se, rugajući sebi samima dozivamo. No, što je
tu je, nikad mlađi a teško i zdraviji, zašto ne slaviti život i to dugi
zajednički, sa svim usponima i padovima, posrtanjima i uspravljanjima?

Danas neposredno po ručku zvoni mi mobitel i jedna prija provjerava
"je li ono danas" i nabroja sve što nam želi, među ostalim još pedeset
zajedničkih godina (božemioprosti), još dodaje "eee, da sam ti bliže na
mekli bi dojahala da ti čestitam, a zaslužila si da ti piramidu izgradi": To
na "mekli" govori njen unuk, a ovo za piramidu..., poskupio građ. materijal.

Svako od nas je ponešto zaslužilo, a najbitnije je da nismo nemoćni i bolni
u isto vrijeme, radi pomoći, razumije se. O cvijeću i darovima neću, ne bih
se htjela hvalit, a i to se podrazumijeva, nije to mala stvar, pedeset godina.

Planirala sam ja puno toga za danas, puno svoga ulaganja, ali.., ne planiraj,
nikad ne znaš kad će koji organ zakazat. Tako sam se oslonila na radove
onih koji to mogu i hvala im zato. Ja ću zasukat rukave za platinasti..., haha,
sigurno ću biti čilija.

Malo me uhvatio crnjak pa mlatim gluposti, a zapravo sam samo htjela svomu
NJEMU poželjeti zdravlje i dug život, jer ako tako ne bude kud ću ja jadna.
Opet sebičnost progovara, svejedno, sretno nam bilo i nećemo ponavljat.

01

utorak

rujan

2020

Ispunjenje sna

Na današnji dan prije..., neću otkrivat godine, postala sam po
drugi put najsretnija žena na svijetu. Imala sam namjeru i želju
to postati još koji put ali nije išlo, živi i zdravi oni bili sebi i meni.

Kad u ovo moderno doba s velikim brojem djece po domovima,
netko želi posvojiti to malo nedužno biće, otvara se tisuću i jedan
problem. Pored svih papira i dozvola, najapsurdnije od svega je
da li će dijete imati svoju sobu..., strava. Nema sobe, nema djeteta,
a roditelji koji bi bili u stanju pružiti mu najbitnije, a to je ljubav i
toplina doma bez obzira na manje kvadrata, obje strane ostaju
zakinute. Dijete što će se i dalje povlačiti po domovima bez pravog
doma, a potencijalni roditelji bez mogućnosti da to postanu.

Na današnji dan prije puno godina izišla sam iz rodilišta i vratila se u
kuću bez najosnovnijih uvjeta za život (voda i sanitarni čvor). Moja
djeca su rasla spavajući s nama u istoj sobi, istina imala je dvadesetak
kvadrata i nisam primijetila da su nesretni. Naprotiv, imala sam dvoje
sretne djece kojima je pruženo osnovno; ljubav, pažnja, higijena, hrana,
priče i igre napretek. Od svega najviše željeli su našu blizinu, nije im
bilo bitno što mama nema gdje montirat perilicu za rublje nego ga pere
nad maštilom, na vrlo zanimljiv način. Kad su osjetili svoje vlastito tlo
pod nogama sreći nije bilo kraja, svi smo bili sretni jer smo svojim trudom
došli do vlastitog krova. To nam samo govori kako broj kvadrata nema
direktan uticaj na sreću kod odrastanja djeteta.

Danas imam vrata i kvadrata ali je kuća prazna, osim kad oni dolaze.
Kad bih na upotrebu imala samo onih dvadeset kvadrata spavaće sobe
i desetak trusne kuhinje ne mislim da bih bila manje sretna. Naravno, u
mojim godinama ne bi mi se bilo baš lako vratiti na nosanje kanti s vodom
i pranja rublja pješice. Normalno je da se živi normalno, da svijet ide naprijed,
da postoje olakšanja, ali čak ni to ne utiče nužno na sreću.

Mjerodavnima bih poručila neka dobro pogledaju ljude koji istinski žele uzeti
dijete i odgajati ga kao rođeno, kvadrat više ili manje baš ne bi trebao odlučivati.

Dijete moje odraslo želim ti svu sreću svijeta, a prvenstveno zdravlje, ljubi te majka:)

26

srijeda

kolovoz

2020

Slobodan dan

Zamračenje prostora
otklon od sunca i ostalih nebeskih tjelesa
samujem a osamljena nisam
neka punoća u njedrima
da li od nepodnošljivog smrada od neriješenih odvoda
da li od nemoći što mjerodavni ne reagiraju
punoća je tu
otklon od jela
pića
kuhanja
do neke popodnevne ure
ako se ne ugušim u plinovima povratnicima
tako su nam ih opisali
ne dam vanjskim silama da me gurnu dublje
uživam u jednodnevnoj slobodi
od riječi
izgovorene
poslušane
od onih glasova što dopiru s ekrana
a ja pritajila glazbu
uživa glazba milujući me
uživam ja milovana
dobro se slažemo
glazba i ja
pjevušim pjesme zabravljene u podsvijesti
otključala sam sva spremišta nesputanosti
prepuštena slobodi
onoj bez zadanih okvira
plešući k'o u svečanoj sali
uživajući k'o u počasnoj loži
jedan dan sam i slobodan
za moj ukus dovoljan


P R V I P U T

Željna tvoga zagrljaja
tvojih suza što me oplakuju
želim te cijelog ljeta
uvijek se ispriječi rampa i znak STOP
nikako se sastati
dan bio oblačan
u putu kišica rominja
želi nam pokvariti avanturu
neustrašivi nastavljamo
jedva parkirani otpješačimo
ljudstvo pod borovima
k'o koncesionari žala neustrašivo prilazimo
mi sretnici mrvičari
mašemo moru
s blagom strepnjom kako će nas prihvatiti
nakon duge pauze
ulazimo
grli
miluje
oplakuje
šapće nam dobrodošlicu
uz tajnovit poziv kroz šumove
dođite mi opet
da, hoćemo
od sutra svaki dan
maknut ćemo sve ograde i rampe
ne želimo pobjeći tvom zagrljaju

20

četvrtak

kolovoz

2020

Mali slatki razgovori

Održavati biljni svijet po ovom čelopeku i u ovom podneblju
pravo je umijeće za ljetnih dana. Morate imati svoj vlastiti izvor
ili žrtvovati veliki dio mirovine za potrošenu vodu, koja je usput
rečeno jedna od najskupljih u Lijepoj našoj. Koliko god lijevam
biljke žedne i traže još, k'o državni proračun.

Uhvatila sam se u koštac s travom koja je dosegnula vrh glave
prosječnog predškolca. To je ugrubo riješeno jučer, jutros sam
se bacila na finese. Obilazak svake biljne vrste uz obvezno
šaputanje i pitanja što kojoj najbolje odgovara. Počela sam s novim
sadnicama margaritela. Nekad davno imala sam ih zavidan broj,
no, kako su druge biljke preuzele one su jedne sezone jednostavno
nestale uz moje veliko žaljenje. Ove sadnice sam dobila od jedne
jaaako drage osobe i znam da su s ljubavlju predane u moje ruke.
Možda nije najbolje vrijeme za presadnju pa je bilo povuci potegni
dok sam ugledala prve listiće. A one su jako žedne, prave pijančine.

Dolazim danas do njih i lijepo ih uljudno upitam što bi htjele da im
dodam kako bi bile zadovoljne. Jedna se uzvisila i onako mi s visoka
dobaci da ih ako je moguće ostavim na miru. "Nahranila si nas, ispričala
priče za dobro jutro i laku noć, dala nam vode..., idi dalje, vidiš da naše
društvo također traži tvoju brigu i pažnju." Poslušno sam ustala i krenula
dalje. Matičnjak se pomladio, mladi petrusimul izvirio na prvo noćno
zahlađenje, selen je već odavno ponosno dignuo glave. Svaku travčicu
sam očupkala oko izdanaka, šapćući im nježno k'o djeci pred spavanje.
Kukumari su dijelom izgubili lišće i skoro sam ih mislila počupati, no, oni
se ne daju. Vidim nove cvjetove i zametke, iznenadilo me i nekoliko plodova
zrelih za branje. Upitam onako ispod glasa kakvi su im planovi i onaj najjači
mi odgovori: " Oslobodi nas ovih suhih listova, malo okopaj, nježno da nas ne
povrijediš, dodaj malo prirodne hrane, ne volimo kemiju, vidjet ćeš kako smo
mi zahvalna vrsta." Uradila po preporuci i nakon sata (to je vjerojatno uobrazilja),
učinilo mi se kako su živnuli.

Na limunima sam vidjela više plodova, ali i suhih listova. Bacih se u akciju,
očistim ga, očupam travčice okolo, dam mu pića toliko da ne zaplače od žeđi,
a on vedro baci osmijeh, zahvalan što ga nisam zanemarila kao one prehladne
zime kad sam ga (njih) gotovo izgubila. Čini mi se da su im najviše pomogli
naši mali slatki razgovori, jer,možete vi i djecu hraniti, oblačiti i kupati, ali ako
im pri tom ne pričate i ne čitate priče doći će do blagog uvenuća. Davno sam
shvatila kako će biljke i životinje, jednako kao i mi, sretnije rasti, razvijati se i
venuti ako im damo dio sebe. Pričajmo, mazimo, smiješimo se, to su sve živa
bića, ona što nam život upotpunjavaju i čine ga svrsishodnim.

Sutra prelazim na lončanice kojima je postalo pretijesno, idemo na adaptacije
i proširenje stanova, one su to zaslužile.
Slijedi pročišćavanje puzavica koje su malo podivljale, a u pravu su, zbog svoje
otpornosti malo sam popustila u "odgoju", otele se. Bilje moje ni svjesni niste
što mi znači vaše društvo, bez vas ne bi bilo dijela mene, rastite.

16

nedjelja

kolovoz

2020

Grofovo dijete

Sve što se događa danas meni je podsjetnik na jučer, valjda
stoga što iza sebe imam puno jučer.
Današnji dan, blagdan sv Roka mi je podsjetnik na najranije
dane, na djetinjstvo koje je između ostalog bilo protkano prvim
susretima sa "slikovnicama". Razumije se da mi na selima u ono
doba i nismo imali slikovnice, prve bajke su čitane u školi iz one
skromne školske biblioteke. Jedno od najljepših sjećanja su tri
knjige (jedna je bila knjižica) iz komode moga ćaće koji ih je čuvao
i u rijetkim trenucima odmora meni čitao. Bio je to Titanic, knjiga
koja je do u tančine, riječju i slikom opisivala potonuli putnički brod,
druga je bila Zrinski i Frankopani, također ilustrirana slikama, a
meni su tada najupečatljivije bile slike muškaraca s dugim kosama.
Treća, mala knjižica je bila o životima svetaca, među njima i današnjeg
sveca slavljenika sv. Roka čije je ime nosila i mjesna crkva. Još dok
nisam naučila čitati, gotovo napamet sam znala sve što piše o mom
omiljenom svecu. Zadivljujuće mi je bilo slušati dok je ćaća čitao, kako
je on, sv. Rok, bio grofovsko dijete koje je ostalo bez roditelja u mladosti,
a svu naslijeđenu imovinu je podijelio siromašnima, uputivši se zatim u
bijeli svijet gdje je također pomagao bolesnima i siromašnima. O detaljima
nema smisla, danas je na barba guglu sve dostupno pa tako i Rokov
životopis. Ja onako dječje naivno znala bih reći ćaći kako bih i ja da kojim
slučajem ostanem bez njih dvoje, sve podijelila siromašnima. Ćaća bi mi
na to sa smješkom rekao: " Ne budali, ja ti nisam grof, a skoro svi u selu
su bogatiji od mene". Nikada to nisam osjećala, on je meni bio najbogatiji
i vjerojatno mi je dao puno više od svih svjetskih grofova koji su mogli
priuštiti i putovanje onim potonulim brodom, onim koji je imao namještaj
za koji sam jedva vjerovala da postoji, ali ćaća je čitao, znala sam da je
to istina.

Vratit ću se na sv. Roka, njegov kip u našoj crkvi, vjernog psa s medenjakom
u zubima, koji smo mi, razigrana djeca često pokušavali oteti mu iz usta, no,
bezuspješno. Voljeli smo ga, molili ga za sitne usluge, a kad bi se nešto kao
ostvarilo, nitko nas ne bi mogao razuvjeriti da je baš on zaslužan. Od te dobi
sam zavoljela i pse, vjerne životinje s kojima možeš razgovarati a oni vjerno
sve upijaju i nikada neće izdati povjerenu tajnu. Koliko li je Roku značio taj
pas koji mu je, odbačenom nosio svakog dana kruh da preživi, a odbačen je
bio od ljudi. Šteta što je imao kratak životni vijek, sigurno bi još puno dobrih
djela napravio i putovanjima svijetom širio dobre vibracije. Nešto kuga, nešto
odbačenost, nemalo je bio u tom nedobrom svijetu. S obzirom da je živio od
potkraja 13. i tek nepuna tri desetljeća 14. stoljeća, možemo s rezervom primiti
ponuđene podatke, no nešto sam sklona vjerovati da je i takav hodao stazama
zamaljskim. Kad bih osobno bila u "stručnom žiriju" za proglašavanje svetaca,
njega bih sigurno uvrstila, kao i majku Terezu, bez obzira na neke nejasnoće
vezane za njihove živote i doprinose. Sigurno su zaslužniji za te titule od mnogih.

Imam blagi zazor kad se pod obvezno smatra proglašavanje svetima većine Papa,
ne znam pouzdano da li su svi sveti, a znamo da baš ne živi asketski, ne žrtvuju se
previše, bar ne na način kao ovo dvoje spomenutih.
Moguće je da nisam objektivna, sv. Rok me povlači u ono vrijeme siromaškog
odrastanja i kao takav je bio pravo utočište, iako, iz sadašnjeg kuta gledanja, nije
ni čuo ni vidio nas ni naše izgovorene molitve.

U današnje vrijeme izgubljenih ideala i nada, dobro bi došlo neko tajkunsko dijete
koje bi se svega odreklo u korist onih bespomoćnih, željnih kruha i utjehe.

Ah, počela sam govoriti jezikom one koja je svim srcem upinjala pogled i šaptala
riječi, a budimo realni, to nije nimalo realno.

Momu dragom Roku, kao i svim njegovim imenjacima želim sretan imendan i da
barem nekad zavirivši u životopis sveca budu dobri i čestiti ljudi.

<< Arhiva >>