14

subota

rujan

2019

Možemo mi i bolje

Da, svi možemo više i bolje, možemo uz malo volje biti i bolji, a u tomu
nam često pomaže i povijest. Povijest je puna kontradikcija, puna je i
istina, omaknu se i laži, razumljivo, pišu je pobjednici. Onda se pojave
patolozi za povijest, seciraju je i okreću najčešće na svoj mlin. Jedno je
sigurno, povijest kao i sadašnjost puna je materijala za "reciklažu ili za
kompostiranje", da ne kažem smeća. Vjerojatno iz mene progovara loš
poznavatelj najfleksibilnije znanosti pa ću na tom tragu i iznijeti svoje
viđenje viđenog u jednom dokumentarcu, a odnosi se na serijal o velikim
ruskim rijekama, u ovom slučaju tema je Don, Tihi Don što ga opisa M.Š.

Sad slijedi ono što me privuklo i odmah zagolicalo moje blago izravnane
moždane vijuge. Ne moram vama velikim poznavateljima naše zbilje govoriti
o istoj. Slagali se mi ili ne, može biti puno bolje nego je, a tada bi trebalo
zagrebati po vrškovima što zna biti vrlo bolno za grebatore. Stoga se vraćam
u tu crnu rusku povijest koju je obilježio jedan od nekoliko najcrnjih diktatora
svih vremena, a to je "brko". Tko nije čitao Štajnera i 7000 dana u Sibiru, ili
Povratak iz Gulaga i još mnoga djela gdje je barem u tragovima opisano
djelovanje toga bolesnika na život svoga naroda a nerijetko i onih što bi se
slučajno zatekli. To smo riješili, znamo tko je bio i da je njegovom bolesnom umu
rijetko bilo rivala bez obzira na istu školu.

Osvrnut ću se na dokumentarac i ponešto izvući iz konteksta radi naše dobrobiti.
Hidroelektrana na Donu, jedna od najvećih u svijetu izgrađena je u vrlo kratkom
periodu, oko tri godine. Nemojte me hvatati za riječ, da li se te tri godine odnose
na samu branu ili HE u kompletu, a i nebitno za priču. Do zadnjeg centimetra je
izgrađena trudom zatvorenika, baš onih koji su se "ogriješili" i ogriješili na bilo koji
način o stavove "milog vođe". U jednom trenutku do njega je došla kutija od šibica
na kojoj bijaše napisano: ako nas oslobodiš posao će biti odrađen", on onako
milostiv kakvog ga Bog dade samo je na istoj toj kutiji vratio poruku: "bit ćete
slobodni ako posao bude završen za tri godine". Dogovor postignut, većina onih
koji su od rada u mukotrpnim uvjetima preživjeli su oslobođeni, mnogi i dobili
državne nagrade, dok je jedan broj nastavio svoj život negdje u hladnoći.

Mi smo mala zemlja, divna, mukom stečena, a znamo gdje je stigla zahvaljujući
dijelu ološa koji je smatrao da samim tim što je lijepa mora biti njihova, k'o neki
nadobudni momak kad vidi lijepu djevojku, baci udicu i smatra da mora biti njegova
ili će sve otići u papar, da ne budem prostija. Takvih "vrlih momaka" se nakotilo,
dovoljno da uzmu pod svoje novac, resurse, institucije, oni vedre i oblače.
Poučeni poviješću, neki uistinu vrli momci bi ih u tren oka mogli razgolititi, uzeti
samo ono što im ne pripada i poslati na prisilan rad. Mi ovakva zemlja bi za godinu
dana mogla biti Misir, a oni kad završe što su svakako "sredili" neka se vrate i
uživaju, ali kao i svi drugi građani, neka žive od svoga rada. A njima najveća kazna
(bez vraćanja otetog) je guljenje krumpira, pomoćni kuhari, što im preostaje nego
oguliti jednu traktorsku prikolicu krumpira i kući pjevajući. Vraćaju se u svoje dvore,
na svoje "brodiće" živeći malo povučenije ali bez brige koliki je račun za struju.

Iz povijesti čak i one najcrnje potrebno je nekad izvući detalj koji može poslužiti u
svrhu dobra.

Ne znam što mi bi da ovo pišem, kad unaprijed znam da se ništa neće promijeniti
ni pod uvjetom da popuste sve brane.

12

četvrtak

rujan

2019

Pukni puško...

Nećemo se lagat, do nazad nekoliko desetljeća u momu kraju i mnogim
drugim krajevima lijepe naše, rođenje muškog diteta oglašavalo se pucnjevima
iz oružja kakvih je kuća posjedovala. Bila sau to mučna vrimena, do danas
se sićam tramatičnih događanja ako je žena rodila žensko, a muž i familja
naručili muško. Bilo je tu svega, ne bi je tili ni pogledat, u drastičnijim slučajevima
bilo je i izgona, jer, kako je moguće da je ona rodila ćer a on napravio sina...

Nadala sam se kako su ta vremena daleko za nama, da se radujemo novom životu
bez obzira na spol, neka je živo i zdravo, a ono..., šok, istina, malo dalje, u bivšoj
bratskojedinstvenoj republici Crnoj gori. Sigurna sam da nisu jedinstveni na ovim
prostorima, ima toga, samo je tuga zatomljena kad na svit dođe lipa mala curica.

Prema večerašnjim vijestima situacija je zabrinjavajuća. Kako je danas moguće
ranije otkriti spol djeteta, oni to rješavaju vrlo drastično..., nisi muško..., van iz majčine
utrobe. Zbog toga je daleko veći broj novorođene muške djece na štetu ženske, jer
kako sugovornici novinarima prokomentiraše..., to je radi loze, prezimena, ipak je
muško nositelj..., tralala. Jednostavno ne mogu doć k sebi, užasnuta sam, kao da
živimo u nekom tamo vijeku gdje su vladala pravila da nema pravila. Tragično je da
žene bez prosvjeda prihvaćaju takav tretman. Pitam se koga će ti djetići ženit kad dođu
do ženidbe..., ili će to rješavati među svojim muškim sunarodnjacima.

Čvrsto sam odlučila da ću preostalo vrime skupljat svaku lipu da se odmaknem iz ovog
ludog svita i odselim na onu novu planetu, nešto puno svjetlosnih godina udaljenoj od
nas, ali ima uvjete za život. Sigurna sam da će biti gužve na redovnim letećim i vozajućim
linijama, ali triba bit na gotovs.

09

ponedjeljak

rujan

2019

Gutanje sebe

"S istinom ne možeš pogriješiti", govorio mi ćaća
slijedila put do silazne putanje
pogriješila
otvoreno srce
otvoren um
osjećam se bezumno
ne protestiram
samo uz tihu patnju
nečujno
s podsmijehom mi se podastiru "istine"
zna se da ne vjerujem
al' probat ćemo
još ovaj put
dalje nije važno
kad će prosukljati nagomilana gorčina
bijes
glasno podastrto negodovanje
možda nastaviti šutnjom
istina ne dodiruje one koji je ne poznaju
smiješna im je
kao i ja
kao i svi ogrnuti njom
što god
patnja
"pobjeda"
putanja je kratka
da li slijedi nagrada il' kazna
na mjestu nama nepoznatu


Dionica

Kad odgegam ovu dionicu
kad se nasamo nađem s Tobom
da li će biti po onomu što osjećam
po onomu kako živim
ili nagrađuješ ono meni mrsko
pitam se ranim buđenjem
i kasnim snivanjem
ne slijedim proklamatore Tvoje riječi
koje se ne podudaraju s djelima
osjećam Tvoju riječ
Tvoju moć nad sobom malom
u protivnom sve bi otišlo u besmisao
pomozi mi da izdržim izazove
da bezbolnije opuštam prisutan grč
samo Tvojom rukom vođena
preplivat ću mutež
doći do bistrog izvora

24

subota

kolovoz

2019

Ma koja Irska

Mene su roditelji odgojili ono po svomu, mani politiku, mani pope
i fratre, viruj u Boga, u se, samo rad i pomoć božja je pravo oružje.
Dobar sin, sluša san, radio, učio, završio fakultet u roku, uredno se
prijavio na Zavod i čekaj. Čekam ja tako godinu, dvi, tri, nakupilo se,
zamalo mi se zatrlo sve ono što san naučio po silnim školam, izvitri to.
Raduckaj od sezone do sezone, radio sam po smjenu i po samo da
se malo oparim. Ona moja s faksa ne tila čekat, odlepršala za Irsku,
našla jednoga usput i eno ih tamo rade dileći stan s još dva para, kažu
da se tako bolje isplati.

Ja odlučio ostat, neću vanka, nije mi ni ćaća iša, ostajem ovdje radi onoga:
"sunce tuđeg neba ne grije k'o naše" i slične naklapalice.

Savjetova se s ćaćom, ne znam više di sam, ne mogu bit sezonac do ukopa,
"kaži ćaća dragi šta mi je činit"? On me posijo do sebe i s dubokim uzdahom
direkt iz duše kaže: "sine, znaš li da ja mrzin politiku, da nikad nisan bijo ničiji,
kad je tribalo iša san branit svoju zemlju jer me to tokalo k'o normalnog čovika,
politika ti je šporka ženturača, uvik san biža od nje. Sad ti tvoj ćako svituje, ajde
lipo javi se onom šefu stranke, on ti vedri i oblači, ako triba prigrizi i učlani se."
Potapša me po kolinu i očiju punih suza diže se i ode na dvor. Ostao sam na "bum tras,
baf, paf" od iznenađenja, mora da je i mom ćaći prikipilo gledat u kući sezonca.
Sad kad se situacija okrenila u moju korist, tužno lice moga ćaće ne miče mi se
isprid očiju.

Uredio se ja ujutro i drito kod šefa. Primijo me malo podsmješljivo ali raskrilio
ruke k'o da me 'oće zakrilit. "Pa di si ti mali K. šta ima, radi li se, ne vidim te da si
se aktivira. Imamo mi mista za mlade obrazovane snage...", razveza se i previše.

Razgovor je nešto potrajao, otvorio mi čovjek mogućnosti, ja dobio člansku i evo
me već dvije pune godine "uhljebarim". Od moje političke aktivnosti baš i nema
rezultata, al' sam lojalan k'o lojom namazan, nauči čeljade usput kad je s pravim
ljudima. Dokle sve ove buke oko uhljeba dođu na dnevni red ja ću i penziju ostvarit.
Šta da vam kažem..., krenilo me, u svakom pogledu, sad bi se i moja bivša skrasila
tu ali ja sam to otkanta. U mom bazenčiću će plivat nova "nimfa", a ligen u BENĐI
rezerviran je za "poslovne sastanke". Pa kažu mora se u Irsku, ne može se u nas
od plaće živit..., može, može, samo valja pravilno izabrat, samo slijedite moj primjer.

15

četvrtak

kolovoz

2019

Timski igrači

"Šta to ti sad radiš?"
"Radim, oćeš ti đir?"
"Je li ti to nešto ispalo ili mi se učinilo?"
"Nije ti se učinilo, ispalo je, digni."
"Šta ne kažeš da ne možeš da ti pomognem?"
"Ko Boga te molim nemoj mi pomagat, ili uzmi pa radi sve, ja ti u timu
ne znam ništa, tek tad zabrljam."
"Onda dobro, odo' ja vanka, triba li ti šta donit?"
"Samo ti ajde, ne triba mi ništa, sve imam i nemoj se odma vraćat:"

Svaki dan počinje i završava na isti način..., "triba li ti šta pomoć, šta ti
triba, polako nemoj da ti ispadne, vidi kako će se ispeć, vidi kako ovo..., ono"

Ostanem lipo sama, nikakvih problema, sve polako, sve odrađeno, ne triba
meni tim, nisam u Amerikan, najbolje sam uključena kad sam od svih isključena.
Nekad je možda bilo drukčije, opet..., za radnim stolom ne volim više pari ruku,
svaki par vodi svoju politiku, a znamo šta je politika.

Kad ostanem sama opet sam u problemu, počme mi se spavat, a kauč blizu.
Kapci teški, glazba svirka, privalim se malo, mislim samo ću "ubit oko". Ne ostane
samo na oku, proširi se na oba i zakomila. Ništa nije pod ključom, slobodno mi
mogu prebjeglice uć' odnit me, pronosat, vratit, ja ništa ne bi čula. Ne bi tako.
Uplovila sam u neki san, k'o ja Angelina Jolie, ma ista Bože, govorin amerikanski,
a sve se nešto čudim, ja sam ja, a opet sam ona. U polusnu pipam prazno misto
na kauču, tražim Brada, kad on pita: "potrala si me vanka da bi mogla spavat,
šta nisi rekla kad san te pita triba li pomoć." Teška srca vraćam se u normalu,
ništa od Angeline, Brad je davno diga sidro, osta' je samo ovaj šta stalno nešta
pita... Kad sam se unormalila shvatim da nije tako loše biti timski igrač kad
imaš posla priko glave a nisi baš u naponu. Prihvatila pomoć budna, svjesna
kako nije važno imat uzase Pitta, samo neka je ne'ko 'ko stalno pita "triba li
šta", tribalo, ne tribalo. A drago mi šta nisam Angelina, k'o da je njoj jadnoj sve
"pod crtu".

13

utorak

kolovoz

2019

Iz hlada u ladovinu

Ajde ti piši po ovom zvizdanu, s klimom..., klima za prokuvat.
Ustrtarila san se kad mi je danas kokoš snila kuvano jaje..., eee,
dobro ste čuli, "kuvano jaje". Stoga se povlačin do neke normalne
klime, t.j. temperature, u debelu ladovinu ako je koja ostala.

Vi koji imate sriću pa vas dopalo puno zvjezdica s podrazumijevajućim
bazenima za dvi osobe naviše, uživajte, dobit ću i ja na loto kad uplatim.

Do tada ostaje mi čvrljanje i polivanje vodom iz špine. Živili u zdravlju!

11

nedjelja

kolovoz

2019

Lavica pojela mlade

Vijest unazad par dana, nije ni bitno, šokantan je čin jedne majke.
Lavica pojela svojih dvoje mladunaca, događaj na granici stvarnog.
Sigurna sam da je ona prije nego li ih je ručala dobro promislila,
ispred sebe je iscrtala čitav njihov eventualni život i posljedice života.
Majka k'o majka, od kada se dijete rodi ili okoti, puna je briga i
misli o budućnosti svoje djece.

Lavici nije bilo svejedno, ali je stavila na vagu pozitivno i negativno
što bi slijedilo kroz život njezinih potomčića.
Promišljala je kako bi jednog dana ovo žensko moglo pokazivati
znakove i interese za ženskim rodom, a muškić bi se mogao okrenuti
svomu spolu. Njoj to ne bi bilo lako, ona želi potomke, a kako ćeš
potomke ako krenu u tom smjeru. To bi nekako i pregrmila, ali što ako
se njezina djeca ideološki okrenu lijevo, pa još iz naftalina počnu izvlačit
neke likove iz mračne prošlosti, srce lavice bi prepuklo.
Pojavljuje se tu i glazba koju bi mogli slušati a trenutno nije u modi, već
jadnica zamišlja svoje laviće kako idu na cajke, Tompsona i kuma, a tek
knjige koje bi mogle čitati iz njih sam vrag viri. Teška bi bila budućnost
mladih lavova, teško bi se mogli izvlačiti iz sumaglice, a sumaglica je
natkrila sve one oaze ljepote gdje bi oni, lavići, mogli egzistirati.

Sjetih se izjave jedne babe kojoj nije baš pošlo s djecom kad je na komentar
prolaznika kako je neka beba slatka, odgovorila: "Je, je, slatki su, dok su mali
čovik bi ih izija od dragosti a kad narestu ža' ti šta nisi."

Baba je tu obuhvatila cijelu problematiku vezanu za djecu, kako bilo, u današnjem
svijetu ih nije jednostavno dovesti neoštećene do prave ljudske kategorije, lavicu
su očito takva razmišljanja navela na okrutan čin.

30

utorak

srpanj

2019

Uvijek isto..., zašto?

Ovih dana na ulicama našeg malog mista bolni mir, ljudi
zaobilaze jedan drugoga uz samo upućen tužan pogled.
Jednoj majci je trajno otrgnut dio, njezin sin, na pragu
života. Obitelj je uskraćena za osmijeh, razigranost, sreću,
samo jedan trenutak je prekinuo snove, nadanja..., sve.

Zašto roditelji moraju pratiti svoju djecu u jednom smjeru,
zašto se to događa? To se ne bi smjelo dogoditi..., nikomu.

Danas ćemo te ispratiti, svi, obitelj, susjedi, vjerni prijatelji
koji su našli načina da s udaljenih destinacija dođu, da se
oproste od tebe.

Svaka riječ je suvišna, ona neće odagnati bol tvojoj majci
i ostalima, možda samo svijest o tomu da nisu ostavljeni
bude blagi melem.

Počivaj u miru drago dijete, čuvaj mjesto svojoj majci, znam
da bi ona u ovom trenutku rado zamijenila mjesto s tvojim.

Ostajemo svi u tihoj nemoći čekajući vrijeme susreta..., a ti
ostaješ u trajnom sjećanju:(

26

petak

srpanj

2019

Ja san bacijo ključ

Ležao je na improviziranom stolu u novom, vjerojatno vinčanom odijelu.
Mi smo gledali modrice na glavi, mater se kidala od plača, a mlada žena
je buljila u nešto. Potiho su pričali di je 'ko bio kad je puka' grom, kako su
eto za dlaku i oni izbjegli, to je izgleda bilo važnije od tragedije i dvoje
mališana koji su ostali bez ćaće. Ne'ko pametan je dičicu sklonio da ne
sudjeluju u "derneku" nastalom od smrti pokojnog im ćaće.
Jedan student na ferijama je slavodobitno objašnjava skupljenoj grupici
kako je u ruci drža' ključ od konobe ali ga je brzinom munje bacio, inače
je i on moga sad ležat.
Nas dvoje sedmogodišnjaka smo začuđeno gledali i slušali, ništa nam
nije bilo jasno, nije ni danas. Tragedija, a glupe priče postaju značajnije
od onoga na odru. Vrlo važno 'ko je bacio ključ, 'ko je prvi stiga' na misto
nesriće, koliko je litara kiše taj dan palo po kvadratu..., kao da svi žele
svoj komadićak slave na račun jadnika kojega nema i očajnika koji su
ostali iza njega.
Ne znam šta mi je to danas palo na pamet..., valjda se sve smrti više,
manje preklapaju, ne'ko i u tuđoj tragediji nađe načina da istakne svoju
"veličinu".

17

srijeda

srpanj

2019

Lakše se diše

Već duže vrijeme u mojoj, da ne kažem našoj kući, ekonomija je
na klimavim nogama. Nema suradnje, nema dogovora, sve se
nešto radi "ispod žita", ne zna lijeva što radi desna i obratno. To
je i nama ministrima bez portfelja već počelo izlazit na uši i došlo
je krajnje vrijeme da nešto napravimo po tom pitanju, dok nam sve
brodice nisu potonule. Istina, mi u vlasništvu niti nemamo brodice,
no, svejedno tone sve ostalo, a spasilačke službe nema na vidiku.

Problem je bio ustanoviti tko je glava a tko vrat koji vrti glavom, da
bi krenuli u rekonstrukciju svega onoga što ne štima, a istini za volju
ne štima baš ništa.
Uz blago negodovanje, preuzela sam ulogu prvog od jednakih, iako
nikada nismo bili jednaki, nema ni logike zar ne?
Krećemo od Ministarstva rada i nerada, suglasni smo da je to njegov
resor..., nisam kriva, njegov rad je plodonosniji, ja sam tu samo kao
nadzorni organ, radi eventualnog zabušavanja.

Ministarstvo zdravlja je pripalo meni, tu sam stoposto ušaltana, jer
nema šaltera koji nisam obila, a i farmaceutska industrija je to dobro
uprihodovala. Okrećem stranicu, liječim se prirodno, nema trošenja
na doktore iz kućnog budžeta.

Ministarstvo gospodarenja kućnom imovinom je također pripalo meni,
svu imovinu koja nema uporabne vrijednosti stavljam na javnu dražbu
ne bi li se zakrpale neke rupe, a sve ostalo stavljam pod povećalo da
mi se čini većom nego stvarno je.

Što se tiče prometa i veza tu smo se brzo složili, prometujemo rijetko,
a veze su nam skroz naskroz tanke.

Telekomunikacije režemo na najtanje, nema poziva, poruku..., ništa,
javljamo se tek ako nas netko zove.

Ministarstvo poljoprivrede sam prepustila komu i pripada..., NJEMU,
uz obvezu da neće koristiti nikakvo GMO-izirano sjeme, nikakve "umjetnine"
neću na svojoj njivi, samo prirodno ili ništa, poticaji su isključeni, tu će
biti ogromnih ušteda.

Ministarstvo turizma ukidamo, domaći idu u inozemstvo, a sa strancima
možemo jedino na mote, a to u suvremenom svijetu ne prolazi.

Ministarstvo obrane, Policije i još poneko, ostavljamo na razini..., ako te
netko napadne, prevari, rani, siluje, riješavaj to vlastitim snagama, nekako
nas iskustvo naučilo da se najbolje uzdat u vlastite snage i oružje.

Vanjske poslove smo poslali vani, a što će to nama, samo pape lovu.

Ovo su tek privremena rješenja, ako se pokažu učinkovitima predložit ćemo
ih višim instancama, na zadovoljstvo svih nas.

Tek što smo utvrdili detalje oko rekonstrukcije već vidimo svjetlost u mraku,
a i prodisali smo, svako s po jednim plućnim krilom, druga su na remontu.

<< Arhiva >>