15

petak

siječanj

2021

Kad me ne bude

Kad odem jednog dana
imam samo dvije želje
sve moje promašaje i krive korake
s korovom složite u stog
nasred vrta
moga najmilijeg izletišta
kad odem jednog dana
sve lijepo što vas za me veže
složite u onu moju dragu kutiju
čuvaricu uspomena
Kiše i bure stog će pretvoriti u prah
zajedno s promašajima i krivim koracima
kutija će svjedočiti o ljubavi
čvrstim zagrljajima
samoprijegoru
smijehu kojim sam vas darivala
neka osmijeh ostane i nakon mene

12

utorak

siječanj

2021

Poklon bon

Jedna pričica za popravljanje raspoloženja potonuloj meni a da
blizu vode duboke nisam ni prismrdila.

"Hej, dobar dan, šta ima šta nema, odakle tebe, di si bio, šta si
radio..." i šta se već pita čovika kojega dugo ne čuješ i ne vidiš.
"Evo ja dobro, baš se vraćan s jednog lipog mista..., eee, da ti je
odradit rundu nama' bi ozdravila". Zastanem malo očekujuć nastavak
i nisam dugo čekala.

" Dobija san za Božić na dar poklon bon, ni manje ni više nego za
tajlandsku masažu. Mislin se, ajde, kad san već dar primija i zahvalija
red bi bio da ga iskoristim. Krenem prema navedenoj adresi, laganim
koracima uniđem u elegantan i istočno mirišljivi prostor, uz isto takvu,
tihu, istočnu glazbu, kad se preda mnom ukaza tip, po izgledu domaći
i ponudi mi misto za sidenje s obzirom da sam uranio bar po ure.
Pokaza san mu bon, uzeja ga, nudi mi čaj dok čekam, pokaziva misto
za priobuvanje i prisvlačenje i rukom pokaza na vrata di ću bit na tretmanu.
Malo san se uzmuva, cili se pritvorio u očekivanje atraktivne Tajlanđanke
čarobni' prstića i još čarobnijeg učinka istih.

Izlazi žena iznutra, meni se učinila k'o da je valjak priša' priko nje, opet
mislim, neću ja tako proć, ipak san muško i hrabro se uputim prema
prostoru iz kojega ću izać ponovno rođen.
Sporazumijevanje je na engleskom koji po mojim mjerilima malo šteka
kod dame. Priletim je pogledom i javi mi se brzinska misao..., zar će četres
kila ovoga čeljadeta izać na kraj s mojom površinom..., vidit ćemo.

Napravila mi misto di ću leć, sve je savršeno čisto, sterilno, prilagođeno
trenutnim epidemiološkim mjerama, razgolitila me do dopuštene pristojnosti
i krenila..., ali usuvo. Poče mala trljat a da me nije namazala nikakvin uljem,
a moja koža to ne dopušta. Upozorin je neka ona mene malo zamaže, za
svaki slučaj..., znate, u mene van koža osjetljiva k'o u bebe..., mažite.
Postupak je krenija a da se nisan ni snaša, više nisan zna odakle ta izvire,
koliko ruku ima, je li joj motor ugrađen u pozadinski dio, je li na meni, poda mnom,
kraj mene, oko glave, oko vrata, na leđima, na nogama..., oooo Bože, jesan
li živ, sanjan li. Krenila ona snažnije, za ne povirovat, a šaka žene, kako god
ona upre ja procidin..., jao, ja jao ona jes, tako nekoliko puta, kad god ja jao
ona jes..., ajd' dobro, saznat ću. Pri kraju je malo ublažila, a kraj se ukaza'
puno prije nego san očekiva..., pomislio san da mi je otkinila dio poklon bona,
onda pogledan na sat..., tu je, sve štima.
Obučen se, naklonin dami i izađen u predvorje di me opet dočeka oni tip od
čaja i uputa. Kratko mu opišem doživljaj i priupitan ga zašto mi je ona na svaki
moj jao odgovarala sa jes. Čovik se nasmija i kaže..., pa ona se zove Jao Li.
Ona se uredno odazivala a ja navalija k'o Sivonja..., jao, jao.

Eto tako, iskoristija san bon i nije mi ža, morat ću darovateljici još jednom zahvalit."

Nisan otišla na tajlandsku masažu ali u šetnju po prvom suncu nakon dugo vrimena
jesan i odma mi je dan dobija na kvaliteti. Bolje da je tako jer evo meću snig u nas...,
drva su odavno pripolovljena, nema veze, neka je krova nad glavom i mira pod nogama.

31

četvrtak

prosinac

2020

ODLAZI, JAVA TE NOSA

U životu ima trenutaka za koje bismo htjeli da traju što duže,
a ima dana i godina koje bismo najradije izbrisali gumicom.
Takva je bila 2020. našoj pogođenoj zemlji, cijelom svijetu, a
sigurno imamo i loša osobna iskustva.
Da li će doći kraj svim nedaćama, da li će se crvenjeti krovovi
na novim domovima unesrećenih građana Petrinje, Gline, Siska,
a ni Zagreb nije dobio novo ruho nakon proljetne tragedije?
Nadam se da hoće, da će se konačno progledati i raditi sve da
bi čovjek čovjeku bio kao osobni odraz u ogledalu. Vjerujem još
u dobro, a primjer dobra bi trebao zasvijetliti iz vrhova, vlasti i
Crkve. Više djela, manje priče, samohvale i naslikavanja. Narod
će uvijek učiniti koliko može, uvijek je bio na udaru i u pomoći.

Svima vam želim mirnu, zdravu, plodnu i radosnu godinu, neka
odstupe potresi, poplave, požari, bolešćurine pandemijske i
individualne naravi.

Godino 2020. nek' te java nosi što dalje od ovoga svita i nemoj
da ti padne na pamet pojaviti se ikada više, u bilo kojoj brojci,
tebi mrš, mrš, mrš, a svim ljudima koji su ljudi SRITNO!

29

utorak

prosinac

2020

Zadnja vijest, SMJEŠKA

Jučer i danas smo pod dojmom nemilih događaja u Petrinji, a
zakačilo je i Zagreb. Stalno sam u grču, strahu, nemoć me obuzima
jer ne mogu biti blizu onih koji mi puno znače. Nisam jedina, svi mi
imamo svoje drage koje bismo rado čuli a ne možemo, pomogli, a ne
možemo pomoći, barem ne na način na koji bismo htjeli.

Sinoć sam razgovarala s našom Rossovkom, našom "tvornicom" smijeha,
sarmekuhateljicom i frajerčuvateljicom, ženom s iznimnom energijom i
velikim životnim iskustvom, ženom koja je u najtežim uvjetima prošla
skloništa u razarajućem gradu. Sinoć je u kući bilo skoro sve u redu kad
se izuzme padanje staklarije i prisutnog straha kad će opet ruknuti.
Ne znam kako je zaspala osoba koja inače ima loš san, ali mi je danas, u
11,30 poslala poruku da je noć nekako prespavala, tek je osjetila dva lakša
potresa. Nepun sat poslije čula sam da je opet potreslo s mnogo većom snagom.
Poslala sam poruku na koju nije odgovorila, malo poslije sam zvala, javila se,
(baterija kraju), rekla je da su živi, na ulici, kuća je dosta oštećena a "jedan frajer"
je s njom i u šoku je. To je bilo zadnje javljanje, pokušala sam opet, bezuspješno.

Detalje o Petrinji ne moram iznositi, to svi znate, znate i za načine pomoći ranjenom
gradu, očekujem akciju i kod nas. Nadam se da vam je lakše što je dobri duh ovog
bloga na životu i bez dodatnih fizičkih trauma, za one unutarnje zna ona i svi sudionici
života u Petrinji 28. i 29. 12. Neka se 2020. izlista pod hitno i ne ponovila se.

Drži se draga naša, želimo tebi, tvojoj obitelji i sugrađanima noć mirniju od prošle i
neka se razaranje nikad više ne ponovi.

26

subota

prosinac

2020

Moj Božić, drukčiji

Badnjak, jutro. Otvorim najprije oči, zatim vanjska vrata. Moram
vidit kakav je dan pred nama. Nije obećavajuće, mi navikli na sunce
čim mrvicu zamrgodi, ne valja. Nebo nas razmazilo svojim darovima,
volja te vode, volja te sunca, kod nas doduše nije uredno raspoređeno,
ili žeže bez milosti ili natapa bez milosti. Dobro je, da je komu i tako.

Eee, rekla sam kako sam otvorila vrata..., jesam, pogled mi je privukla
ukrasna, božićna vrećica s porukom. Nepotpisana. Sadržaj je otkrio
ostavljačicu. Ona se ne bi tila potpisivat jer bi netko mogao saznat da to
ona ostavlja darove iza vrata. To se zove darivanje..., bez razglasa, ona
zna, ja znam..., dovoljno. O sadržajima..., neću, potekle bi vam suze.
Žena zna što ovoj ženi sada treba, ona uvijek zna i uvijek s mjerom.

Uđem u kuću i odmah za telefon, dajem do znanja da sam je prepoznala
i bez potpisa. Ona se skoro ispričava..., kao da želi reći; "otkači, uzmi i šuti".

Isto popodne, druga zove. Na putu je prema kući i prolazi pored moje kuće.
"Neka ti on izađe, moran ti nešto ostavit". Ne ostavlja mi prostora za prosvjed.
Ostavlja i bježi s isprikom da joj dolaze dica, a zna da ja neću ništa pravit...,
tra la la, tako dođe i druga vrećica s božićnim blagodatima. O darovanim
kolačima par dana ranije sam već zborila, što će reći da nikad nisam više kolača
napravila nego li mi je ove godine darovano.

Pojavljuje se problem druge naravi..., kako rasporedit darove, t.j. koliko će mi
skočit šećer kad ovo sve potamanim, a tamanim, nije da nisam. Dobila sam i
tanjur tufahija, fantazija. Odmah mi na pamet dođe jedna mlada iz obitelji koja
kaže što može u jednom zalogaju progutat, božemiprosti k'o anakonda; knedlu,
punjenu papriku, sarmu, a ja bih dodala i tufahiju. Nema se tu što ostavljat za
drugi zalogaj, nije gušt. Zato sam jutros odmah uz kavu naslagala na tanjur od
svake vrste po dva, neću ja njega zanemarit. Ako nisam pravila neću mu ove sakrit.

Moja susjeda kći nas zvala na ručak, završili kolačima. Unuka se bacila na babu, napravilo
dite, ispali joj k'o sa slike, a baba guloza, navalila. Ne mogu puvat, a nije red ovako
pričat o apetitu. Prava dama ne jede, ne spava, ne ispušta nikakve zvukove osim
opernih arija, a ja sve na tacnu. Dobro sam se udala s obzirom da nikad nisam znala
skrivat svoje mane ni manire. Bit će da ga je mladost prevarila, inače bi me preskočio
k'o Blanka motku.

Sve mi je ovog Božića drukčije, sve me navodi na analize i razmišljanje, što sam radila,
a što bi bilo bolje da nisam. Tako je kad ništa ne radiš, da ovako nastavim mogla bih
po komodu u filozofe. Ne može se bit filozof dok vrcaš po kući i okolo, trčiš u spizu,
plaćat račune, čupat travu, sadit i čupat posađeno. Sad je sve drukčije, opušteno, njemu
još nije utužilo kuhat, obećao je sarme za Novu uz moju asistenciju. Nisam rekla da je
ovaj Božić bolji nego lanjski, ali drukčiji je, ne samo meni, razlika je u nijansama.

Jedva čekam sarme, a moglo bi biti i pečenog gudinića..., ne znam, previše je, izbjegavam
druženja, kažu da ne bi bilo pametno da me opali korona, ne paše u paketu s ostalim. A
ne volim sama za stol bez obzira na delicije, na kraju smažem sve sama. To nije u redu,
to je drukčije od mojih navika.




25

petak

prosinac

2020

Nek' vam radost plamsa

Vremena jesu bremenita, ali to Božić ne sprječava da se kao
i svake godine pojavi znakovito u punom smislu svog poslanja.

Neka vas sve dodirne smisao Božića, podari vam zdravlje i dobru
volju za izlazak iz svih životnih "škripa". Želim vam što bezbolnije
napuštanje ostatka ove turbulentne godine s nadom u bolja i bistrija
nastupajuća jutra. Neka nam svima zaplamsa radost u srcima, SRETNO:)

22

utorak

prosinac

2020

Trenutak blage tuge

Dvije ruke su taman za održavanje
jedna postaje malo
premalo
teško je i tipkati jednom rukom
stvara osjećaj bespomoćnosti
a ja to nisam
nikad se nisam prepuštala
neću, stalno ponavljam

Ima ljudi koji vide jedva vidljivo
hvataju jedva uhvatljivo
uhvatili mene u kolo božićne radosti
diskretno šaljući ili donoseći ono
po čemu sam prepoznatljiva
kolači
miješaju se osjećaji beskrajne radosti
na trenutke blage tuge
zamijenjena sam u radostima
poklonjene pažnje u dane darivanja
unutrašnjost vapi za snagom
bori se
ne posustaje
čeka rezultate
nada se
jednom novom danu korisnosti
opet osjećam obris blage tuge
suza mi kapnu na tipkovnicu
kao da sam neka druga ja
suzljiva
čekat ću Božić udvoje
oboružana poslanom snagom u središte mene
prekidana pozivima i porukama dok su misli uskomešane
dok u srcu tinja blaga tuga

21

ponedjeljak

prosinac

2020

Kava na zidiću

Dite sam zaleđa i to stalno s ponosom ističem, to je moje gnijezdo
iz kojega sam izletjela i ponovno mu se vratila. Ima jedan grad, najlipši
grad na svitu, barem mi je ostao takav iz ranijih sjećanja. To je Split,
lako je pogodit, možda ne onakav kakvoga pamtim iz djetinjstva i mladosti
kad sam išla u posjete svojim prijateljicama, ili s prijateljicama autobusom
u obilazak robnih kuća. To su bili nezaboravni doživljaji, obišle bismo Primu,
Dalmu, Odjevni dom, vratile se s tek ponekom krpicom ili cipelama iz Bosanske,
u Bonačića uzele najlipši mandulat i sretne sjela na autobus, opisujući sve one
lipe haljine što smo ih isprobavale. Puno lipih uspomena me veže za Split, čini
mi se da sam zavirila u svaki kutak, od Duje, Pjace, najlipših slastičarnica,
muzeja, Marjana; Bačvica i Varoši. Mogla bih stranice i stranice ispisati o svakoj
posjeti. Neću, osvrnut ću se na ovo danas, posjet u novim okolnostima.

Zadnjih nekoliko godina ne posjećujem Split, samo Firule i Križine, kako vrime
odmiče to su mi češće adrese od ovi' moji' domaći' adresa, tamo me svi znaju.
Čini mi se da ni na vratima bolnica nisu više toliko oprezni kad mi mjere temp.
znaju valjda da se ne švercam, tu sam, domaća, samo što ne počnem volontirat.

Od prolića na ovamo, posjete su se umnožile, ali su uvjeti skroz drukčiji, posebno
ovaj zadnji misec. Prije bi bar posli obavljena posla sila u omiljeni kafić s nekom
dobrom poznanicom ili prijateljicom, sad mi je i to uskraćeno. Ono, dođeš u Split
po nelipom poslu, samlivena i ne možeš sist s čeljadeton popit kavu. Takvo je
vrime, ova nevidljiva beštija nam je uzela život, druženje, veselje. Ne dajmo se,
nađimo neki bezbolan način za susrete pod maskama na distanci dovoljnoj da
ne pušemo jedni u druge. Srićom, nisan jedina koja tako misli, tako je bilo prošlog
tjedna, tako je bilo i danas. Izlazim napo zbunjena, napo munjena, i ugledan dva
draga nasmijana lica, on nosi putne kave. Zaustavljamo se ispod "našeg kafića",
koji srićom ima zidić. Rasporedimo svoje osobnosti na pristojne udaljenosti, smijemo
se, zezamo se, ne damo da nas išta izbezumi, jer mi se ponašamo veleumno,
maskirano, udaljeno. Gušt je i ta kava, zadovoljene su potrebe za razgovorom,
unosimo nadu u bolje dogodine, samo se tako može izdržati.

"Znaš da smo i ti i ja u rizičnoj skupini, ne mogu ti svratiti, ne smin se okoronit, vidit
ćemo se kad sve ovo prođe", tako sam se obratila jednoj dragoj osobi koja me tila
vidit. Ma mislin se iskreno, nema se tu šta vidit, ali eto, želja je želja, a ona ne odstupa.
Dogovor je ipak pao, doći će ona na po puta, zna lipo misto za leteću kavu. Nisam se
iznenadila, ima ona mota za lipa iznenađenja. Dolazim, "stol" je serviran, tu su salvetice,
termosica s doma kuvanom kavom (turska) u kutiji domaći kolači, dezinfekcijske
maramice, imitacija domaće atmosfere. Doduše, sve je s nogu, ali malo šetuckanja
okolo, izdržali smo i bilo nan je lipo, znamo se mi na sve prilagodit, važno je da se ne
otuđimo, potpuno, a neka je čudna vibra, k'o da radi na otuđenju.

Bojim se da ni dicu svoju ovi' blagdana neću vidit jer se pojavio problem s propusnicama.
Čudno, oboje su prebolili koronu, a kod kuće imaju roditelje u nedobrom stanju. Pravila
valjda postoje da ih jedni poštuju a na drugima se trenira. Dođe mi da pješice zaprašim
u metropolu, dočekan dicu na nekom zidiću da popijemo kavu. Ne bi nas sunce grijalo
k'o u Splitu, a ja vjerojatno ne bi daleko dopješačila. Sve se ljudi moji isprimišalo, tužna sam!

16

srijeda

prosinac

2020

Vidim

Ispleli smo veliki vijenac želja
razvlačili niti do željenih odredišta
neke su dosegnule cilj
većina baš i ne
kitili smo se vijencem želja
onim iskićenim ljubavlju
to nam je dobro išlo
ponekad iščupkanim nitima
nismo pridavali veliku važnost
a ako i jesmo
vijenac je još tu
načet
blago iskrzan
nedaćama
neželjenim uljezima
pripremljene toljage obrane
stoje u pričuvi
s uljezima se nikad ne zna
a mi smo znali
znamo
vidjeti i čuti
uključiti mjere opreza
za očuvanje vijenca
još na neko vrijeme
vidim

15

utorak

prosinac

2020

Iza zatvorenih vrata

Pozvoni, uđi, pratitelja ostavi iza vrata
nema mu mjesta na mjestu oporavka
ili neoporavka
kako se komu posreći
zatočenici među spasiteljima
svi se hvataju za svoje slamke
tu sam stara
poznata mi pravila
eskivaže
dijelim osmijehe novoj cimerici
mlađa je treba ohrabrenje
rezbarije su prošle s buđenjem
važno se probuditi
nisam baš u elementu
mala me dodiruje
tepa
budi mi glad
dobar znak
navalimo na specijalitete
omažemo do zadnjeg zalogaja
"Hej, imaš li karte" rekoh
ona se glasno nasmije u nevjerici
"kakve karte, što će nam", gleda me
"da bacimo dvi briškule"
Doziva Boga i sve svece
promatra me s upitnikom iznad glave
žena se digla iz mrtvih i sad bi na briškulu
misusovo sveto.

Ustajem važno vukući one priključke za sobom
"Kud ćete, 'oću li vam pomoć" upita umiljata mladica
"Ne, ne, samo ti budi mirna, idem ja prošetat ćuku"
postala je to dnevna rečenica
uglavnom smo vukle "ćukice" za sobom
dašak vedrine u sumornom trajanju
drukčije ne ide
život ti se sveo na minus i plus
čekaš u nadi da će biti minus
a s plusom je sretno samo po tekućem računu
život je postao tekući račun
samo su kamate izokrenute
na životnom plusu plaćaš kamate
kao na tekućem minusu
ne možeš prikupiti sve što bi htio
ozrači svaki dan daškom radosti
nadajući se dobru
sa zlim u borbu
drukčije ne ide

<< Arhiva >>