Po kišnom vremenu rado zavirim u odlagalište starih stvari koje ni
pod koju cijenu ne bih bacila u kantu. To su nekakve sitnice koje mi
znače, to su rođendanske čestitke od dragih osoba koje nisu više
s nama, a ako i jesu nisu sa mnom. Bez obzira na to, sklona sam
zadržati lijepe uspomene, fotografije a često me i misli podsjete na
ljude koji su bili u momu životu a više iz raznih razloga nisu.
U jednoj kutijici čuvam čestitke od naše Smješkice. Ona nije imala
sestru, a ja sam bila "sestrica" i tako počinje svako pisamce i svaka
čestitka "svojoj dragoj sestrici", tako piše i na posveti slike i knjige. Zbog
njenog pristupa životu, iskrenosti, borbenosti, svaki put kad prebirem
po tragovima, svaka suza je popraćena osmijehom. Nas dvoje se
često sjetimo razgovora s njom jer je najčešće zvala na njegov mob
ili sam ja zvala s istog jer tada nisam imala "pametni".
Uzela sam album sa slikama djece, tu nisu samo njih dvoje, tu su sva
ona djeca koja su bila u njihovim životima, tu su moji nećaci i jedina
nećakinja, njegove nećakinje, djeca prijatelja, slike s rođendana i
raznih prigoda. Najmilije su mi one snježne, one gdje smo svi, bez
adekvatne opreme ludovali na snijegu. Osjećaji se pomiješaju, od
radosti do beskrajne tuge za jednim stvorom otrgnutim iz životnog
vrta. Vraćam se snježnim radostima i one me čine djetetom, bezbrižnim,
razigranim, kao u najboljim vremenima.
Naša prijateljica iz jednog gradića u Bosni nas redovito dariva fotografijama
svih vrsta, sadnja, berba, pripreme zimnice i na kraju snježne radosti.
Jutros dok pijemo kavu stiže čitava serija fotografija s puta jučer od nas
prema kući, tek je lagano lepršao. Bojali su se da bi mogli zapeti u prometu
zbog snijega i krenuli ranije. Do sinoć tek malo, koji centimetar. A ono nam
zasladi kavu, pokrivač bez pretjerivanja dvadesetak cm, svjež, bijeli se, a
kaže ona da nije vodenast nego baš pravi k'o da se dodvorava sv. Kati.
Jelke ispred njihove kuće nisu dobile samo sijede vlasi već konkretan pokrivač.
Staza koja vodi s ceste prema kući s debelim tepihom, pa onako dječji razmišljam
kako bi se bilo lijepo provaljati po tom divnom prostiraču. Samo bjelina, nigdje
trunke crnila ni prljavštine kao na sarajevskom. Znala sam ih pitati dok sam
gore živjela..., kako to da kod njih pada crni snijeg a kod nas je uvijek padao bijeli...,
Iz Sarajeva sam također jutros dobila foto s bijelim tepisima i posutim stablima, uz
komentar: "evo ti šaljem malo sniga dok nije pocrnio".
Završavam ovo u mislima na one bijele zime na skijalištima, improviziranim, kao
što nam je i oprema bila čista improvizacija, ono valjanje s djecom do iznemoglosti,
grijanja malih ručica, a oni presretni, ne smetaju crvene ruke, hoće još, još.
Nasmijah se onoj ženskoj snježnoj avanturi za koju sam rekla da bi se mogla
uvrstiti u olimpijske discipline..., ono kad su izvučene sve tepsije iz špahera i
krenulo se u snježnu avanturu po našim nizbrdicama, a ima ih. Disciplina bi se
mogla nazvati "bob jedvasjed", logično, rijetko koja guza se potpuno mogla smjestiti
u tepsiju. S koliko radosti prizivam u sjećanje tu snježnu ljepotu i zimu s najvećim
brojem ispletenih predmeta. Bilo je to vrijeme relativno zdravih ruku i volje za tri.
Danas često provirujem kroz prozor, izlazim na vrata, gledam nebo kako se bijeli
i čekam, čekam da mi se opet ukaže bjelina, da još na trenutak pokušam biti dijete,
razigrano, oslobođeno od svih negativizama, jer sve nedaće, nejasnoće, zločestoće,
sve će pokriti snježna bjelina a u srcima samo milina. Tko zna, možda mi se vrate
talenti za sanjkanje i pletenje uz toplu peć. A la optimizma:)))
Post je objavljen 22.11.2025. u 17:00 sati.