Mala mjesta mali događaji

Kao što znate imala sam Božića ljepših, veselijih s više očekivanja.
Bilo je i onih kad su misli bile usmjerene na "ljepotu umiranja", jer
je onaj + na to ukazivao. Eto do danas sam tu, dokle, eto Njemu
na odluku a moju molbu neka mrvičak produži.

Dakle, osobno mi je i sada knedla u grlu s namjerom da će se tu
duže zadržati, sve dotle dok ne vidim na obzoru iskrice opravdane
nade da će oni koji trenutno biju najteže bitke iz njih izići bez većih
ožiljaka. Znamo da svaka bitka na bojnom i drugim poljima ostavlja
ožiljke. Neka na njima ostane.

A sada nešto o starijim osobama, brizi za njih, ili da se držimo one:
"što nisu mislili na starost dok su bili mladi". Tko je imalo svoj u glavi
zna da nisu svi ljudi istih mogućnosti, iste pameti i nemaju svi tetke
u Americi s velikim ili malim nasljedstvom, a i sreća je zajebana.
Jedan dio ljudi kojima obitelj ne može iz raznih razloga biti na usluzi
ali mogu platiti, oni nastanjuju domove. Ima jedan takav u mom malom
mistu. Ima sve sadržaje, osim što nema dvorišta, pravila su stroga,
cijene nisu za prosječne nemoćnike, ali kako svjedoče, ni "tičijeg mlika"
im ne nedostaje. Većina ih je bez vozačkog na onim sobnim vozilima,
ili je hodalica ili su kolica. Ima jedan broj pokretnih i polupokretnih.

Ovdje ću staviti naglasak na jednu grupu mladih volontera, srednjoškolaca,
koji za ove blagdane posjete dom, donesu instrumente i uz malo truda
dignu na noge nelagane blago pokretnu populaciju. Oni "motorizirani" sjede,
plješću,a tko zna i zapjeva. Geste hvale vrijedne i trebalo bi ih ponavljati
više puta godišnje. Mladi su čudesni, samo im treba dati priliku.

Za ulazak u ovaj dom je k'o dobitak na lotu, lista duga k'o nebeska duga.
Ali..., postoji jedno bajkovito mjesto gdje će se ako Bog da u dogledno
vrijeme, na mjestu iseljenih novi stari useliti. Naime, na prostoru jedne
bivše osnovne škole koja je nekada brojila petstotinjak učenika, gradit
će se Dom za starije punoljetnike, t.j. za one 70+ uz potporu sredstava
EU-e. Pa ti budi euroskeptik, neću ni septik, to je spas. Kako je došlo do
"iseljavanja" iz škole..., vrlo jednostavno, koliko je nekada bilo djece do
8. razreda toliko danas tu ne živi stanovnika, na potezu od cca 50 km.
Odselili na morska i prekomorska staništa, a ono što je ostalo ne množi se.

Gledamo kako napreduje gradnja..., divota, iznad se kočopere vrhovi sv.
Ilija, sv. Mihovil, nikad ne znam tko je koji, ispred ravnica, zelenilo, rekli
bi mirna oaza, iako se ja bojim poskoka u ljetnim mjesecima. Čuvat će se
starčad k'o sv. ulje, na nama svijet ostaje, a dok nas ima i dom će radit,
dobro nama dobro lokalnoj zajednici. Projekat obećava, kod nas se već
doselilo mladih Filipinki i nešto mislim da neće biti škito s radnom snagom.

Moguće da vam se čini kako je ovo "mali korak za čovječanstvo"..., ma znam,
je, ali je koračina za nas koji smo u fazi "jesmo l' došli ili pošli i koračamo radosni.

Gajim prazne iluzije da će mi pozivnica doći dok budem brala salatu u vrtlu,
pa onako, s nogu, a kako god i kad došla, neka je doma za "starije punoljetnike"
i one malo mlađe.

Gdje god vam je serviran ručak tu je vaš dom, zato vam svima želim mir i radost
u svim vrstama domova, sretno vam i blagoslovljeno bilo:)