Oni su neki drugi ljudi, drukčiji od gotovo svih na ovoj lopti koju dijele s nama.
Rijetki za njih znaju, nikada nisam ni čula, ali zahvaljujući dokumentarcima
koje rado gledam upoznala sam ih i drago mi je zbog toga.
Davor Rostuhar nije enigma u svijetu dokumentaraca, ali ovo što nam je večeras
pokazao oplemenjuje dušu i potpuno se predaje misli da su ljudi, neovisno o boji
kože, načinu života, kao i ostalim različitostima vrijedni svakog štovanja, osobito
ako takvi nikoga ne dodiruju tim istim načinom života.
Za razliku od svih civilizacija i civilizacijskih dostignuća u svim sferama, oni su uspjeli
zadržati potpunu autentičnost, i ono najbitnije, ljudskost, opuštenost i osjećaj jednih
za druge bez primisli kako su baš oni zaslužili više od ostalih.
Mali narod Hadza, učahuren na tlu Afrike, danas živi kao i onda kad su nastali u nekom
dalekom vremenu. Njima nisu važna tehnološka dostignuća, ne zanimaju ih kamere ni
mobiteli jer to njima zapravo ne znači ništa u praktičnom, svakodnevnom životu.
Nemojte misliti kako bih u ovim godinama bila spremna živjeti u divljini skupljajući plodove
i čekajući da članovi moga plemena muškog spola donesu lovinu, naravno da ne.
Ovdje se radi o pristupu životu, sraslosti s prirodom koja im je u službi i kojoj su u službi.
Ne poznaju stres, nema zabilježenog primjera raka ni mnogih bolesti koje "krase"
civilizirana izrabljivačka društva, ona koji u pravilu izbacuju jednu grupaciju koja nema
mjeru, nema osjećaj da je i onaj drugi isto čovjek sa svojim potrebama.
Kod njih se ne gleda tko je pogodio žirat, divlju svinju, svi su na okupu i svi sve dijele.
Pojam slobode kod njih se podrazumijeva, svi mogu biti tu ili otići ako to žele, žene
nisu svojina već ravnopravne članice plemena. One su majke, žene, sakupljačice bobica,
beračice raznih jestivih plodova kojih je u izobilju. Žive za današnji dan bez straha da
bi mogli ostati bez hrane, oni se za istu brinu, love, skupljaju. Koriste sve što priroda daje,
veseli su , razgovorljivi, očito ne poznaju zla. Svi koji su dolazili u namjeri da njihov svijet
prilagode svomu naišli su na ravnodušnost, a oni sami nisu našli potrebe mijenjati taj svijet.
Pokušaj vlasti da djecu privuku školi ostali su tek u povoju. Dijete krene u školu i tamo
doživljava ponižavanja od mjesne djece, dobiva batine od učitelja i nakon kratkog vremena
odustaje. Njihov svijet je bez nasilja, bez prisile, on se sveo na vrlo mali broj ljudi i ako ih
se bude prisiljavalo ili zlostavljalo u cilju promjene njihovog načina života, oni su mrtvi.
Naslanjam se na zaključak gospodina Rostuhara, o gledanju na te ljude kao i na sve one
koji su svojim izgledom, ponašanjem i bilo kojim tipom različitosti vrijedni našeg poštovanja.
Svijet u kojemu mi živimo miljama je odmaknut od uvažavanja onoga do nas, vidimo to na
svakom koraku, od mikro do makro lokacija. Odmaknuti smo od solidarnosti, osjećaja za
drugog, skloni posezanju za onim što nije naše, ali naša "važnost" za opstanak svijeta nam
dopušta da taracamo sve pred sobom jer baš mi smo poslani da budemo vlasnici svijeta,
vlasnici pojedinca. Čudimo se kako se svijet promijenio, kako više nitko ne prepoznaje čovjeka
u čovjeku, vidi samo boju, status u društvu, neku imaginarnu ideologiju koja to nije.
Ovo je bio samo moj naivni izlet u svijet nestvarnog za nas ljude utopljene u globalizam očima
uprtim u tv ekrane gledajući i slušajući tko je slijedeći na meti i od koga. Onda se s pravom
unosim u život tamo nekog, po nama primitivnog plemena koji ne pripada civilizaciji ali zato
cijelim bićem pripada sebi i onima koji su njegov dio, gledajući svakoga kao samoga sebe.
Nekada davno o tomu je i naš Isus govorio, barem tako piše.
Post je objavljen 13.01.2026. u 21:37 sati.