Za ovog južnog vremena nametne se tema koje traže širu analizu.
S obzirom da nisam neki analitičar ali postavljam pitanja onima
koji su u tom pogledu potkovani.
Često se događa, a to je tako kad poznajete puno ljudi, a neki od
njih su bliskiji od drugih. Kad netko od tih bliskijih dođe u fazu kad
je težak sam sebi, a kakav je drugima i nije od presudne važnosti.
Naravno da normalna obitelj pati kad svomu članu obitelji ne može
pomoći. Dogodi se baš ono..., teška situacija, čovjek živi kao da ne
živi, a vidljivo je da je svjestan svoga stanja. Kako zaviriti u dušu i
misli te osobe, da li se isti hvata za slamku i želi produžetak pod
svaku cijenu ili jedva čeka da agonija završi? Ta me pitanja muče,
kako bih se sama ponašala da moram gledati tu osobu, kako joj
prići, koje joj riječi uputiti znajući, ili barem pretpostavljajući da me
čuje? Nekako sam na tragu razmišljanja da životu treba dati šansu
do posljednjeg udaha. Da me netko to isto pitao prije deset godina
možda bih rekla kako su te borbe besmislene. Vjerojatno i mnogi od
vas tako misle..., što će ti život kad je izgubio na kvaliteti. Pitamo li
se da li i onaj na čekanju zadnjeg pečata isto to misli? Možda je njemu
svaka sekunda dragocjena, a nema ni nekih teških bremena na duši.
Znači ne mora zadnju uru čekati u strahu..., "dugovi" su podmireni.
Nekoliko puta u životu sam se izjasnila kako je eutanazija, ako je sam
čovjek u patnji želi nešto što treba poštivati. Sad se pitam..., da li baš?
Zar i u toj patnji na trenutak ne bljesne nada kako bi se moglo nešto
promijeniti, a tko smo mi da ubijemo nadu.
Čovjek je biće složeno i svi smo vjerojatno na zadnjoj stanici s mišlju
o produženju. Da li je to zbog neizvjesnog zadnjeg putovanja i pitanja
koje ne otkrivamo..., kuda nas vodi put i dokle. Da li ima toliko snažnih
vjernika koji nikada ne dovode u sumnju neki bolji život tamo negdje?
Nisam jedna od tih, cijeli život propitkujem diveći se ili čudeći onima
koji nikad ništa ne dovode u sumnju..., to je tako i ja tako vjerujem.
Ako je tako, takvi lakše doživljavaju zadnje ure i mirno odlaze na put.
Mene ovdje više muči pristup čovjeku neprepoznatljivom od duge
patnje, postoji li nešto što se riječju može izraziti a da istom bude lakše.?
Mnogi su otputovali iz moje generacije, mnogi i mlađi, dosta njih sam
poznavala, neki su mi bili vrlo bliski, jedna od njih je bila tu među nama i
jaaako je patila, a znam da je život ljubila.
Znam da se tu ne može puno birati, ali iz ove perspektive biram život sa
svim svojim nakaradnim postavkama.
Post je objavljen 21.11.2025. u 17:56 sati.