Konobarica s tastature
ponedjeljak, 01.12.2025.
Zašto (ni)sam išla na marš
Možda i ne bih otišla da se nije dogodila prijetnja.
Možda bih opet iz naslonjača gledala izvještaje, čitala komentare ispod objava, povremeno se sekirala ili pljeskala na njih. Ne bih išla ni da me zakačio radni vikend. Jer jedno je kad sa posla utekneš na književno jutro dobre autorice/autora, a drugo kad ideš u hodati u neku kolonu. Ne bih išla ni da mi se barem u jednom trenu učinilo da time narušavam išta od prve Adventske nedjelje, jer kao kršćanka poštujem vjerske blagdane i običaje.
A ne bih zasigurno otišla da se nije pjevaču otelo prijetiti radikalnim potezima ni više niti manje gradonačelniku glavnog grada države. Da se ne ponavljam puno, pisala sam o tome već i većina meni dragih i onih koj me poznaju ljudi zna kakav mi je stav oko glazbe. Slušam ono što mi se sviđa. Sviram ono što želim. Pjevam ono što volim. Ostalo zaobiđem, okrenem stanicu ili kanal, isključim...
I stvarno mi nije bitno što pjevač pjeva. Fora nam je bila ta sad sporna pjesma jer u doba kad je snimljena i izašla, davala je na hopsalicu narodnog melosa koji smo do tada slušali, a odjednom ga nije bilo nigdje. Svidjela nam se i poruka iz stihova, jer iskreno svi smo željeli da rat stane i da dočekamo tu novu, normalnu i pravednu državu. Bilo nam je normalno da treba baciti bombu i goniti bandu preko izvora. Tu ništa nije sporno bilo.
Sada, trideset i kusur godina kasnije sporno mi je mnogo toga.
Spornije no tada tih olovnih devedesetih. Ne, nije mi nitko iz obitelji stradao u smislu da je ubijen, ranjen, ozlijeđen ili pogođen kasnijim PTSP sindromom. Ono što nam se tih godina kao obitelji događalo, a bilo je toga, uvjetovano jedino vić završetkom prezimena smataram totalno benignim u odnosu na prava stradanja, patnje i gubitke drugih.
Sporno mi je da se do kraja nepodojeni dječaci skupljaju kako se kome sprdne, navuku kapuljače, podignu desnicu u zrak, zazivaju kvazi tvorevinu koja je onomad prodala pola njihove današnje domovine u čije ime to sve rade, idu po trgovačkim centrima i manifestacijama i ispituju svoje vršnjake koji se tamo zateknu izletom ili posjetom od kuda su, pa kad dobiju lokaciju prave im sačekuše ispred tih centara i mašu noževima pred nosom a to sve prođe bez sankcija.
Sporno mi je da me netko, iako živim, radim i odgajam po pravilima pravi budalom i mjeri mi domoljublje pomaknutim parametrima.
Sporno i tužno mi je što kad se nađem u ulici bez automobila i ljudi u kišnoj riječkoj večeri produžim korak i zadihana uletim u salon u koji sam se uputila deset minuta prije termina, jer su se dvojica od četvorice mladića pod kapuljačama odvojila i nešto se došaptavaju.
Sporno mi je što nikad veći gospodarski rast, a nikad siromašniji.
Sporno mi je što me premijer pravi budalom svakom svojom novom izjavom u kojoj je on i samo on zaslužan za nikad bolje (blago)stanje nacije dok mu je u njegovim mandatima više od pola ministara završilo po zatvoru radi krađa i manupilacija za koje nikad nije odogovarao ni on ni ministri, dok se ovrhe kače i naplaćuju na leđa najosjetljivijih.
Sporno mi je što država, grad ili tko već nema rješenje za nekoga tko provali u stan, tamo živi bez struje i vode, prolijeva fekalije po zajedničkim kanalima i naposljetku, jer ta ista država, grad ili tko već nije imala rješenje, to završi paležom stana od strane neadekvatno zbrinute osobe i smrću dvije osobe.
Sporan mi je svaki ZDS, svako dizanje desnice. Svaki ustašluk, četnikovanje i fašizacija kao i referiranje na komunizam.
Sporno i jadno mi je vrijeme i državno uređenje u kojem jedan pjevač prijeti radikalnim potezima spram legalno izabrane gradske vlasti, ma tko on bio i ma koja ona bila.
Zato sam išla na antifašistički marš.
Jer fašizam nije samo ono kad čekamo da se opet pojavi neki Adolf, Gabriele, Benito ili Ante, mobilizira narod i krene kako se već tada kretalo. Klice fašizma siju se polako ali sigurno svuda oko nas uz blagoslov nedjelovanja institucija koje neka rade svoj posao.
Nisam stigla jučer na sam početak marša, pa nisam prisustvovala igrokazu nepodojenih dječaka kojima mame nisu dale pare za gostujuću tekmu, a vrijeme se moralo nekako ubiti pa su se sjetili eto malo spustiti na Jadranski trg i tamo urlati. I neka. Urlati na neistomišljenike, koliko god to meni apsurdno bilo, u ovoj demokraciji njihovo je pravo i okej. No dizati desnicu u zrak, urlati zabranjeni poklič za kojeg više nitko i ne haje da je protuustavan i potom bacati petarde na ljude, a sve to preko glava policije koja stoji ispred njih i ne mrda, to mi nije niti će mi ikada biti jasno ni prihvatljivo. Ponavljam, nisam bila tamo, no iz 5minutnog videa koje je objavio riječki portal Fiuman, sve se vidi kristalno jasno. I desnice i hukanje i petarde.
Ono radi čega nikako nisam išla na marš su zastave. Od meni totalno nejasnih crveno crnih, preko one jedne koja je nemilo asocirala na bivšu državu i bila skroz nepotrebna do izostanka ijedne hrvatske zastave. Taj me segment jako zasmetao.
Da zaključim.
Ovaj se marš nije referriao na fašizam koji je krenuo prije 100 godina i poharao sve.
Ovaj marš nije imao veze sa komunizmom.
Ovaj marš nije zazivao bivšu državu.
Da je u ovoj teško izborenoj i krvlju plaćenoj državi razuma, vjere i domoljublja u pravom smislu - ovaj se marš nikada ne bi dogodio.
Smrt fažizmu - sloboda narodu!
