Zatvorilo se nebo i svo olovo svijeta preselilo se u tuste oblake. Vjetar je prodivljao silinom kroz krošnje i stao lomiti neke krhke grane. Kao u onoj divnoj pjesmi asfalt se, još lagano tinjajući upijenim suncem, milovao s njenim štiklama.
Orosilo joj se sve. Lice, vrat, grudi, stomak, leđima se spuštaju male vodene crtice.
Ustrajno hoda kroz pritisak popodneva. Vjetar je, onako donešen iz mokre strane svijeta, samo stvarao zbrku. Tu je, a svrhe mu nema.
Najavili su neveru, najavljuju je već danima. A u dane iza vikenda stiže nam osvježenje. Trubilo je znanje meteorolga pred i na kraju baš svakih vijesti koje je slušala, gledala... Dok je čekala.
Haljina joj se lijepi za orošeno tijelo dok štiklama probada omekšali asfalt. U daljini se čuje grmljavina. Podigne pogled u tamno salo neba. Stići će doma prije kiše. Prije kiše. Bio je to prvi film iz regiona koji je u kinu gledala nakon rata i fame da je sve što dolazi izvan domovine - srpsko. Film je bio makedonski i nije joj se svidio, sjeća se.
Još malo, još dva semafora, dva pješačka prijelaza.
Bubnja joj u ušima. Ples tlakova. Neka djeca jedu bureke, smiju se. Prolazi pokraj njih. Između zuba im se skuplja sitno meso, meki sir. Šuštavi tanki listići sprženog tijesta mrve se po njihovim majicama. Sretna su.
Kako nekad malo treba.
Semafor metronomično obija zvuk. Tak, tak, tak, tak...
Čeka.
Stalno čeka. Uvijek nešto, nekog. Čekala je cijeli vikend u svježini čistih plahti dok je sve vani buktilo na plus trideset i sedam u zraku. Zvono na vratima, trzaj mobitela, poznati zvuk, duboki glas. Nešto. Bilo što.
Došao je jedino novi dan, prvi u nizu onih u kojima stiže osvježenje. Osvježenje.
Možda barem to dočeka.
Ljepljivim dlanom pomakne pramen sa čela. Prijeđe cestu.
Post je objavljen 28.08.2023. u 19:32 sati.