Konobarica s tastature
četvrtak, 24.08.2023.
Pro i šlampavica
Tekst objavljen na današnji dan prije tri godine na fb. I prvi moj popraćen komentarom Julijane Matanović, "Kako dobar tekst, na mnogim razinama." Kunem se, na par trenutaka ostala sam bez daha. Tri godine kasnije (kroz koji dan ili tjedan) izlazi zbronik priča "Burza rada" referentice Julijane Matanović u izdanju njene umjetničke organizacije Lađa od vode. 12 spisateljica, 12 priča. Moja priča je pod brojem četiri :))) Stay tuned
Gospođa na prijemnom pultu odmahnula je glavom i rekla:
-Uf! Da je bilo koji drugi pregled.
-Znam. - odgovorila sam pokunjeno.
Na reumatološki pregled u opatijskoj Thalassoterapiji čekala sam 37 dana. Moj ključni pregled koji uz temeljitu anamnezu iziskuje niz dodatnih pregleda da bi se postavila dijagnoza. Prošla sam to osam godina unatrag. I tada je na reumatološki pregled trebalo dugo čekati.
Na kućnom kalendaru uz datum 24.08. prije 37 dana upisala sam „reumat 12.20.“ Sinoć sam iskopala stare nalaze, sve ih usput iščitala i pripojila novim, uredno grupiranim prema rodovima u plastificiranim košuljicama. Rtg i mr, laboratorij, nalazi specijalista, nalazi fizioterapeuta. Pa još što se da i kronološki. Na kraju niza u ljubičastom registratoriću potvrda o narudžbi pacijenta i uputnica za pregled. Registratorić na stol. Sve spremno.
Danas, u deset minuta do dvanaest sati pred sam polazak na pregled, pametno sam se sjetila odmakunti uputnicu malo lijevo u košuljici i pročitati brojke na potvrdi o narudžbi. Ono što je pisalo, natjeralo me da sama sebi lupim šamar. 24.08. 2020. u 11.00. U tom sam času, još ne izašavši iz kuće, kasnila na pregled pedeset minuta. Putem sam nekoliko puta Peđi objasnila kako sam glupa, što je on mudro odšutio. Nije da inače puno priča, al ima tu nešto i iskustva koje je usvojio u ovih skoro kvarat stoljeća samnom.
Na vratima me momak koji koordinira ulaz u kliniku, propustio unatoč kašnjenju od preko sat vremena. Gospođi na prijemnom sam iskreno rekla zašto kasnim i nakon što je izrekla rečenicu s početka, nazvala je liječnicu i objasnila joj da sam pobrkala termine.
-Nije? Mhm. U redu. Može. – cupkala sam s druge strane pleksiglasa; - Ovako, primit će Vas doktorica, al morat ćete vjerojatno čekat. Znate gdje je ordinacija? –
Nakon primljenih koordinata, jer Talaso je uistinu mali labirint a moje sjećanje izblijedilo, uputim se prema ordinaciji. Naravno da zapnem na kardiologiji gdje moj pogled traženja iznad maske uočava tehničar koji se tu zatekao. Isprati me čovjek do lifta i uputi na drugi kat.
Čekala sam nešto manje od sat vremena. Prosječno vrijeme pregleda je četrdesetak minuta. U tih četrdeset minuta pregled je imala gospođa koja je došla na vrijeme. I koja je taj dan bila posljednja prema rasporedu.
Umjesto dakle u 11 sati u ordinaciju sam ušla u 13 i 20. Izašla sam iz nje sat vremena kasnije. Liječnica je na kompjutoru imala otvoren kompletan moj slučaj od prije osam godina. Temeljito me ispitala o novim okolnostima, pregledala nalaze koje sam joj donijela, precizno upisala sve datume, ispitala kronologiju, anamnezu, na koju se nekoliko puta vraćala, majka, otac, kći, posao, aktivnosti, lijekovi...Pregledala me fizički od glave do pete. Stanite na prste, na pete, sagnite se, sjednite, legnite na leđa, okej, sad na trbuh...
Old fashion, pumpicom i stetoskopom, koji je okačen o slušalice cijelo vrijeme imala oko vrata a njegov donji dio u džepu bluze, izmjerila mi je tlak, otkucaje srca, i kasnije poslušala nešto na donjem dijelu trbuha. Pomno bilježila svaku sitncu, objasnila sve što sam pitala. Negdje tijekom pregleda zazvonio joj je mobitel. U razgovoru je pozivatelju objasnila da ne zna hoće li doći kući prije nego ode do fakulteta, jer je imala dva zakašnjela pacijenta, još je u ordinaciji, a kad obavi ovaj zadnji pregled ide „dolje“ pokupiti sub-nešto, pa na fakultet radi nekog potpisa za - ime-prezime, pa će onda te sub-nešto odnijeti na Sušak. Zavrtilo mi se u glavi od tog rasporeda. Na kraju pregleda dok je pečatirala hrpicu mojih internih uputnica i objašnjavala mi gdje što imam obaviti upitala me bih li joj donirala uzorak sline za neko istraživanje, a kad smo to obavile u ležernom dijelu razgovora navela je nekoliko pozicija na kojima djeluje u klinici te onu redovite profesorice u trajnom zvanju na fakultetu. Odredila mi je termin sljedeće kontrole s nalazima za mjesec dana i naglasila da će vjerojatno biti veća gužva nego ovaj mjesec, pa da se pripremim da ću čekati, da si planiram za parking.
Dok sam joj se izlazeći iz ordinacije po peti put uz ispriku zahvaljivala što me primila unatoč kašnjenju, ona se meni zahvalila za donaciju vezanu uz istraživanje. Postupak u kojem sam doslovno pljunula u sterilnu čašicu te ispunila ime, prezime i datum rođenja na formularu.
Impresionirana s tih pedeset minuta čiste profesionalnosti, uz njeno ime na pločici kraj varta ordinacije iščitavam: prof.dr.sc. pa dr.med. pa specijalist interne medicine/kardiolog/ reumatolog. Školovanja, specijalizacija i usavršavanja za dva života, a jednostavna i pristupačna, izuzetna profesionalka kojoj sam u prenatrpanom rasporedu, svojom aljkavošću, otkinula ekstra pedeset minuta. Stoga sljedeći put kada krenemo udarati po liječnicima i njihovoj profesiji, možda ne bi bilo zgorega promisliti sekundu. Pa ako baš treba, udariti po sustavu. Jer trom i opterećen zdravstveni sustav prečesto zasjeni profesionalnost i trud liječnika. I njih ima doduše sa različitim osobnostima. No to zaista nije do profesije, već do karaktera. Koji je u svakog od nas, kakav jest.
A to što smo, ova liječnica sa stetoskopom oko vrata i ja šlampava pacijentica, ponijele isto ime...stvarno sa tekstom nikakave veze nema. Iako na neki uvrnuti način – godi.
