Konobarica s tastature
četvrtak, 23.03.2023.
Domaći
Upravo odgledala Zagreb cappuccino.
Volim domaće autore. Stoga ih puno čitam, a nastojim i gledati. Ovo kad ih gledam, uvijek krenem s nekom nadom da će film biti dobar. Jest sve u očima promatrača i jest da sam bolje istrenirana za pisanu riječ, ali pobogu...
Zašto su (većina njih) radnje u tim filmovima tako spore?
Zašto su uglavnom takvi da nemaju puno dodira sa stvarnošću, oni koji prikazuju relani život?
I stvarno...Zar se razvedena žena, neupitno, samo seksom sa slučajnim nekim može osloboditi misli o bivšem mužu i TEK TADA nastaviti normalno živjeti?
Prikaz dvije dobre frendice koje se osjećaju neolagodno nakon prijetaljskog zagrljaja koliko je uobičajen?
Znam, da. To je samo film.
Al opet...
Uglavnom, domaći filmovi nam se svode na:
-Sukob urbanog i ruralnog, gdje se ruralno uglavnom nastoji prikazati humoristično, a to bude totalni fijasko.
-Domoviski rat i - ili glorificiranje njegovih uspjeha - ili traume iz njega proizašle.
-Depra, depra, depra
-Mafija wanna be
Mislim da ću se ubuduće ograničiti na domaće pisce kada je o domaćim autorima riječ.
Hvala komentatorima na osvrtima za moj proleterski post. Odgovorim uskoro. Pusa *
