Konobarica s tastature
četvrtak, 02.03.2023.
Sise muškobanjaste babe
Ima u gradu Krku spomenik pralji. Naša vinska ekipa iz hotela je unatrag nekoliko godina pohodila Vrbnik, odala svo poštovanje žlahtini, obišla jednog vinara, a onda se iscrpljena hranom i degustacijom spustila do grada Krka na kavicu prije povratka. Tamo u sred trga spomenik pralji. Impresivna teta u iskoraku, sa vjedrom na glavi i golemim grudima. Cijeli je spomenik tamne boje, grudi su zlatne. Iz prve smo mislili da je umjetnički izričaj. A onda smo shvatili da nije.
Iz nekog razloga ni hladnoj se statui ne može odoljeti u slučaju da sise ima. Nije mi poznato od kojeg je materijala izrađen spomenik, no da od mesa, krvi i kostiju zasigurno nije. Nebitno. Tu su sise koje neizostavno treba zgrabiti, kraj njih se trijumfalno uz šeretski smiješak poslikati i uz neku dooooobru foru na taj račun nasmijati.
Na današnji je dan prije ravno sto i pedeset godina rođena jedna genijalka. Žena kojoj je feminizam bio nepoznat pojam u formi u kojoj ga danas volimo isticati. Žena koja je feminizam živjela. Zvali su je muškobanjastom babom jer je bila drukčija. Bavila se u tadašnje vrijeme muškim poslom, oblačila u odijela, pušila. Unatrag sto i pedeset godina novinarke na ovim prostorima nisu postojale. Bilo je samo novinara. I bila je Zagorka. Osobno sam za podatak da je prva hrvatska novinarka i prva izvjestiteljica iz hrvatskog Sabora bila Marija Jurić Zagorka, saznala u svojim tridesetima pohađajući Školu novinarstva u jednom obrazovnom centru. U svojim tridesetima. Znači kroz moje formalno obrazovanje nitko me nije sa tim podatkom upoznao. Znala sam samo za Mariju Jurić spisateljicu. Frapantno.
Ona je rušila barijere i probijala se u muškome svijetu prečesto od istih muškaraca ismijavana. Potpisivala je svoje tekstove i izvještaje muškim imenima, radila u odvojenim prostorima od muškaraca, nerijetko joj nisu priznavali rad, a ona je uz sve to gurala dalje, borila se protiv mađarizacije i germanizacije i ispisivala tomove romana.
Danas joj se s pravom divimo. Mnogi Siniše i mnoge Nere dobivali su imena prema likovima njenih romana.
Ona je dobila spomenik.
I dan dva prije obljetnice njena rođenja, u nekoj emisiji koja je trebala biti dooooobra fora i šala na račun konvencionalnih turističkih vodiča, glavni lik pomaknutog uratka izmišlja drugačije znamenitosti Hrvatske i kroz njih vodi malu internacionalnu skupinu ljudi. U jednom mu se momentu učini zgodnim zaustaviti se pred spomenikom hrvatske ikone pisane riječi i feminizma, zgrabiti grudi na statui, protrljati ih i prezentirati to vjerom da će im u ljubavi procvasti ruže ako i sami učine isto.
I tako sise statue muškobanjaste babe budu protrljane. A sa dalekovidnice nam dan dva prije obilježavanja sto i pedesete obljetnice njena rođenja to bude i prezentirano. I sve to, objasni glavni protagonist, po uzoru na Julijin kip u Veroni čije grudi u istoj vjeri trljaju horde turista i prema njegovim snovima u kojima mu se Zagorkine grudi ukazaše.
Da je imalo razuma i poštovanja u nacionalne tv kuće, poradilo bi se mrvu na tajmingu.
Da je ikakvog znanja u protagonista, razlučio bi da je Julija književni lik, a Marija Jurić književnica koja je stvarala takve likove.
Da smo prava nacija 2023. bi proglasili godinom Marije Jurić Zagorke i obilježavali ovu obljetnicu gomilom manifestacija u njenu čast i slavu.
No nismo.
Nažalost, pobrkani nam lončići na svim levelima.
I na sreću, istrljane sise na svim spomenicima.
