Konobarica s tastature
četvrtak, 08.08.2024.
Lelek sebra
Trbi puno pusa u 17. godini žele
Zaza
Rea
Gaby
Koky
Posveta. Knjiga.
Tin Ujević, Poezija
Korice su tvrde. Izdavač je Svjetlost, OOUR Izdavačka djelatnosti, Sarajevo, 1986.
Izbor iz poezije Tina Ujevića.
Izdanje je novo, jer 17. rođendan brojila sam 1987. godine.
Tih sam godina brijala na Matoša, sjećam se. No Tin Ujević je bio izvrstan izbor mojih frendova, jer poeziju sam voljela. Pisati, čitati.
Knjigu sam isčitala nekoliko puta. Jer Tin. Maestro. Izbor je to iz njegovih zbirki Lelek sebra, Kolajna, Auto na Korzu, Ojađeno zvono, Žedan kamen na studencu.
Da pitamo onu skupinu mlađarije sa fotografije na kojoj se radosno smiješe jer su Pjesnikov kip u rodnom mu Imotskome uresili crnim ZDS zastavama, što je sebar iz naslova prve Tinove zbirke bi li ijedno od njih znalo? Da ih upitamo što znači lelek sebra bi li imali ikakve ideje? Da li bi uopće znali da je Ujević napisao djelo tog naslova?
Ili je ta mlađarija toliko obrazovana pa zna. Zna da je Pjesnik tu svoju prvu zbirku objavio u Beogradu i da im druge nije no da se i sami odjeveni u crnilo sa kojeg drči isti natpis zadovoljno smiješe i vraćaju mu milo za drago. I još mu preko brončanog šešira jedan krpeni sa upitnim znamenjem takare.
Koji je nama vrag?
Ima li kraja?
Kada ćemo biti u stanju odrezati kaznu za takvo ponašanje?
Decidirano reći da takvom i sličnom ponašanju mjesta nema u ovoj državi i državama regiona.
Jesmo, i mi bili nestašni. Kad ti je 14, 15, 16 ne razmišljaš puno i bitno je ispasti faca pred društvom. Pa crtaš flomasterom brkove po portretima uglednica i uglednika na slikama i posterima koji te svaki dan dočekuju i pozdravljaju sa zidova dosadnih učionica. No onaj jedan portret koji je visio iznad svake ploče u svakoj učionici tadašnje države, mnogo veće od ovih u koje se raskomadala, nikada nitko nije uresio ma niti potezom grafitne olovke kojeg bi lako bio obrisati.
Odgoj, kazna, drugo vrijeme, represija, što god, no nešto je tu povlačilo granicu do koje se moglo i smjelo biti nestašan.
Tada, dok smo si poklanjali knjige o rođendanima u formativnom dobu, bili smo politički korektni, inkluzivni i sve ono što nam se danas potura pod muss, a ne rezultira ničim do nakaradnošću.
Prema sebi, društvu i zajednici u kojoj živimo.
A kada spane ova crna ljaga
i radost zblaži svetlo lice Hrista
blažena bit će otupljena ljaga
i kužna plijesan zasjat će čista.
...
konobarica • 08.08.2024. u 22:21
Bravo Konobarice! Bravoooo!
luki2 • 08.08.2024. u 23:47
Bravo! Respect!! Svaka čast!
starry night • 08.08.2024. u 23:59
ne valja kad se ispod domoljublja slavi nečasni dio naše zajedničke povijesti.
I dobro primjećuješ, ne znam zna li ona mladost značenje riječi SEBAR?Donabellina • 09.08.2024. u 00:41
Dobro si to napisala. Ja sam kod sebe pisao o Pobratimstvu ustaša u svemiru. :((
Mariano Aureliano • 09.08.2024. u 03:48
Moja pokojna nona vjerovala je poput svake stare Dalmatinke u milenium bug. Dakako, ne onaj računarski, jer ju je dobri Bog odnio prije silicijske revolucije. Ali - vjerovala je u onaj eshatološki: vjerovala je - lijepo i naški kazano - u “mille non piu mille” - odnosno, da su nebesa ljudima pustila da prave sranja jedno tisućljeće, ali neće i drugo. Hrvatski kazano, vjerovala je u “susvita”.
Jurica Pavičićsewen • 09.08.2024. u 04:29
nije to zatupljivanje mladosti od jučer, pa vidiš na primjeru Britanije kako ih lako preko društvenih mreža izmanipulirati i instrumentalizirati...
NF • 09.08.2024. u 10:25
Nažalost, još nas gore čeka.
Što oni znaju tko je Tin. Da znaju, ne bi bili na krivom mjestu i bavili se krivim stvarima.
Umjetnost, Tin Ujević, mi, nitko to nije zaslužiopričopričica • 09.08.2024. u 12:50
Nema mjesta za nijedan totalitaristički režim. Živi se u budućnosti, a ne u prošlosti. Najveća tuga i sramota je ta što mladi ljudi ne žele učiti. Još luđi su stariji koji potiču mržnju. Takvo što treba strogo kažnjavati.
Za normalnu osobu će jednak poraz biti Bleiburg, Jasenovac, Vukovar, Škabrnja, Srebrenica, Šumarice, Lug .......
Mnogo mjesta, mnogo ljudi, mnogo tragedija! Ne ponovilo i ne zaboravilo se nikada!
Na nama je odgovornost protiv zla.
Iako, ne vjerujem da smo naučili i da učimo.
Šaka
Dvadeset sedam kostiju,
trideset pet mišića,
oko dvije tisuće živčanih stanica
u svakoj od pet jagodica naših prstiju.
I to je sasvim dovoljno
da se napiše Mein Kampf
ili Medo Winnie zvani Pooh.
Wisława Szymborska (1923 - 2012)Galaksija • 09.08.2024. u 16:03
@ luki2 - hvala ti draga. Onako baš :*
konobarica • 15.08.2024. u 21:22
@ starry - hvala ti puno. rađe bi da nisam imala povoda, al eto...
konobarica • 15.08.2024. u 21:23
@ anna - slažem se u potpunosti. I mislim da pojma nemaju. Jer da imaju...
konobarica • 15.08.2024. u 21:24
@ mariano - hvala ti. I...ne mogu ti nać stranicu. Slušajno ili? Rado bih pročitala, stvarno.
konobarica • 15.08.2024. u 21:25
@ sewen - upravo sam pročitala jednog Pavičića :) A mille non piu mille se nama manifestiralo na sto raznih načina, nažalost...
konobarica • 15.08.2024. u 21:26
@ NF - pitam se ima li natrag? Ne jer želim živjeti u istoj, nego jer je stanje duha svakoga od nas jednostavno bilo bogatije. I samim tim svi smo bili drugačiji. Na bolje drugačiji.
konobarica • 15.08.2024. u 21:28
@ pričica - istina. Ali baš nitko. No kad se sjetim naše mladosti i jasno, glasno i decidirano obrazloženog što može, a što je non passaran. To treba jednom za uvijek odrediti i danas.
konobarica • 15.08.2024. u 21:30
@ galaxy - potpisujem ti komentar do u zarez. Jasno i glasno reći što smije, što ne i obrazložiti ovako da su to nevjerojatne tragedija i poraz civiliziranog društva.
Ova Šaka je odlična i prepisujem je u svoju tekicu.
Baš me dotakla.konobarica • 15.08.2024. u 21:33
