Konobarica s tastature
četvrtak, 22.05.2025.
A gdje je...
U Kaštelima. Sad znam. U Kaštelima je ona za koju se pjevač popularnog benda godinama pitao i mučio gdje je. Ne znam da li je to ta njegova, ali sam sigurna da moja jest. Jednostavno, neke osobe osjetiš kad te pogledaju. I tako, mene je prožela dubina pogleda njenih zelenkasto sivkastih zjenica. Pa me onda proželo sve ostalo. Glas, stav i stas, misli, osmijeh...
Bješe dvorac, nas šest žena i puna dvorana.
Zbrčkala sam ovaj intro, pa da pojasnim. Ona je Nataša. U dvorcu Vitturi u jednom od sedam Kaštela organizirala je trodnevni festival MI. ŽENE. kojim se prezentacijom ženskog stvaralaštva slavila snaga i nježnost žene. Počelo je prvog dana sa dvije radionice i likovnom izložbom, završilo se treći dan panel diskusijom i pjesničkom večeri. Mi smo se srele u sredini, dan drugi, upoznavanje prvo, poznavanje oduvijek. Tog je drugog dana u sklopu festivala bilo predstavljanje knjige Spisateljice biraju. O Spisateljicama pisah već, pa ću samo kratko. Druga knjiga projekta Žena ženama naše Julijane Matanović gdje su čak dvadeset i četiri autorice svoje omiljene književne likove pohranile u priče vlastitih doživljaja. Od dvadeset i četiri u Kaštelima se našlo nas pet i naša, kako je mi interno zovemo, Šefica. Zasjele smo za „katedru“ redom: Magdalena, Vjekoslava, Julijana, ja, Danijela i Nataša. Cijeli je događaj odlično moderirala Jelena, a našu čarobnu večer započela je djevojčica Maris recitiranjem jedne Natašine pjesme. Malo je tko ostao suhih očiju na kraju recitacije. Maris je, iako tek desetogodišnjakinja, vjerno prenijela poruku protkanu kroz stihove. Da bi nam djedovina trebala biti valuta jača od one papirnate za koju smo je skloni zamijeniti.
Uz Jelenino navođenje svaka je od nas govorila o svojoj priči, pojasnila svoj najdraži književni lik i ne mogu se oteti dojmu da nam je kroz naše pripovijedanje divna kaštelanska publika lakoćom mogla zaviriti u duše. Izuzetno lijepim mislima moje kolegice po pričama istkale su toplo i ugodno druženje kojega, da je potrajalo još toliko ne bi bilo dovoljno. Ušuškane u plašt uzajamne podrške i dobrote, iskreno, uz osmijeh, bez zadnjih primisli i duboko zahvalne na prilici da se, neke od nas prvi put, sretnemo fizički uživale smo u toj ljekovitoj pauzi od svijeta i vremena koje nas, htjeli mi to ili ne, na neki svoj nemušti način gazi.
Nataša je svaku od nas sa festivala ispratila zahvalnicom, poklonom i cvijećem. I to ne bilo kakvim cvijećem. Svaka od nas je dobila pitar. Izliven od betona sa zasađenim, kad bih se razumjela u cvijeće rekla bih sukulentima, jer između ostalih nekoliko biljaka u pitaru počiva i čuvarkuća. Pitar su za nas, reče ona, izradili muškarci.
Apostrofirale su se kroz ovaj tekst žene. Cijeli je festival kako već rekoh slavio žene, njihove sposobnosti, stvaralaštvo, snagu… Ali nije tu riječ o spolu, jer sve mi što smo tamo bile imamo nekog svog muškarca. Možda nam ne sadi pitare, ali rame uz rame kroči sa svojom odabranom kroz život. Ne radi se niti o feminizmu ili aktivizmu kakve poznajemo. Riječ je naprosto o podršci i razumijevanju. Tim ljudskim karakteristikama koje smo negdje putem izgubili. A predivna kaštelanska večer u dvorcu Vitturi, Julijana koja je u jednu zbirku skupila brojem i talentom nevjerojatne dvadeset i četiri spisateljice, Nataša koja uspijeva, uz ograničena, skoro nikakava sredstva složiti bogati trodnevni festival po špagi, onako pravo domaćinski i pokazati urbi et orbi , počevši od sebe, snagu i ljepotu žena i njihova stvaralaštva, uz krasnu publiku koja ispuni cijelu dvoranu, vraća vjeru u pogubljene vrijednosti i pruža nadu da neće baš sve tako brzo otići kvragu i da istinska podrška nije kategorija koja izumire.
Bilo je cvijeća, osmijeha, divnih misli, lijepih rečenica, pitara, poklona…
Dobre energije iz toplih i iskrenih zagrljaja.
Bješe dvorac, nas šest žena i puna dvorana...
A...
Ako se i dalje pitate a gdje je Nataša i ako vas muči to ja vam sa sigurnošću mogu reći - ona je u jednom od sedam Kaštela. I tamo sjaji cijelim svojim bićem.
