Konobarica s tastature
četvrtak, 27.10.2022.
Umorne oči
Dan je prekrasan. Kraj je listopada a u kratkim je rukavima nešto prije podneva sasvim ugodno. Da nismo svi oduševljeni suncem i lijepim vremenom, mogli bismo to stanje nazvati nakaradnim. Jer niti desetljeće unatrag u to isto vrijeme godine, sredinom jeseni, padali bi već prvi zimski snjegovi. No nama to nakaradno nije. Super nam je. Lijepo. Bablje ljeto u punom sjaju. Krajem listopada.
Sunce me mazi dok temeljito čistim crni granit. Nisam dugo. Uvijek je neka žurba, pa se on uglavnom samo rutinski prebriše, zapale se svijeće, promrmlja molitva, slici na nadgrobnoj ploči uputi nekoliko riječi i produži dalje.
Zato danas odlučno trljam sjajnu površinu, zadržavam se duže od planiranog na kamenoj vazi, laštim sjajni feralić, mijenjam cvijeće. Generalka.
Negdje u pol posla, prenu me tonovi trube. Zaprati ih zvonjava iz kapelice. Melodija se mijenja nekoliko puta. Na kraju utihne. Nakon nekog vremena odjeknu tri pucnja.
Ispraćen je netko za kojeg su najprije zamolili sićane slavuje da tiho poje. Isti taj bio je nono. I nečiji anđeo. Neosporno i branitelj.
Sve se dalo iščitati izmjenom melodija na trubi. Trubač je dakako svaku melodiju izveo uz malo varijacija, i uz njih se ne bi moglo baš pjevati. A nije ni prilika, naravno. U svemu tome, dok sam išla prema slavini po drugu kanticu vode, dirnula me pomisao da je neko dijete danas ispratilo svog nonota. Sjetih se izreke koja otprilike govori da nas djedovi drže za ruke kratko, ali naša srca uzmu zauvijek. I nebitno imamo li dvije, pet, osamnaest ili trideset i pet godina, taj trenutak kada zauvijek ostanemo bez djedova i baka u pravilu je vrlo bolan nerijetko prvi trajni rastanak od bliskih, važnih i dragih nam osoba.
Nonota nisam upoznala. Otišao je dvije godine prije mog rođenja. Đedu sam ispratila kada mi je bilo trideset i pet. Četiri godine nakon što smo pod crni granit položili tijelo njegova sina.
U liričnim raspoloženjima skloni smo reći da je pokojnik sklopio umorne oči.
Mislim da je to daleko od istine.
Oči ne klonu. Uvijek žele gledati još malo barem ovozemaljskog šarenila.
Umori se tijelo. Odustane. Otpusti onaj dvadeset i jedan gram od sebe i zatvori željne oči.
Ostane melodija, uspomena i nada u mir vječni.
Toliko prelipi priča pričat si zna,
tu san upoznala svit, a bila san mala
i ne znan da l' san rekla ti fala,
za tajne ča san otkrila ja...
