Konobarica s tastature
ponedjeljak, 03.10.2022.
Bela nedeja
Odavno ne hodočastim po Beloj nedeji kao što sam nekad. Fešta je to u Kastvu koja je tradicionalna od leta 1400 kako piše na jednom od banera što se izvijaju iznad ulice.
Fešta mladog, meni nikad privlačnog, tek izmuljanog vina održava se svake godine, prvog vikenda u listopadu. Sajam, od igle do lokomotive.
Juniorka i ja danas slobodne svaka od svojih obaveza odlučile malo potegnuti do Kastva. Jer iako je fešta u dane vikenda, ona se protegne i na ponedjeljak. Beli pundejak.
Nakon nedavnog armagedona, danas lijep, onako za poželjeti, topao jesenski dan.
Ne pamtim kada sam zadnji put otišla na Belu nedeju. Idu mi lagano godine kada me gužva i larma sve manje, ustvari uopće ne privlače a na Beloj zna uistinu biti gužvovito.
Beli je pundejak nudio šansu za lijepo proveden dan.
I opravdao.
Gužva minimalna.
Šarenilo štandova. Od bofl odjeće, preko alata, pletenih košara i cekera, drvenih potrepština za kuću i domaćinstvo, do cvijeća, nakita, hrane i naravno - vina. Vrišteći vatromet boja i asortimana kako već sajmu ( samanju ) priliči.
I u svom tom izobilju, najprije u dućančiću kupujemo bocu vode.
Prošetale smo glavnom i nekoliko sporednih ulica, zaustavljale se po štandovima, razgledale, popele na vidikovac i uživale u nestvarnom pogledu koji oku nudi ama baš cijeli Kvarner u svoj ljepoti.
Da ne bude zabune, za one koji, poput mene, nisu ljubitelji mladoga vina bilo je tu i renomiranih izlagača respektabilnih etiketa. Ipak, na ovakvoj se fešti treba pokloniti autohtonim sortama koje rastu po vinogradima okolice Kastva. Belica i jarbola. Do nedavno zaboravljene i nepravedno istisnute sa vinske scene, u posljednje vrijeme zasluženo se vraćaju na tržište zahvaljujući malim, vrijednim vinarima Kastavštine.
Sunce, mnoštvo, šetnja, vjetrić na vidikovcu, a i vrijeme je ručka i odlučujemo se za neki zalogaj.
Zalogaj nas je oborio. Ne vrhunskom kvalitetom, iako se mora priznati da je bilo ukusno.
No porcija kobasic z kapuzon i (totalno autohtoni 
) čvapčići došli su nas impresivne 122 kune.
Za pučku feštu ipak malo puno.
Boca vode s početka, dotrajala je i za ručak. Inače bi nam se račun fino popeo i blizu dvjestotinjak kuna. Za klopu sa štanda iz papirnatog pijata preskupo.
Kako bilo, nakupovale smo nekoliko sitnica, neretvanskih mandarina i gumenih bombona, pa polako doma.
U tika-taku ovo malo preostalih zajedničkih dana, odlično provedeno vrijeme.
Za razliku od zadnjeg Belog pundejka kojeg smo pohodili unatrag osamnaest godina još vozeći Juniorku u dječjim kolicima, ovaj put tate nije bilo s nama.
Radio je.
A netko mora.
