Konobarica s tastature
četvrtak, 06.10.2022.
Nešto možeš sam, s ljudima možeš sve
-Fala Van što ste mi ulipšali lito.
Rečenica koja prekida moju neku radnju na računalu. Ljeto je gospodnje dvije tisuće i trinaeste. I ljeto je. Otok je najsunčaniji u Hrvata, a ja za pristojne novce tučem sezonu. Pozicija mi je dala voditi ljude i dnevni dio posla u, do tad, najvećem i najzahtjevnijem objektu svoje karijere. I nije lako. Satnica ne postoji, počinje se ponekad u pet, ponekad u sedam, najčešće u osam. Završava kada kolega koji vodi noćno poslovanje dođe u smjenu. Ponekad u sedam, ponekad u osam, najčešće u devet. Pa i tu ne završava. Znaju se dogoditi telefonski pozivi i kada dan službeno prijeđe u naredni.
Famozne evaluacije radili smo mi iz operativnog menadžmenta i odlučivali o sudbinama sezonaca. Zatim su oni iz viših menadžmenata evaluirali nas iz operativnog. Par mjeseci nakon odrađene sezone javilo mi iz sjedišta firme da ja tu evaluaciju nisam prošla. Mirno sam odslušala traktat gospođe iz HR odjela kojim mi objašnjava da sljedeće sezone ne računaju na mene. Svejedno mi je, jer ja još i prije zadnjeg odrađenog dana odlučujem ne računati na njih ikada više.
Jedina evaluacija koja je meni bila bitna sadržana je u rečenici kojom mi je L prekinuo radnju na računalu istovremeno spuštajući na radni stol malu ukrasnu vrećicu. U njoj stvarčica koja nikada nije poslužila svrsi.
Na nekoliko kava ili pri čik pauzama divila sam se prekrasnom plosnatom crnom upaljaču kojim se L koristio. S jedne strane crna je plohica bila urešena plavim konturama brodića i imenom otoka. Svaki put kada bi L svoju cigaretu zažario
plamenom s elegantnog upaljača, ja bi se iznova divila.
-Da nije bilo Vas ja bi ispalija, ozbiljno.
Iznurenoj radnim danom koji se kraju primiče, iznurenoj sezonom koja se kraju primiče, nije mi teško bilo pustiti suzama na volju. Oči se orosiše. I ne znam jesam li išta uspjela izgovoriti, kad stiže i treća, najljepši i najbolji profesionalni kompliment mi ikada:
-Vi niste šef, Vi ste lider.
pa četvrta:
-A razlika je.
rečenica.
Gotovo je desetljeće prošlo od moje sezonaške avanture. Drage sam ljude iz svih krajeva domovine i malo šire geografije upoznala. Mnoge od njih zadržala u svom životu. Neki su mi sugrađani, neki kilometrima daleko, gotovo svi u kontaktima mobitela ili onima društvenih mreža.
Sa svojom se Splićankom Cimi vidim redovito na godišnjoj bazi kada joj je doći na seminar u Opatiju. Obavezna kava, čaša dobrog vina, priča. Cimerice nepunih mjesec dana, a ostale si za cijeli život.
Bilo je tog ljeta još poklona, lijepih trenutaka, suza na oproštaju, čvrstih zagrljaja, predivnih osoba među kolegama.
Bilo je na mom profesionalnom putu mnogo objekata, raznolikih radnih pozicija, padalo se s nogu od posla i nalazilo snage za jedno piće nakon. Ubilježilo se rastanaka punih suza, poklona i čvrstih zagrljaja...
Na žalost, L nije više među nama. Dvije godine nakon otoka, zločesta ga je beštija, mladog, brzo i neumoljivo vinula put nebesa.
Elegantni crni upaljač iz male ukrasne vrećice, identičan onom njegovom, imao je neku grešku i nikada nije poslužio svrsi. Spokojno počiva u prvoj ladici mog noćnog ormarića.
Tu zauvijek čuva uspomenu na dane kada sam postala svjesna jedinih bitnih evaluacija.
