Konobarica s tastature
četvrtak, 20.10.2022.
Zakoniti, Juniorka, ja i listopad 2022.
Prije dva dana Zakoniti i ja proslavili smo kvarat stoljeća zajedničkog života. Onog službenog. Otkad je Juniorka odlepršala put glavnog grada druge države na studij, dosta razmišljam o prolaznosti vremena i života. Godinama koje su protutnjale.
Ne znam kako mi je to uspjelo ali njen je odlazak prošao mi poprilično bezbolno. Nekako kao da sam, unatoč praznini koja je ostala, već ranije osvijestila da je trenutak kada dijete mora otići od roditelja prirodan tijek stvari. Ne znam kada i kako, no jesam. Mislila sam da će biti teže. Kad je putovala na prijemni raspala sam se u još mračnom riječkom jutru vozeći je na kolodvor. Susprezala suze za koje sam bila sigurna da će potećI onog trenutka kad sjednem natrag u auto. Nisu. Stoički sam izdržala. Produžila na posao, upala u rutinu, pogledavala na sat, čekala sms poruke. Zabipale su redom. Stigli su u Zagreb. Pa na aerodrom. Zatim na odredište. Odahnula sam.
Odlazak na studij, koji se dva puta prolongirao iz nekih razloga i sva gungula oko tih razloga moguće da me malo iscrpila i da sam u biti jedva čekala da sve sjedne na svoje mjesto.
I kad je konačno sve sjelo, nisam imala motiva puno tugovati niti žalovati. Bila sam sretna da je sve konačno krenulo. Da je ona sretna jer je ostvarila još osnovnoškolsku želju.
I ostali smo nas dvoje.
Kao na početku.
A početak nam je bio punih šest godina bez nje. Najprije smo čekali da kupimo stan, a onda kad smo to riješili i krenuli rješavati potomstvo, ono je odlučilo pričekati. Jer, zašto bi bilo po našim planovima. Išli smo kroz život tih godina kako smo znali, jer uvijek je negdje u malom mozgu tinjalo pitanje. Hoće li nam uopće biti dano imati dijete? ili čak dvoje, kako smo željeli.
Neki se planovi, ma koliko pomno isplanirani i željeni ipak ne ostvare. Dijete smo dobili, no ne i drugo. Nije nikako išlo i ostali smo, zahvalni, na jednom. Na njoj. Centru našeg svemira.
Centar našeg svemira je odrastao, ima dečka i studiraju devet stotina kilometara daleko.
Neka.
Nas smo dvoje proslavili uz večeru, razmjenu poklona i mnogo smijeha. Sami.
Vratili se iz restorana dobro raspoloženi i omamljeni iskorakom iz svojih mirnih večeri uz knjigu ili tv vrlo brzo otišli na počinak.
Sa Juniorkom se čujemo svaki dan i dijelimo njeno uzbuđenje početkom faksa. Ponosni što je upravo takva kakva jest.
Nek nam je zdravlja i sve će biti baš onako kako treba.
Kilometri? Godine?
Moredu nan puvat.
Reka bi Meštar.
