Puno govorim o kulturi neznanja kao fenomenu koji opisuje sadašnji trenutak u kojem se prezire stručnost, znanost i racionalna argumentacija, a alternativne činjenice i teorije zavjere imaju jednak status kao i znanstvene činjenice i zdrav razum. Neznanje je najnasilniji element u društvu, a kultura neznanja ne može izaći na dobro. Zato je sada najvažnije osnaživati obrazovanje i raditi na dobrom i autentičnom obrazovanju.
Ovaj sam dio teksta, kojim završava intervju u Novom listu sa rektoricom riječkog Sveučilišta Snježanom Prijić Šamaržija, pročitala nekoliko puta. Prepisala u svoju tekicu. I sada dok ga ispisujem na mene ostavlja dubok dojam. Koliko li je točno opisano vrijeme u kojem živimo.
Nedavno je Prijić Samaržija bila gost na TVu u emisiji "U svom filmu". Oduševila me. Fascinirao me i podatak da je filozofiju diplomirala u Beogradu, magistrirala u Ljubljani, a doktorirala u Zagrebu. Baš onako pomalo riječki. Rektorica je u drugom mandatu i žena koja u sveučilišnim krugovima ne samo na nacionalnoj razini pomiče granice. Teško je u jednu blog objavu strpati sve inicijative koje je uz svoje timove pokrenula i ostvarila. A ostvarila je zaista mnogo i pozicionirala riječko Sveučilište na vrlo visoka mjesta ne samo u europskim, već i u svjetskim okvirima. Napomenut ću samo da na svjetskoj razini od rangiranih 1409 sveučilišta riječko zauzima poziicju između 301. i 400. mjesta, a u Europi u zavidnom je društvu od deset sveučilišta članova Mreže mladih sveučilišta za budućnost Europe - YUFE. Na stranu podatci koji se mogu pronaći već malo pozornijim pretraživanjem Interneta, Prijić Samaržija je žena nevjerojatne energije koja određenom smirenošću i promišljanjem o budućnosti naprijed gura studente, kolege, suradnike i sve to čini u vjeri da zajednica ne može opstati bez znanja, a znanje mogu i trebaju nositi oni što su danas zadovoljni studenti a sutra nositelji izvrsnosti nekog boljeg svijeta.
Lilijana Radobuljac. Prvi sam put čula za nju jučer. Gostovanje u emisiji "Nedjeljom u dva". Profesorica hrvatskog jezika u strukovnoj školi u Vukovaru. Pročitajmo tu rečenicu još jednom. Mnogo sam se puta upitala koliko depresivno mora biti predavati hrvatski jezik u strukovnoj školi profesoru/profesorici hrvatskog jezika. Imam primjer iz bliže okoline, pa mi uvijek dođe nekako žao. I onda se utješim mišlju da svaka generacija ima bar jednog učenika koji malo iskoči, pa je vjerojatno i profesorima lakše. No ova žena nije samo profesorica hrvatskog jezika...Ona je čudo. Osim stilskih figura, Matoševih impresija, seciranja heksametara i sličnog ona djecu na pragu prvih zrelosti uči onim vrijednostima kojih smo se lakoćom lišavali kroz vrijeme i negdje putem zaboravljali prenositi svojoj djeci.
-moj posao je da djecu naučim empatiji. Ocjene su tu samo da ih razlikuju u znanju
- shvatila sam da sam učenike naučila empatiji za vrijeme borbe s karcinomom kada sam dobila njihovu neizmjernu podršku
- nikada me niti jedan učenik nije pitao zašto je dobio jedinicu, ali ni jedan roditelj nije pitao zašto se to dogodilo. Na početku godine odredim jasna pravila ocjenjivanja i svi se toga drže
- moj zadatak je i onom najslabijem učeniku dokazati da je važan, vrijedan i da može. Kada profesor zaštiti najslabijega, onda i oni "jači" omekšaju
- državi često pokazuje da joj školstvo uopće nije važno
- najveći probem u školstvu je tromi i spori sustav koji ne prihvaća promjene te činjenica da se ministri školstva mijenjaju kao na traci
Nekoliko je to samo izjava profesorice koja je prošla privatnu golgotu pa ipak nikada nije klonula u namjeri da učenike nauči znanjima mnogo većima od materinjeg jezika. Spomenimo još i činjenicu da u Vukovaru svim učenicima hrvatski nije materinji. Ipak, u tom okruženju radi, podučava i za život priprema neke nove klince neumorno i iznova ova divna žena.
Žene su godine, ponos su Hrvatske u izborima određenih krugova...
Neumorne, hrabre, odgojiteljice, majke, pedagoginje, profesorice, graditeljice osobnosti mladih ljudi - one Žene su Svemira.
Post je objavljen 24.10.2022. u 22:31 sati.