Konobarica s tastature
ponedjeljak, 17.10.2022.
Malo lamentacije pred kraj dana
Ustvari, negdje sam uvjerena da svi mi jednom u životu imamo tako Nekoga/Neku koji nas obilježi, promijeni, napravi nas onakvima kakvi nikada nismo bili. Kakvi nikada ni ne želimo biti, kakvi smo oduvijek željeli biti...Uglavnom netko tko nas okrene za 360 stupnjeva. A mi...to ne vidimo. Ili ne želimo vidjeti. Jer nam je dobro i šta tu itko nama ima sad govoriti, kad postoji samo jedna logika. Ona, te veze u kojoj jesmo. Realnost i racio se gube, sve ono do tada i sve ono oko nas postaje nebitno i suvišno. Postojimo samo nas dvoje. Tu i sada. I nitko više. Jer, rijetko nam se kad bilo šta što u ime te veze, u ime te ljubavi ( za koju uistinu mislimo da je ljubav) čini nenormalno. Odignorirat ćemo s lakoćom drage ljude, nestati za javnost, a ako ipak nismo sasvim zaboravili na svoje prijatelje uvjeravati ćemo ih da je to ono pravo i da je sve u redu. Jer tada to stvarno tako i jest. Tako i nikako drugačije. A ti isti prijatelji, stajat će uz nas cijelo vrijeme. Slušati, kimati glavom, govoriti nam ono što želimo čuti.
Ima jedna pjesma o obnovljenom prijateljstvu a počinje otprilike ovako :“Sad, ima tri verzije: tvoja, moja i istina“. I ništa ne može točnije opisati ono o čemu govorim. Bila sam i sama u jednoj vezi kojoj sam dozvolila da me usiše do kraja. Sve ono što je meni u toj vezi bilo normalno, mojoj okolini nije. Al mene nije bilo briga. Kada sam konačno, nakon previše godina odlučila prekinuti te preko frendice poslala svom bivšem pozdrav, jer ja to nikako nisam mogla, ona mi je odgovorila: „Ne, neću ga pozdraviti i neću mu ništa reći, jer da je to bila ljubav ti sada ne bi bila tamo, već ovdje s njim.“ Ovo tamo bilo je 1260 kilometara dalje od rodnog mi grada. Toliko mi je bilo potrebno da izađem iz te veze. 1260 fucking kilometara. Jer moj sebičnjak, za kojeg znam da me uistinu u jednom periodu i volio, nije nikako imao snage prekinuti jednu od svoje dvije paralelke koje je predugo vozio. Pa sam odlučila ja.
Moja je frendica bila strpljiva. Godinama. I uvjerena sam da mi je tu rečenicu htjela reći još na samom početku mog samouništenja.
No znala je, ne bih ju čula tada, nikako.
Nešto je do ljubavi, nešto do nezanja.
Mnogo je toga do tajminga.
A sve, baš sve je do respektiranja.
Čisto mi je žao pomutiti ovaj rimovani kraj teksta, ali moram.
Dakle, sve je do poštivanja.
Sebe, partnera i veze.
