Konobarica s tastature
petak, 04.11.2022.
Petak jutrom (i nešto kasnije) u gradu
Danas mi se dogodilo nešto uistinu nevjerojatno.
U auto sam sjela u 9 i 45. i krenula prema gradu. Tako mi u Rijeci, naime kažemo kad se uputimo u centar grada. Ne idemo u centar, već u grad.
Ispred zgrade, na isto parkirno mjesto vratila sam se u 11. 45.
U jutru petka u kojem caruje južina i kiša u tih dva sata uspjela sam:
-pronaći parking, s time da sam prošla parkiralište na obali ne našavši ga, pa se uparkirala u garaži Zagrad
-otići u talijanski konzulat i podići neku karticu
-otići na katastar i podići 2 formulara
-otići u Circolo (talijanski dom u kojem je smještena talijanska Unija) i dobiti jednu potrebnu i važnu informaciju
-otići u Hram Sv. Nikole na kratko
-pogledati na Korzu foto izložbu koja je postavljena o obljetnici 150 godina groblja Kozala
-otići na HZZO i aktivirati Juniorki neka osiguranja
- u povratku stati na benzinskoj i natočiti gorivo
Nevjerojatno prolazno vrijeme. Za one koji nisu iz Rijeke samo da napomenem da je garaža na početku Korza, a Circolo na njegovu gotovo završetku te da je većina institucija u staaaarim austrougarskim zgradama i treba proći pozamašnu količinu stepenica.
Kroz nalete juga i kapljice kiše nevjerojatno dobro prolazno vrijeme.
Ako se slučajno zateknete na Korzu ovih dana, obavezno pogledajte predivne fotografije kripti i mauzoleja s riječkih groblja. Whiteheadi, Vranyczany, Ružići, Gorupi, Scarpe i ini koji su našli posljednje počivalište na riječkim grobljima udarili su im pečat kojim je groblje Kozala dobilo status kulturnog dobra. Mene osobno uvijek iznova to groblje uspije fascinirati. Kao što me danas fascinirao podatak, da tamo počiva još jedan grad od preko 118 tisuća tijela. A radi se samo o jednom groblju od riječkih nekoliko.
Deset godina radila sam u samom centru grada i njegov me ritam iscrpio. Do te mjere da sada uvijek čekam da mi se nakupi nekoliko obaveza, pa tek onda odem sve obaviti u grad. I dobro je to. Jer svaki, ali baš svaki put se iznova oduševim činjenicom koliko mi je pod kožom, i koliko volim taj, nekad iscrpljujući a danas inspirativni, njegov ritam.
I za kraj, danas je riječka nadbiskupija dobila novog nadbiskupa. Monsinjor Ivan Devčić predao je dužnost i štap nadbiskupu i metropolitu Mati Uziniću. Ivan Devčić izuzetan je čovjek i božji poslanik uvijek odmjeren i blag u riječima i propovijedima. U dvadeset godina službe pokrenuo i uz pomoć gradskih i županijskih tijela realizirao mnoge karitativne institucije u Rijeci. Hospicij Marije K. Kozulić (prvi u Hrvatskoj), Socijalnu samoposlugu Kruh Sv. Elizabete, Prihvatilište za beskućnike Ruže Sv. Franje samo su oni najpoznatiji. Novom nadbiskupu Uziniću svu sreću i nastavak puta kojeg je započeo prethodnik mu, od srca svi želimo. Zakoniti i ja gledali smo večerašnje crkveno slavlje ustoličenja na regionalnom TV kanalu. Bilo je baš lijepo.
Lijepo je bilo i među uzvanicima spaziti župana, gradonačelnika, rektoricu sveučilišta, načelnika policije, ravnatelja KBC-a, predstavnike drugih vjerskih zajednica... Sekularna i crkvena Rijeka. U suživotu. I poštovanju.
FF!
I one mirno u suživotu bivaju...
