Konobarica s tastature

ponedjeljak, 28.06.2021.

Kapetani nakon bitke i hvala kapetane

Izbije me ovaj nogomet. I rukomet. I svaka utakmica naše nacionalne vrste u ma kojem sportu kada dođe do te nokaut faze. Bude svega. Uvijek obećam sebi da se neću nervirati, da ću mirno odgledati utakmicu pa što bude. Jer kao, dobro bi bilo da prođemo, zaslužili smo, ovo je sjajna generacija, bla, bla...I uvijek pogazim obećanje.
Predzadnju utakmicu sam kao ležerno sjedila na kauču i pratila. Srce je nabijalo neki svoj ritam. Cijelo vrijeme. Umirivala sam ga gutljajima hladnog chardonnaya, odlascima u kuhinju i natrag, provjeravanjem i skrolanjem po mobitelu. Nije pomagalo. Nakon majstorije našeg kapitena i vodstva rekla sam, i objavila na fb "E nakon ove majstorije možemo i ispast. Bravo kapetane!" Ispali nismo, otišli smo dalje i došla je današnja tekma. Isto. Nerviranje, odlasci i dolasci, chardonnay sam zamijenila izotonikom, no izmjenjivala sam razmišljanja messengerom sa nekoliko njih i lamentirala po fejsu.
Izgubili smo utakmicu osmine finala Evropskog prvenstva. I nije nam prvi put. komentator kaže četvrti. Ja se sjećam tri: Turska, Portugal i večeras Španjolska.
Igrali smo protiv jake reprezentacije, izbornik se kroz cijelo prvenstvo tražio sa sastavom (ponekad se i pronašao), mnogi igrači završili su na neprirodnim pozicijama, neki uopće nisu vrijedni oblačenja dresa nacionalne vrste, pojedini misle da je dovoljno navući lice ratnika i prije početka susreta staviti desnicu na lijevu stranu prsiju i natucati riječi nacionalne himne, nakon toga povikati "Ajmoo, ajmoo!" i to je to.
Nakon poraza svi mi navijači, gledatelji, analitičari kapetani smo poslije bitke. Sve ovo prethodno navedeno komentirat ćemo barem do kraja prvenstva. Na poslu, u društvu, po društvenim mrežama, blogovima...
I onda uvijek postoje i oni. Radi kojih sve to vrijedi gledati, nervirati se, natakati chardonnayem, smirivati neposlušni ritam srca, diviti se njihovoj predanosti, skromnosti, lucidnosti u potezima, uživati u njihovoj igri. Pravi kapetani. Koji vode bitku. Dirigiraju na terenu manje ili više poslušnim suborcima, trče do protivničkog šesnaesterca i mahnito se vraćaju u obranu, a na sredini gdje im je mjesto čuda rade.
Imali smo kroz ovih tridesetak godina samostalnosti nekoliko baš takvih. Pravih kapitena. Zvonimir Boban. Niko Kovač. Luka Modrić. Nogometaši od formata, prve violine i u klubovima i u nacionalnoj vrsti, autoriteti u svlačionici, vođe na terenu. Iskonske desetke, romantičnih poteza, motivatori i kreatori. Uzori. SPORTAŠI.
I upravo radi ovog posljednjeg u nizu, radi tog malog žilavog ljudine, koji bi prije tri godine bez nanosekunde razmišljanja onaj golemi pehar najboljeg igrača turnira učas, samo da mu je bilo ponuđeno, zamijenio onim koji su ponijeli svjetski prvaci; radi njegove veličine na terenu i van njega, radi poliglote koji se u govoru zahvale na izboru za nogometaša svijeta zahvalio svojim uzorima i najdražima na tri jezika (dok su neki njegovi prethodnici i ne pojavivši se na toj ceremoniji prošetali mali ispod zvijezda u sličnim svojim prigodama pričali isključivo na materinjem), radi njega mi je ovaj poraz najteže pao.
Utakmica je bila kakva je bila. Sastav isto. Možda smo mogli bolje (a dvadeset minuta se stvarno činilo da smo i mogli)...
Mijenjati opremu ili natakati se vodom dok na terenu teče igra, lomiti suparniku nos ili nogu... od Luke nitko nikada naučiti nije mogao.
I zasigurno Luka je zaslužio još koju utakmicu na Euru. Jer činjenica je, teče mu trideset i peta...
Kapetane, chapeau i žao mi je...

28.06.2021. u 22:50 • 21 KomentaraPrint#

subota, 26.06.2021.

Nataša XXI

Tu je tata napravio pauzu.Ja sam šutila, znala sam da slijedi nastavak.

-Mama i ja...pa, unazad tridesetak godina, bili smo prilično slični tom sretnom paru kojeg sam gledao taj dan.Smijali se, zadirkivali i uživali. Mama i ja smo zajedno trideset i dvije godine ukupno, Nataša. Znamo se u dlaku. Znam što će učiniti prije nego što ona to i pomisli. Tako i ona. Rijetki su parovi koji ostanu u istim tračnicama kroz tolike godine. Znaš ono o drugoj polovici tebe, srodnoj duši. Ne radi se tu o završavanju započetih rečenica. Tu se radi o poznavanju nekoga do u misao. Imali smo sreću da smo se pronašli. I mislim, da sam se ja oženio drugom ženom, a ona drugim muškarcem, zakoni prirode bi nas opet spojili. Nekako. Bilo kako. Sreća je da su nas ti isti zakon spojili odmah. Velika sreća. Ne znam dali je Ivan tvoja druga polovica. Od prvog trenutka sam znao da Saša to nije, ali....Saša je morao doći i proći kroz tvoj život. Ja ti od sveg srca želim da pronađeš nešto takvo u životu. To ne možeš tražiti pa da pronađeš...Ja mislim, to jednostavno dođe. Netko to ne pronađe nikad, netko samo misli da je pronašao, netko bude zadovoljan s onim što ima, pa se i ne trudi...svi mi imamo neke svoje puteve. Ovo sad što mama i ja prolazimo, samo je novi put. Novi put nas dvoje koji moramo proći. Volim tvoju mamu. Jako. I ona voli mene. Što je najvažnije, poznajem ju jako dobro...i znam...za ovo stanje sada, njeno, moje, naše, najbolje je ovako kako jest. Pustiti da se odradi na taj način. Vjeruj. Ako doživiš trideset godina s Ivanom, doći će vrijeme ugodne šutnje. Ugodna je šutnja ono u čemu se dobro uštimani parovi dobro snalaze. Ugodna šutnja je ono što dobro uštimani parovi poznaju i poštuju. Zato molim te, nemoj se uopće bojati za nas. Znam da želiš one mamu i tatu kakvi su bili, i vjeruj, mi jesmo još uvijek onakvi mama i tata kakvi smo bili, samo smo sad u jednoj fazi koju moramo odradit na svoj način. Bez straha, okej?- završio je tata. Wow! Tata je rijetko držao govore. Jako, jako rijetko. Ovo je bilo toliko duboko i iskreno da sam se iznenadila.
-Natašaaaaaaa, Markoooooo !! -trgnula nas je mamina vika. Mama je izletila u dvorište
-Mama, šta je?- viknula sam zabrinuto i ustala. Tata isto. Mama je došla do nas. Gledali smo ju upitno. Nije znala hoće li se smijati ili zaplakati.
-Mama?!!-viknula sam jače
-Dunja...Krenuli su u bolnicu...Počeli su trudovi...Javila je Amalija...Rodit će, idemo!!-
-Kamo idemo, mama?-uspjela sam izustiti kad mi je spoznaja nakon nekoliko trenutaka došla do malog mozga. Mama je već ulazila u kuću.
-Idemo u rodilište, Nataša.-smireno je odgovorio tata umjesto svoje supruge. I prvi put nakon dugo, dugo vremena lice mu je ukrasio osmjeh. Veliki sretni, pravi...tatin osmjeh. Povukao me u zagrljaj. U tom trenutku totalno sam pustila da me savladaju emocije. Osjetila sam kako se golema stijena sumnje i straha prilijepljena za moje tijelo odvalila i otišla. Počela sam plakati. Od sreće.

TOM

Tri tisuće i šesto sedamdeset grama i pedeset i sedam centimetara. Malo savršenstvo, Tom Ivanović. Nakon četiri sata iščekivanja moj mali nećak odlučio nas je počastiti svojim dolaskom. Lovru smo čekali otprilike sat vremena u istoj čekaonici. Tom je bio malo tvrdoglaviji. Po brojnosti mogli smo sastaviti rukometnu ekipu. Dunjini roditelji, brat, Aleksandra, mama, tata i ja čekali smo nestrpljivo. Vrijeme smo kratili prepričavanjem uspomena na Željka i prepričavanjem svih prisutnih žena, osim mene o iskustvima rađanja. Tako smo kroz ta četiri sata prošli kroz šest solidnih poroda. Kod drugog već, onog kada se rađao Dunjin brat, odlučila sam da ću dooooooooobro razmisliti želim li roditi uopće. Iako bi se svaki put priča okončala riječima: Al isti čas kad ti ga stave na prsa....sve zaboraviš.
Kada je medicinska sestra izišla iz tamo neke prostorije u čekaonicu i zazvala:
-Ivanović !!!- svi smo poskočili-Ivanović pomislila sam. Dunja je navela Željkovo prezime za obavijest obitelji. Slomila sam se. Srce mi je otišlo u grlo;-A, tu ste...Vidi, vidi, mali Ivanović ima brojnu publiku.-nasmijala se;-Sve je u redu. Tom ima tri i šesto sedamdeset i dugačak je pedeset i sedam. Mama je dobro i sve je prošlo u redu. Sada će još biti neko vrijeme u boksu, a onda ih vodimo gore na odjel. Nećete biti u mogućnosti posjetiti mamu još nekoliko sati. No ako želite, možete ostati ovdje...Ali do nje će, obzirom na okolnosti moći samo Dunjina mama...Tko je mama?-
Teta Amalija se javila:
-Ja sam. Znači sve je u redu, sestro?-upitala je drhtavim glasom i suznih očiju.
-Ma sve je u najboljem redu, mama je snažna i mlada i odradila je sve junački. Nema brige. Bilo bi najbolje da se sad malo odete kući odmoriti, obzirom da je već skoro ponoć, pa da dođete ujutro. Onda ćete moći vidjeti i malenoga. Milslim sad stvarno nema smisla da čekate tu. Ali, kako hoćete.-okrenula se i pozvala drugu obitelj. Počeli smo se međusobno grliti i oslovljavati novim, Tomovim dolaskom uzrokovanim, rodbinskim nazivljem. Neki od nas su te titule već imali, no Aleks je postala teta, Dunjin brat ujak, a njeni roditelji baka i djed, po prvi put. Koliko smo bili presretni da je Dunjin porod prošao bez problema i da nam je mali Tom došao zdrav, toliko je u tom trenutku bila osjetna tuga što njegov tata nije s nama. Iskreno, malo me bilo strah za mamu, no činilo mi se da je super sretna činjenicom da joj je stigao još jedan unuk. U jednom momentu ona i teta Amalija udaljile su se od nas. Tata je predložio da odemo kod nas kući malo proslaviti, obzirom da je bila ponoć i nismo imali kamo otići na piće. Nakon malog nećkanja Dunjini su pristali. Darko, Dunjin brat sjetio se da medicinskoj sestri kaže da pozdravi Dunju i da joj kaže da ćemo ujutro svratiti opet, obzirom da je kasno. Mama i Amalija su i dalje o nečemu razgovarale malo podalje od nas. I u jednom trenutku našle su se u zagrljaju. Mama je plakala. Teta Amalija također. Dvije majke, dvije žene. Sjedinjene u trenutku. Vjerujem, da nisu ni riječi progovorile večeras, sve bi jedna drugoj rekle ovim zagrljajem, mokrim obrazima i šutnjom u kojoj se zagrljaj zatekao. Mi ostali krenuli smo prema izlazu iz rodilišta i još neko vrijeme čekali da se naše dvije mame pojave vani.

xxxxxxxxx

Tri dana kasnije.
Smireno stojim naslonjena na crveni A3. Toliko sam mirna da se ne sjećam kada mi je zadnji put bilo tako dobro.
Bliži se podne. Čekam. Promatram velike, široke žene u raznobojnim kućnim ogrtačima koje paradiraju holom i ispred izlaza. Muškarce koji nekim poslom dolaze, jedni velikih sretnih osmjeha, drugi u panici...Vruće je, ali puše je neki vjetar pa je podnošljivo. Ni sama ne znam koliko sam tako tamo stajala kad sam konačno ugledala malu četicu, pratnju prijenosne nosiljke sa najdragocjenijim teretom. Ujak Darko je gotovo očinskim ponosom nosio mali usnuli smotuljak koji se u nosiljci udobno smjestio ispod plavog laganog prekrivača. Uz njega išla je Dunja, a iza njezini roditelji. Osmjeh mi se proširio licem, okrenula sam se prema autu, otvorila vrata i podigla suvozačevo sjedalo. Rutinski, kao da to čini po ne znam koji put Darko je na stražnje sjedalo smjestio Toma u nosiljci. Zatim je u auto ušla Dunja. Na suvozačevo mjesto sjela je baka Amalija. Darko i deda Andro produžili su prema njihovom autu. Sjela sam za volan i okrenula ključ. Moćni, sportski A3 veselo je zabrujao. Pogledala sam Dunju u retrovizoru.
-Spremni?-upitala sam ju kratko
-Spremni.- potvrdila mi je uz osmjeh.
Krenuli smo. Vozila sam dio svoje nove obitelji. Tom Ivanović u automobilu svoga tate, krenuo je kući. Tamo su se još jutros smjestili baka Nada i djed Marko i strpljivo čekali.
U tom trenutku, tada, svijet je bio savršen.






26.06.2021. u 19:10 • 8 KomentaraPrint#

četvrtak, 24.06.2021.

Ona je sve

Ulazim u nju,
i svaki nam je put prvi.


Borimo se,
volimo se.
Siječem ju ritmično,
zapljuskuje me,

Milujem ju,
ispuhujem,
dišem polako, brzo,
mislim neću izdržati
pa me ona nosi
Lagano.

Sve je u redu, možeš
Kaže.

Kad završim, smirena
samo ju promatram

Ona se smije.

Uzvraćam joj
jer znam

Poštuje me
na isti način
kao i ja nju

Nekad je more, pa slana
nekad pod svodom građevine uokvirena, omeđena
Mirno je jezero
Rastrčani je potok...
lijena rijeka...
Ili krene iz neba...

A kad nije
Ispire me iznutra
poji i hrani

Žeđam za njom
i nikad mi dosta.

i uvijek smo
ona
i ja.

Oslobođene
Utažene.

Ona je sve.

Voda.
Život.





24.06.2021. u 22:39 • 21 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 21.06.2021.

Hendikep

Dugo mi je trebalo da shvatim. Al kako ono kaže poslovica o ikad i nikad, ipak mi se dogodilo ikad.
Evo nekoliko hendikepa moje malenkosti.

Rođena sam tu i ovdje. Gdje bolje prolaze i neupitno su pametniji došljaci.

Volim se našaliti, pa i onda kad to nije "primjereno". Što je živa frka u dozlaboga nesigurnih.

Volim usvajati nova znanja. Ajme meni gubljenja vremena, u onih kojima je to nebitno.

Zaista volim svoju struku i posao. Ali "to može svatko" jer, konobarenje je to.

Poprilično sam u okviru te iste struke i obrazovana i iskusna. U radnoj okolini gdje to zaista nije bitno.

Obožavam i prodala bih se za dobru priču (literarnu). Kužim da mnogi to ne kuže, al isti su se spremni učas narugati na to.

Žensko sam, neloš vozač, volim nogomet i sport općenito, solidno sviram harmoniku... "A ima li nešto onako pravo žensko što radiš?" ( ovo nisam izmislila, uistinu)

No naučila sam. Ranije su me jako nervirali komentari kada bi došlo do situacija da se gotovo moram ispričavati i sa strahom govoriti o gore navedenom. Jer oni oko mene ne razumiju, pa se time sprdaju i učine me učas hendikepom. Karte su se okrenule, pa se u takvim situacijama osjećam superiorno. Da, baš tako. Superiorno nad muzgavcima koji u životu nisu knjigu pročitali, kvalitetnu glazbu poslušali, nasmijali se jedino na Muju i Hasu, a kod "to može svatko" situacija nisu znali razliku između chardonnaya i cabernet sauvignona i postavljaju vječno pitanje "što je to melange" (melange je mješavina, jednom i zauvijek)
Od onako pravo ženskih stvari znam jedno sto. Pa i da se ona mala gumica na veš mašini mora osušiti nakon svakog pranja rublja jer u suprotnom puca, a zamjena će joj muškom slučaju potrajati jedno 6 mjeseci najmanje, da se pod opere i po uglovima, a ne samo gdje se vidi, zašto se i kada posteljina mora zračiti i kako ona zimska po ljeti pospremiti i tako...Znam.
Ako ih i dalje jebe i to što znam što je ofsajd, koliko igrača smije za utakmicu prijaviti jedna ekipa i što su koraci u košarci - stvarno se nemam namjeru ispričavati.
Tako.
To su ti moji neki hendikepi. I s njima baš mogu. Jer, mogu i sarkastično.
No...
Odnedavno imam jedan baš fizički. Što me u poslu poprilično limitira. Ne mogu brzo hodati, trčati nikako. Imam tu sagu s koljenom već preko desetak godina. Dijagnoze "Vaše je koljeno jedno na milijun". Samim time sam malo nesposobnija.
Znači nesposobna radi fizičkog hendikepa, doslovno.
I nije lako.
Pa mi se dogodi neugodna situacija gdje mi tamo gdje sam uistinu najranjivija netko potraži alibi za svoj hendikep. Svoju nesposobnost.
I zaboli.
Al kao što reče najveći od najvećih "Dođu tako vremena kad pametan zašuti..."

Živi bili i zdravih koljena mi ostali !!!
Evo malo današnjeg repertoara. Muzgavcima uprkos.
Peace :)

1



21.06.2021. u 18:33 • 31 KomentaraPrint#

subota, 19.06.2021.

Nataša XX


TATA

-Misliš da bi ga trebali prodati? Jesi uopće razmišljala o tome? Oćeš ga ti vozit?- upitao me tata jedan dan. Kosila sam travu u stražnjem dvorištu i stala da se malo odmorim i da bacim pogled na dosad učinjeno. Tata je došao i nakon što smo izmjenili nekoliko rečenica, postavio neizbježno pitanje. Željkov crveni, nabrijani, spušteni, sportski A3. Bližio se datum registracije. Jesam da, razmišljala sam o tome. Nisam se htjela odreći Željkovog auta. Nekako kao da bi prodajom tog njegovog remek djela prevarila Željka. Auto je dogovorno, kao gotovo jedina Željkova imovina, pripao meni. Aleks i Max nisu bili zainteresirani. Mada je Max napomenuo, ako mu dođe da napravi odmak od obiteljskog života i da malo podivlja... htio bi ga malo na korištenje, dok ga poriv ne prođe. To se doduše dogodilo samo jednom, kad je s nekom ekipom išao na dvodnevni izlet. Ja sam A3 vozila nekoliko puta. Bio je to odličan auto i neki su se Željkovi frendovi raspitivali o njemu. No, nisam bila spremna prodati ga. Nisam imala pojma ni koliko će me koštati zadovoljstvo registracije...a nije mi niti bilo važno. Bila sam spremna otići u minus ako treba, ali zadržati auto.
-Ne znam 'oću li ga vozit, vjerojatno hoću. Al ne sekiraj se, registraciju ću riješit ja.-izrekla sam sasvim nepotrebnu rečenicu. Mama i tata mogli su istovremeno registrirat sva tri naša automobila, a da ne poljuljaju kućni proračun.
-Ne radi se o plaćanju, Nataša. I ti to znaš.-rekao je tata smireno. Prošli su mjeseci već. U međusobnom odnosu mame i njega pomaci su išli tako malim koracima. Kao da je Željkovim odlaskom pukla neka spona koju sam među njima viđala kroz ove godine.
-Znam.-rekla sam kratko i rukom obrisala znoj sa čela. Bilo je vruće. Iako sam čekala da sunce padne, iako je bilo šest sati navečer...bilo je nesnošljivo vruće, i komarci su bili tako dosadni;
-Znam da nije do plaćanja, ali ne mogu se jednostavno samo tako riješiti njegovog auta. Ne znam....Tata...Željkov odlazak na svima nama je ostavio traga, ali...Ovaj auto..ne mogu, jednostavno ne mogu...Registrirat ću ga pa ću vidit...Možda smo ga mogli dat Dunji. -o tome sam razmišljala nekoliko puta, ali opet nikako se nisam mogla okuražiti da joj ponudim. No sada sigurno i neću. Mali Tom je trebao stići prije nekoliko dana, i svi smo bili u iščekivanju. Sada je Dunji auto posljednja briga.
-Dobro. Registrirat ćemo ga, a onda vidit šta ćemo dalje. Ne znam. Možda da ti prodaš svoj, pa da voziš njegov...A i ovo s Dunjom, nije loša ideja, mada mislim da njoj sada i nije potreban sportski Audi.-zaključio je tata i okrenuo se u namjeri da ode.
-Tata!- zazvala sam ga. Okrenuo se natrag:-Jesi pričao s mamom o autu?- upitala sam
Spustio je ramena i na kratko zatvorio oči. Ispustio je duboki uzdah.
-Nisam.- rekao je kratko. Gotovo sam mogla osjetiti svu težinu njega samoga sažetu u toj kratkoj riječi, u tih pet slova. Nije imao namjeru nastaviti, činilo mi se. Kimnula sam. Trebala sam ja progovoriti. Trebala sam da izbaci to iz sebe. Već je dovoljno vremena prošlo da netko nešto počne pričati o tome u ovoj kući.
-Zašto?- upitala sam;-Zašto nitko više normalno u ovoj kući ne razgovara o ničemu? Zašto ste vas dvoje kilometrima daleko...Hoće li ikada više biti kao prije? Ne, ne krivo sam se izrazila, znam da neće. Željka više nema i ne može više nikada biti isto, ali život ide dalje. Pitanje je minute kada će Dunja roditi. Imat ćete Željkovog sina. Svijet nije stao. Ja sam ga isto voljela, bio mi je jedini brat. Obožavala sam ga...i nikad ga neću prestat voljeti, ali ne mogu zbog toga prestat živjeti. A niti možete vas dvoje. Jednog dana, nadam se, i ja ću imati svoju obitelj, moguće i odseliti se.Ti i mama...vi ste obitelj, vi ćete nakon svega ostati zajedno, ostariti zajedno i vjeruj, bit će puno, puno lakše ako počnete ponovno funkcionirati kao ranije. Barem ako pokušate. Ja se sjećam jedne divne i sretne obitelji. Sjećam se lijepog djetinjstva. Sjećam se vas dvoje kako pijete kavu tu za ovim stolom popodne, nakon ručka...Sjećam se kako se smijete pred televizorom, kako planirate kupovine. Kako kuhaš mami kavu navečer kad se ti spremaš na spavanje, a ona kreće ne proučavanje onih tonu teških knjiga...To su ona lijepa sjećanja koja su u meni, i koja želim ponovno imati, doživjeti... Ne želim te zatvorenog po cijele dane u radioni...Ili mamu zagledanu u neku samo njoj znanu točku....daaaaaaaaaanimaaaaaaa...Želim vas ponovno onakve kakvi ste bili. Nemam pojma kako je to izgubiti dijete...i nadam se da nikad neću niti saznati, ali tata, molim te, počnite razgovarati o tome. Pokrenite se. Šta god treba, ja sam tu samo mi reci...reci počni...nešto.- oči su mi bile pune suza. Srušila sam se bespomoćno u stolicu vrtne garniture. Osjećala sam dosadne ubode komaraca po cijelom tijelu, jer se pametna, nisam sjetila namazati losionom prije košnje. A u stvari nisam osjećala ništa. Htjela sam zaplakati, no nisam mogla. Suze nisu krenule niz obraze, ostale su zarobljene u mojim očima. Tata je sjeo do mene. Opet duboki uzdah.
-Koliko si dugo s onim dečkom, Ivanom?- upitao je mirno. Iznenadila sam se. Tata NIKAD nije pokazivao previše zanimanja za moj ljubavni život. I kada sam živjela sa Sašom, nije postavljao puno pitanja. Uvijek je to shvaćao kao nešto što je normalno i o čemu se ne raspravlja.
-Četiri mjeseca, otprilike.-odgovorila sam. Kimnuo je glavom.
-Sviđa ti se jako, ha?-nisam vidjela kamo ovo ide i kakve to veze ima s onim mojim prethodnim monologom.
-Um, tata...mislim, nismo nikad...Da, sviđa mi se. Jako.-rekla sam zbunjeno.
-Dobro.-rekao je kratko i nakon male pauze nastavio;-Vidiš, nakon što je Željko otišao, iz svakog do nas koji smo ostali iza njega otišao je dio... Tebe, Aleksandre, mame...mene. No svatko se s time borio na svoj način. Aleksandra, neću reći da joj je bilo lakše nego ikome od nas, ali ona ima svoju obitelj i ne živi s nama, nekako ima mali odmak od ovoga kroz što mi prolazimo. Ti si nedugo nakon tragedije sa Željkom pronašla Ivana i krenula u nešto novo, što ti je ipak malo odvratilo pažnju od svega. Ivan...ja sam ga vidio dva puta. Prvi put ovdje prije i nakon pogreba, i drugi put kada sam vas vidio u gradu skupa. Nisam vam se javio, bio sam na drugoj strani ceste, no prvi put nakon tragedije sa Željkom, dok sam gledao kako se smijete hodajući zagrljeni, prvi put sam osjetio sreću u sebi. Do tada bio sam kao zatvoren u nekom crnilu teških misli. Vidi kako mi je sretna, kako joj taj dečko dobro pristaje.Pomislio sam i jednostavno sam vas gledao dok mi niste izišli iz vida.- Tu je tata napravio pauzu.Ja sam šutila, znala sam da slijedi nastavak.

19.06.2021. u 19:44 • 10 KomentaraPrint#

četvrtak, 17.06.2021.

Cjep, cjep za stoti :)

Mogla je i neka druga tema za stoti post. Ali nekako osjećam da ovo moram jednom napisati. A odlučujem da će ovo biti prvo i zadnje moje na temu cijepljenja i naglašavam da je ovo moj osobni stav koji naravno ne mora biti ispravan.
Imam prijatelja, poznanika, kolega sa kojima ne dijelim svjetonazor niti isto mišljenje u mnogim pogledima, pa je tako normalno da me tokalo među njima imati i one za i protiv cijepljenja.
Da malo raščlanim.
Djecu cijepimo. Ja bar svoje jesam, a i gotovo svi koje znam cijepili su svoje. Sjećam se lamentacija o cjepivima iz beba perioda Juniorke. Imala sam sreću da su mi 4 tada bliske prijateljice godinu ranije porađale pet beba, pa sam imala odličnu potporu u mnogočemu o čemu novopečena mama pojma nema. Uglavnom cjepivo te ne valja ovo, te valja ono, te nemoj nikako 4 u jedan, nemoj ono neko čudnog imena kojeg se sad ne sjećam...Ali na kraju, toga se sjećam, Juniorka je cijepljena onim cjepivom koje nam je preporučila naša pedijatrica, inače izuzetna žena. Kako tada, tako i dalje cijepila se vremenskom linijom propisanim cjepivima. Kada je u 8. razredu imala priliku cijepiti se protiv HPV virusa, poslušala sam vijeće mama i nisam ju dala cijepiti. U drugom srednje došao je opet upit o cijepljenju i onda sam sama malo istražila. Ništa mame, ništa forumi. I cijepljena je. Nuspojave - bol u ruci u koju je primila cjepivo, svaki put.
Unatrag nekoliko godina ganc novim nožem, za koji sam cijelu obitelj upozorila da paze kako njime režu, uspjela sam sjeckajući kupus za salatu odjseckati komadić nokta i jagodice. Ne budi mi teško pronašla sam komadić odsječenog tkiva,zalijepila ga natrag na kažiprst i cijelu tu instalaciju posipala onim praškom, previla te na večer otišla na posao. Drugi dan sam ipak svratila kod doktorice. Koja me poslala na kirurgiju. Gdje su mi odstranili mrtvi komadić, obradili ranu i zveknuli antitetanus. Rekoše da cjepivo štiti 4 godine, pa da pamtim kad sam ga dobila, i da večernju šihtu taj dan ipak preskočim. Da me ne zaskoče nuspojave. A od istih malo mi se vrtjelo u glavi, a na fešti par dana kasnije živa je muka bila svirati harmoniku a ne moći udarati kažiprstom po durskom basu.
Aktualno cjepivo za koje smo svi, kao i za našu nogometnu reprezentaciju, stručnjaci još nisam primila. Prijavila sam se i kod doktorice i u firmi, no moram čekati neko vrijeme da izgubim antitijela koja je organizam uspio stvoriti kad se borio sa virusom. Doktorica kaže šest, druga kaže tri mjeseca od preboljenja. Zakoniti je neki dan izvadio Covid putovnicu na kojoj mu stoji da je180 dana bezopasan. Bolovali smo u isto vrijeme, pa eto ja računam da je i meni rok trajanja antitijela 180 dana iliti šest mjeseci.
Cijepit ću se. Nije mi neki big deal , iako sam u vrijeme prijava izjavila da se neću cijepiti Astra Zenecom. Strah me tih ugrušaka iz jednostavnog razloga. U predmenopauzi sam i ona redovna krvarenja dolaze kad se sjete, a i u onih 0.008 posto koji su imali fatalne nuspojave, za koje nam tvrde da je to smiješan postotak, je ipak neka osoba kojoj je dotično cjepivo napravilo problem u vidu ugrušaka. Možda (vjerojatno) brijem no eto tako razmišljam.
Iz kruga bliskih osoba koje su primile jednu ili dvije doze ovog ili onog cjepiva upoznata sam zaista sa različitim reakcijama na cjepivo. Ali to je normalno. Situacija sa Covid cjepivom je takva da je ono, iako pruža zaštitu, u konačnici još nedovoljno razvijeno. I da će trebati neko vrijeme dok se sa sigurnošću bude moglo reći da je djelotvorno u onoj mjeri koja je potrebna. No to je normalan tijek stvari kod razvijanja lijekova, terapija, cjepiva. Obično razgibavanje vrata kod zagrijavanja pred trening više se ne radi kružnim pokretima, već pomicanjem glave naprijed-natrag i lijevo-desno, jer su oni koji su u tom području stručni shvatili da kružno razgibavanje dugoročno šteti. Znači govorimo o običnih nekoliko kružnih pokreta. Nastavno na to, logično je da mnogo složenija stvar poput cjepiva ne može odmah biti sasvim djelotvorna i da će proći godine još istraživanja. Reakcije i nuspojave će postojati i tada, a da se ne lažemo nešto ovisi i o organizmu.
Postoje oni koji se ne žele cijepiti. Shvaćam. Imaju svoje razloge, ne razmišljaju kao ja i meni slični i iz svojih uvjerenja i razmišljanja ne žele se cijepiti. I to je u redu. U redu je iz razloga što nam je dan izbor. Oni su izabrali ne cijepiti se.
Kroz povijest gledano, sve su se epidemije rješavale iznalaženjem cjepiva. Teške bolesti pronalaskom lijekova. Mnoge su bolesti sasvim iskorijenjene, neke se uspješno mogu liječiti, a neke su od smrtonosnih postale benigne zahvaljujući razvoju i dostignuću cjepiva i lijekova od kojih niti jedno nije u samom početku davalo željene rezultate. Pa i onaj moj famozni antitetanus (sad se ne sjećam jesu li mi tada na kirurgiji dali izbor da ga primim, a vjerojatno jesu) štiti samo četiri godine.
Činjenica sa aktualnom bolesti jest da će pandemija biti zaustavljena kada većina populacije bude procijepljena, pa i sa nedovršenim cjepivom. Od toga će profitirati i necijepljeni.
Također je činjenica da danas imamo previše kanala informiranja i prepunjeni smo svakakvim informacijama.
Pa i onima koje tvrde da državnici piju krv male djece, a cijepljeni otpuštaju zločeste proteine iz cjepiva prema necijepljenima samim stajanjem uz njih.
Svega.

Za stoti post vas dragi blogići častim svojom fotkom.
Ja na poslu.
Za sada ovako. Neprocijepljeno.

Pozdrav od konobarice i zdravi bili!!!




17.06.2021. u 18:47 • 37 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 14.06.2021.

Granice





Tamo u nekim godinama kada su mi okolnosti bile tako u životu poklopljene, nemilo sam pisala stihove. Dobre, loše, kratke, duge...moje. I tada još, a čini mi se da je to bilo vrijeme onih mučnih ranih devedesetih, napisah u jednoj pjesmi da granice postoje samo u glavama ograničenih ljudi. Ne, nisam to negdje pročitala, čula. To sam iz sredine svoga bića izbacila na papir, kao i uvijek tintom. Jer, nakaradno mi se činilo, a tako je i dan danas, mada se poezije vlastite sve rjeđe laćam, verse slagati ičime osim tintom.
Sinoć u napadu nesanice, gledala sam epizodu po tko zna koji put reprizirane, a svevremenske serije „Život na sjeveru“. Čini mi se posljednji nastavak. U njem jedan od glavnih junaka serije u bespuću snijega i leda, tragajući za drevnim gradom, a došavši do točke na kojoj se drevni grad trebao nalaziti ugleda fatamorganu grada o kojem je sanjao punih pet godina. Iz kojeg je otišao i svo vrijeme o njemu maštao. I...krenuo je prema gradu, ostavljajući iza sebe onu koja je s njim krenula u tu avanturu. U slijedećem kadru, nakon nekog vremena ona s njegovom razglednicom u rukama. Na razglednici jedna od panorama New Yorka, na poleđini rečenica probijene granice::“ New York je samo stanje duha...“
Svi u životu imamo neke drage osobe. Djecu, roditelje, braću, sestre, prijatelje, ljubavnike. Neki nam znače više, neki manje. Zbog nekih ćemo pomaknuti granice tamo gdje ni sami nismo znali da možemo. To su oni koje volimo. Čini nam se sasvim normalnim da za njih pomičemo granice, jer..“pa to je ona, pa to je on, i ona/on bi za mene učinio/la isto...“
A koliko smo u pravu...
Pomicati granice i tražiti opravdanja za niz pogrešnih odluka voljene, drage osobe. Pokušati objasniti da nije na pravom putu, a ne povrijediti. I tu počinje pomicanje granica. U početku mislimo da smo u pravu i da će joj/mu se pravi put pokazati, da će do njega već doći, te da ne treba puno gnjaviti. Pa nam se ista voljena i draga osoba uljuljka u naše nevoljko odobravanje njenih postupaka i onda kreće ne provoditi svoje na brzinu i bezrazumsko donešene odluke, već iste mijenjati brzinom svjetlosti. To nam uglavnom govori u nekom stanju svijesti koje ne pišemo pod normalu. I svaki put kada čujemo novu nebulozu iznenadimo se, ali ne dopustimo da nam se to pokaže na licu.
Pa čekamo....
I pomičemo granice...sluteći da nismo u pravu..
Znamo da nismo, jer prije no što san na kapke sleti, preispitujemo. Ujutro, s grčem u slabinama ustajemo .Znajući da nismo u pravu, da nemamo snage, da ne smijemo tako i da moramo promijeniti ponašanje. Prema onome kojeg toliko volimo, gdje smo toliko pomaknuli granice, da će svako daljnje pomicanje donijeti samo veće uljuljkivanje nama drage osobe u lažnu sigurnost podrške, koju mu u konačnici uopće ne dajemo. Jer grč u prsima i preispitivanja u besanim noćnim satima, dolaze iz svjesnosti o našoj pogrešci. Onoj koju smo počinili već onaj prvi put kada smo makar i za milimetar pomaknuli granicu.
Prema voljenoj osobi. A nismo smjeli...ako ju uistinu volimo...ako nam je draga...
I onda oporavak traje dugo, dugo...
Neke granice, ne treba pomicati. Jer one nas ne ograničavaju. Te neke granice čine dobro i nama i onima koje volimo, koji su nam dragi...

I da, i danas tvrdim - granice postoje samo u glavama.
One nevaljale...u glavama ograničenih ljudi, one ispravne...u glavama onih koji znaju postaviti granicu baš tamo

...gdje treba.....

14.06.2021. u 20:14 • 9 KomentaraPrint#

subota, 12.06.2021.

Nataša XIX

-Osim toga, - nastavila je kad nisam ništa rekla; - eno ti Irene dolje pa ju zovi i pitaj je li nešto primijetila, kad si već toliko u banani.-
-Joj Mirela! Nemam mu namjeru stavljat policajca za vrat !- malo me iznervirala.
-Ne još, al kako se ponašaš, kao da bi i mogla.-
-Ne, krivo si me shvatila. Ne želim sprečavati nego ne znam kako se s tim nositi! Kako ne kužiš?! U ovom trenu iz ove naše priče, ispada da mu ti više vjeruješ nego ja.-
-Zato što vidim stvari izvana. Ivan te voli, ženo! Daj mu kredita. Vjeruj mu. Ako izigra tvoje povjerenje, onda ćeš razmišljat šta dalje. Nemoj stalno mislit da će te on sigurno dolje prevarit. Nemoj. Mislit. O tome.J er ko što rekoh, budeš li toliko mislila....Imaš kakve cigarete tu?-
Obje smo bile rekreativne pušačice. Nismo pušile danima, al kad bi nam došlo, zapalile bi.
-Imam.-ustala sam se do komode po cigarete.
-Jel vidiš šta ti meni radiš. Sad moram zapalit.- nasmijala sam se
-To je zbog ovako dobre kave, nakon odličnog ručka. Nije to zbog mene.-rekla sam pružajući joj cigarete i upaljač.
-A-ha.-rekla je uz grimasu.
-Ej, jel se sjećaš kad su nam naši tinejdžeri pokušali održati lekciju o pušenju?-upitala sam
-Joj da. Kao oni će se nama nešto zaprijetit, šta je ono bilo?-
-Irena je počela, a Ivan nastavio. Kao, jel mislimo nas dvije prestat pušit, i kada? I da će nam bojkotirat seks i tako...-
-Slatki su baš, da.- reče Mirela vrteći pripaljenu cigaretu među prstima; - Onda, oćemo slijedeći vikend dolje?
-Nego šta ćemo.- rekoh; -A šta ćemo za smještaj? To su dvije noći.-
-A pa valjda će nas tinejdžeri smjestit.-
-Šta ćemo spavat u studentskom domu tamo, jebote njih je 4 u apartmanu. Osim toga, neću se seksat na smjene.-rekla sam kao odlučno.
-O da, itekako hoćeš. Nemam se namjeru seksat s jedne strane zida, dok mi ti uzdišeš ili vrištiš s druge.-
-Joj da. Eto sad i tehnički problemi.-
-Probaj uteć s posla ranije u petak. Da radimo negdje do 12 i krenemo oko 2.Bilo bi nam idealno. Treba nam oko 4 sata do dolje. U 6-7 smo tamo. I imamo cijelu subotu i skoro nedjelju.-
-Aaaa...-zavila sam malo; -Da probamo uopće ne radit u petak? Koliko je tebi izvedivo?-
-Hm .Pa mislim da nije neizvedivo.-namignula mi je.
-Odlično!-uskliknula sam. Kao da mi odjednom nije bilo važno što će mi na poslu reći ako tražim slobodan dan. Imat ću ga kako god.

xxxxxxxxxxx

-Baš tako?Došla je tu u tvoju sobu, i ponudila ti se.- smijala sam se smirena i sigurna u Ivanovom zagrljaju. Bilo je tri poslijepodne. I bila je već subota. Htjela sam ovako ostati barem jedno mjesec dana. U njegovom zagrljaju. Smirena i sigurna.
-Da. Pao sam na dupe, vjeruj. Mislim, znale su mi cure ulijetat na razne načine, al ovako nikad.- smijao se i on. Nevjerojatno kako su mi sve sumnje i nesigurnost u trenu nestale, kad mi je počeo pričati o nekoliko uleta koje je imao tijekom ova tri tjedna. Umjesto da osjetim ljubomoru, ljutnju, bijes...sve mi je skupa bilo zabavno i smiješno. Jer, ako je o tome odlučio pričati ovako silno se zabavljajući cijelom situacijom...Onda je to-to. Nema sumnje, nema straha. On je trenutno bio samo moj. I ja sam bila samo njegova. I nisam mogla dočekati da se za tri tjedna nađemo na Šolti. I za mjesec i pol u Zagrebu ponovno u kolotečini. Jer nakon dugo, dugo vremena, odlučila sam uživati u zdravoj, solidnoj vezi, ma što ona vremenom donijela.



xxxxxxxxxxxx



12.06.2021. u 17:50 • 10 KomentaraPrint#

četvrtak, 10.06.2021.

Ljudi kakvi smo (p)ostali

Ponedjeljak, jutro. Već razjasnih da je meni ponedjeljak isto što i nedjelja, srijeda il četvrtak i u smislu "jaooooo ponedjeljak" nemam ga. No eto, stvarno je bio ponedjeljak, dvedaset minuta prije početka smjene, znači šest i četrdeset. Bauljam po ofisu u potrazi za zdjelicom za žitarice, kavu sam već pristavila na espresso mašini. Bez doručka ujutro ne funkcioniram. Kolegica A mi viče iz kuhinje Heeeej, da te upoznam sa novom kolegicom. Iskreno, mogle bi to i odgoditi za nakon par srkova kave, al ajd, pomislim i zarotiram se u smjeru nje i nove kolegice. Vrisnem od oduševljenja. Kolegica je stara - nova. Unatrag nekoliko godina otišla je iz firme i s obitelji odselila u Njemačku. Shvatila je da to nije za nju i nedavno su se vratili. I eto je opet. Samozatajna slastičarka, vrijedna, stručna, radnica. Igrom slučaja sad se našla na drugom radnom mjestu u kuhinji. I dok sam ja ispoljavala svoje oduševljenje, pomalo izvrnutim zagrljajem, jer kako joj rekoh neke ljude ne mogu ne zagrlit a i preboljela sam virus, i brbljanjem, ona se osmjehivala tu i tamo uspjevši prozboriti koju riječ. Nakon par minuta, razdvajamo se. No kako je smjena tekla i ljudi dolazili na posao, reakcije su bile identične. Svi sretni što se I vratila. Njoj pomalo i neugodno.
Poslijepodne odem na poluradnu kavu. Kći od najbolje frendice iz mladosti koju uživo vidim valjda 4. put u životu, druga moja frendica i ja. Neću sad otkriti u kojim smo vodama "odradile" tu kavu, ali cura je u mogućnosti nešto u okviru svog posla pomoći jednoj malo općoj stvari kojom se, točnije kojom smo se bavile ova sad frendica i ja. Simpatična, mlada, stručna. Svakom rečenicom se vidi da razumije materiju i razgovor cijelo vrijeme teče ležerno i glatko. Na neki čudan način postanem ponosna na nju. Kao ono, to je kći od dobre mi frendice, eeej.
Na poslu nas je malo, kriza je osoblja i bla, bla, a kada nije. Cijela se situacija sa virusom zaista nije mogla predvidjeti, no da će posao krenuti onog trenutka kad se i malo normalizira život to se moglo ne samo predvidjeti, već i znati. Jer posluje se po poznatom obrascu godinama, veliki je postotak stalnih gostiju i prestanak mjera mogao je značiti samo punjenje kapaciteta. No... tako je kako je. Ono što je dobro do sada, ima ta neka uhodana ekipa koja iako je teško, jer gosti su navikli na određeni standard koji u ovim okolnostima nije lako održati jednostavno odradi svaki izazov. Sa minimalno drame. Koliko će to biti održivo, vidjet će se. Neminovno je da se mora mijenjati ili sustav, ili dovesti još ljudi.
Ukoliko će ti ljudi uspjeti biti kao primjeri iz priče, žestoko navijam za opciju broj dva.

Za ljude stručne, koji znaju i ne pridaju toj svojoj vještini veliku važnost. Jer takvi su.


10.06.2021. u 19:23 • 17 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 07.06.2021.

Šalica

Gledam neki dan film nakon doslovno 100 godina i odjednom me od svih kadrova po sred glave opali onaj u kojem jedna od dvije glavne junakinje, sva neka potištena u jutro rano sjedi za kuhinjskim stolom, zamišljeno gleda u ništa i drži u ruci šalicu. Nečega. Sumnjam da se u toj njenoj šalici uistinu skriva mirišljava topla kava ili čaj. Možda se scena nasnimavala deset puta...pa je u šalici samo voda, ili čak ništa. No dojam da ona jadna, tužna i potištena ujutro sjedi za kuhinjskim stolom uz šalicu kave...cijelom kadru i priči daje drugu dimenziju. Uvijek te šalice u kojima ja osobno zamišljam kavu, jer ju upravo tako najviše volim popiti iz visoke šalice primjerenije konzumaciji čaja, unose za nijansu više topline u prizor. Ne mora to biti jutro rano u nečijem domu. Može biti i kadar u kojem dva policajca ispituju optuženika. Čim je šalica u igri, sve je nekako mekše.
A kad nije na ekranu?
Kad se smjesti onako stvarno puna kave kraj mene na stol dok prelistavam novine vikendom...kad u večernjim satima strpljivo podnosi sto stupnjeva vreline kaduljinog ili čaja od metvice, koje najviše volim popiti...kad u jutrima slobodnih vikenda i ritualnih doručaka u jednoj mućkam Juniorki kakao, drugu sebi punim kavom, a iz treće izbija vrelina šipkovog čaja za Zakonitog...kad iz jedne prelijevam u drugu, već napola ohlađenu kavu, jer frendica je došla u posjet i eto nemoj mi kuhat novu, daj mi samo malo tvoje ako imaš dosta, (a rijetko kad nemam)...kad je u kafiću, ako pijem veliki makiato nikada ne hvatam za držač, već ju uvijek obuhvatim cijelu pokretom primjerenijem muškarcu, nego ženi, dok je kad je u pitanju mali makiato prinosim ustima totalno pičkastim pokretom s tradicionalno uzdignutim malim prstićem u zrak...kad kuma dođe u posjet, il susjeda Z pa je onda obavezno niska bijela od arcopala u điru, a ne ona moja visoka s likom ovčice...kad sam kod mame pa je pristojne veličine, elegantna, iako nije iz svečanog servisa, a u njoj je uglavnom turska kava...kad je Juniorka kod mame, pa pije iz one iste iz koje sam i ja natezala kakao u njenoj dobi i koja se nekim čudom održala kroz ove silne godine...kad je još ponekad na nečijem stolu ona mala, socijalistička isključivo za crnu kavu, nešto najbliže turskim fildžanima...
Kad god...
Šalica je tako puno više od samo – šalice. Neizostavno je simbol nečeg toplog, domaćinskog, nečeg puno više od samo elementa koji drži napitak...Pa čak i ova koja je prije dvadeset i pet godina doputovala sa mnom iz St. Ingberta, negdje u godinama nakon izgubila hvatalo, pa sad služi kao držač za svu silu kemijskih olovaka, od kojih pola, gotovo po nekom pravilu, ne pišu, al uredno u njoj stoje.

U TV-kadru ili u stvarnom životu, istina je...
Šalica nikad nije samo šalica. Simbol je to topline. One koja se stvorena od silnih visokih stupnjeva u tekućini parom izdiže iz šalice...ili one neke druge, koja nam daje osjećaj topline samo kad ju ugledamo...
Nju, magičnu – šalicu.

"Anatomija Misli", Šalica
Fiume, 16.01.2013.






07.06.2021. u 20:06 • 25 KomentaraPrint#

subota, 05.06.2021.

Nataša XVIII

Ta je subota bila genijalna. Nakon doručka kakav je Mirela zamislila, pojele smo još malo i mamine juhice. Sjele smo u dnevni pročitat novine i zaćorile na trosjedu.
Nakon dva sata, mama nas je probudila i servirala nam brdo pohanog mesa i pirea. Stukle smo svaka dobru porciju i popele se gore u moju sobu sa po šalicom kave.
-Čini mi se da ti se mama počela krpat pomalo.- počela je Mirela.
-Meni se čini da ti moraš malo češće dolazit. Mama odavno nije ovako živnula. Ko da si ju malo pokrenula.-
-Ma daj !A ja sam se baš pitala šta će žena mislit obzirom da sam joj se napila s kćeri, prespavala, pozvala se na doručak i ručak...i u međuvremenu joj zaćorila na trosjedu. Jebote ko da nam je šesnaest.- srknula je kavu.
-Ne sekiraj se. Znaš da su te starci uvijek gotivili. Da im se sutra useliš u kuću, ne bi A rekli, niti pomislili. Tako da, sve pet. I kao što rekoh, baš mi je živahna bila sinoć i jutros. Podigla si ju.-
-Ma nema problema, sad ionako nemam nekih velikih obaveza, pa mogu češće navratit. Ko zna, možda bi se meni lakše otvorila..-slegnula sam ramenima
-Možda fakat i bi.- rekla sam.
-Kad ćemo na Pag? To nismo sinoć dotakle.-p ogledala me uz smiješak.
-Što se mene tiče, mogle smo sad bit tamo.-rekla sam. O kako bi to bilo dobro. Da smo umjesto ove pijanke jučer zapalile za Pag, bila bi s njim. Sada.Na nekoj plaži. Ili ne, svejedno.
-Možemo sljedeći vikend. Krenemo nakon posla. Navečer smo tamo. Zapartijamo, ovako ko noćas, i pijemo jutarnju kavu u nekom kafiću na obali.-
-Ovako ko noćas sigurno neću zapartijat. Imam u planu žestoki seks, kad već idem 400 km južnije svom dečku.-rekla sam srknuvši iz šalice
-He he he. Ovo mi se sviđa. Jako. Kako smo zaglibile, moja ti. Sa studentima koji odrađuju sezonu. Prejako.-
-Da. Baš. Ko bi rekao.-
-Jesi se zaljubila, konačno?- postavila mi je Mirela jednostavno pitanje
-Huh! Jesam, da. Žao mi je samo što nisam imala snage prekinuti s njim prije Paga.-
-Da, to si mi sinoć rekla. I ono jutro kad su otišli. Nisam reagirala, al sad hoću. Misliš da bi stvarno mogao zabrijati s nekim tamo dolje?- upitala je. Htjela sam ne misliti da bi mogao, ali mislila sam da bi.
-Mislim da da.- rekla sam kratko. Mirela me poznala jako dobro. Znala sve ono neizgovoreno iza te kratke rečenice.
-Okej. I da se ništa ne dogodi, kao što ja osobno i mislim da neće, kako misliš da ćeš dalje s tom sumnjom. Kako ćeš dalje s njim nakon ljeta?-
Na to nisam ni sama znala odgovor. U ovom trenutku, kad mi je toliko toga tutnjalo kroz život, nisam imala pojma kako ću nakon ljeta s Ivanom.
-Nemam pojma .Zato i kažem da mi je žao što nisam prekinula s njim. Tako bi bar znala da sam mu dala izlaz, da me neće ubijat sumnja i da me neće prevarit. Ovako...Ne znam. Nemam pojma. Mislim, pogledaj ga Mirela. Ima dvadeset godina. Zgodan je do bola. Tamo dolje je...i sama znaš šta...Salijetat će ga, mislim, vjerojatno ga već i salijeću, i teško je vjerovat da će ostat čvrst...-završila sam. Ovo sam prvi put izrekla glasno. Tek su mi sad te riječi zazvonile u glavi. Postala sam svjesna svega što sam sad, na glas izrekla.
-Osim...-rekla je Mirela pa zastala;- ako te stvarno voli. Zaboravila si tu malu činjenicu. Da postoji mogućnost da te voli i da mu na pamet neće past da te prevari. Nemoj si to radit. Uživaj u tome što imate. Daj mu malo kredita.-
-Joj kako je tebi dobro!!-podviknula sam malo;-ti i Irena imate sasvim drugu priču i ti si toliko mirna vezano uz nju da je to meni u ovom trenutku, a znaš koliko volim vašu vezu, pomalo iritirajuće. Znam da ste vas dvije na višem levelu od nas dvoje, al zavidim ti kako nemaš razloga imati ove moje strahove. Eto.-
-Joj, a čega se ti pak bojiš!! Da će te zgodni dvadesetogodišnji dečko prevarit. Hej, mali je znao da želi vezu s tobom od onog vašeg prvog maratona! U životu nisam s nekim kog jedva poznajem provela više vremena na telefonu, nego s njim onih dana kad je Željko poginuo. Morala sam mu prepričavati svaku točku i zarez onog što sam znala o tebi i cijeloj situaciji. Tvoj dvadesetogodišnji zgodni dečko bio je zaljubljen u tebe čim te vidio, još puno prije maratona, i igrao je cijelo vrijeme po tvojim pravilima, jer je znao da ima samo dvadeset, da je to tebi samo seks, i da samo ti u toj vezi nisi zaljubljena. Pa je čekao. Čekao je staru koku koja se bliži tridesetima iako je mogao okrenuti dobar dio svojih kolegica na faksu ili mulica u Bartu subotom ili onih tetki iz teretane. Zato, molim te, daj dečku malo kredita i nemoj se zamarati činjenicom da bi mu netko mogao uletit dolje! Nitko ti nikad ništa ne može garantirat. Ili meni. Svejedno. No ako ćeš, ili ako ću ja, na kraju krajeva, kroz svaki dan ić s mislima da bi mi Irena mogla zabrijat s nekim dolje, to će me samo uništavat, a onda po zakonima Univerzuma, to bi se moglo i dogodit. Zato...samo nemoj. Okej?- završila je Mirela svoj mini-monolog. Znam da je dijelom bila u pravu. No, Ivan je bio nešto što sam iskreno htjela da potraje, a čim sam osjećala toliku nesigurnost u njega, to nije bilo bez vraga.

05.06.2021. u 19:09 • 6 KomentaraPrint#

četvrtak, 03.06.2021.

To dijete u meni





Nikada nije prestalo živjeti. To dijete u meni. Nikada se prestalo igrati.
Ni onda kada su nam rekli evo, sad ste ljudi, čestitke, od danas krećete u novi život. Sjećam se da sam tada, nekoliko dana ranije, na polaganje ispita zrelosti kojim ću kao postati odrasla, došla sa omotanim skočnim zglobom. Cijela se ispitna komisija, zabrinula nad mojim zdravstvenim stanjem. Strpljivo sam im prije polaganja do u detalj opisala kako sam se ozlijedila. Nakon što su nam objavili da smo svi uspješno položili "ispit zrelosti", otišli smo u obližnji kafić proslaviti. Tu sam skinula zavoj sa gležnja, a potom i dva higijenska uloška koja su glumila oteklinu .U to vrijeme, samo onako za napomenu, ti ulošci nisu bili ovako zavidno tanki kao današnji. Ekipa je pocrkavala od smijeha.
Kada su nekoliko godina kasnije, mnogi govorili puškama, ja sam govorila stihovima. Pisalo ih je isto ono dijete koje je godinama iz literarnih radova rijetko kad bivalo ocijenjeno ocjenom manjom od najviše. Pa i kada su neki, koji nisu znali što bi od silnog blagoslova hrvatstva koje se iznenada spustilo među njih, pokušali tom djetetu u meni, koje je odgajano i raslo u toleranciji istoka i zapada, reći neka se uozbilji i nek odraste ono je odbilo odrasti. Kada su mu poručili da ušuti i poslali ga u kut, odvela sam ga je tamo gdje nikom nije bilo važno, van granica novorođene države i ostalo je egzistirati....
Došao je brak i rješavanje pitanja egzistencije, došlo je vlastito dijete, paralelno i završetak studija, došle su neke odgovornije profesionalne pozicije, dogodio se život...Ali...
...to dijete u meni sve mi je to učinilo lakšim....

To se dijete u meni raduje mirnom jesenjem danu. To dijete u meni nasmijava one oko sebe i ne libi se smijati sebi samoj. Igra nogomet sa klincima ispred zgrade, penje se po ogradama, preskače vijaču, svira harmoniku, pleše dok spravlja večeru, plače kad boli, pjeva na sav glas dok vozi auto, baca žabice po morskoj površini uvijek istom radošću, našali se sa svima, puno, puno se smije, neizmjerno voli sutone, grli stabla...To dijete u meni voli prijatelje i kada god može iznenadi ih nečim lijepim....
Neki će reći da je to moj duh. Moja osobnost. I bit će u pravu. No možda neće znati da veliki dio mog duha i osobnosti ono dijete je u meni koje nikada nije otišlo da se ne vrati...

Prevalilo pola stoljeća,
nikad sasvim odraslo
i nikad,
ama baš nikad,
odrasti neće...

03.06.2021. u 22:34 • 22 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< lipanj, 2021 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Rujan 2021 (10)
Kolovoz 2021 (21)
Srpanj 2021 (14)
Lipanj 2021 (12)
Svibanj 2021 (13)
Travanj 2021 (12)
Ožujak 2021 (12)
Veljača 2021 (11)
Siječanj 2021 (8)
Prosinac 2020 (10)
Studeni 2020 (9)
Listopad 2020 (9)
Rujan 2020 (9)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Blog! Blog! Moraš otvorit blog...
Pa eto, blog.
Priče za čitanje.
Priče za uživanje.
Jer priča je život...
...i život je priča.
Uživajte!

Linkovi

Loading

Arhiva