Tamo u nekim godinama kada su mi okolnosti bile tako u životu poklopljene, nemilo sam pisala stihove. Dobre, loše, kratke, duge...moje. I tada još, a čini mi se da je to bilo vrijeme onih mučnih ranih devedesetih, napisah u jednoj pjesmi da granice postoje samo u glavama ograničenih ljudi. Ne, nisam to negdje pročitala, čula. To sam iz sredine svoga bića izbacila na papir, kao i uvijek tintom. Jer, nakaradno mi se činilo, a tako je i dan danas, mada se poezije vlastite sve rjeđe laćam, verse slagati ičime osim tintom.
Sinoć u napadu nesanice, gledala sam epizodu po tko zna koji put reprizirane, a svevremenske serije „Život na sjeveru“. Čini mi se posljednji nastavak. U njem jedan od glavnih junaka serije u bespuću snijega i leda, tragajući za drevnim gradom, a došavši do točke na kojoj se drevni grad trebao nalaziti ugleda fatamorganu grada o kojem je sanjao punih pet godina. Iz kojeg je otišao i svo vrijeme o njemu maštao. I...krenuo je prema gradu, ostavljajući iza sebe onu koja je s njim krenula u tu avanturu. U slijedećem kadru, nakon nekog vremena ona s njegovom razglednicom u rukama. Na razglednici jedna od panorama New Yorka, na poleđini rečenica probijene granice::“ New York je samo stanje duha...“
Svi u životu imamo neke drage osobe. Djecu, roditelje, braću, sestre, prijatelje, ljubavnike. Neki nam znače više, neki manje. Zbog nekih ćemo pomaknuti granice tamo gdje ni sami nismo znali da možemo. To su oni koje volimo. Čini nam se sasvim normalnim da za njih pomičemo granice, jer..“pa to je ona, pa to je on, i ona/on bi za mene učinio/la isto...“
A koliko smo u pravu...
Pomicati granice i tražiti opravdanja za niz pogrešnih odluka voljene, drage osobe. Pokušati objasniti da nije na pravom putu, a ne povrijediti. I tu počinje pomicanje granica. U početku mislimo da smo u pravu i da će joj/mu se pravi put pokazati, da će do njega već doći, te da ne treba puno gnjaviti. Pa nam se ista voljena i draga osoba uljuljka u naše nevoljko odobravanje njenih postupaka i onda kreće ne provoditi svoje na brzinu i bezrazumsko donešene odluke, već iste mijenjati brzinom svjetlosti. To nam uglavnom govori u nekom stanju svijesti koje ne pišemo pod normalu. I svaki put kada čujemo novu nebulozu iznenadimo se, ali ne dopustimo da nam se to pokaže na licu.
Pa čekamo....
I pomičemo granice...sluteći da nismo u pravu..
Znamo da nismo, jer prije no što san na kapke sleti, preispitujemo. Ujutro, s grčem u slabinama ustajemo .Znajući da nismo u pravu, da nemamo snage, da ne smijemo tako i da moramo promijeniti ponašanje. Prema onome kojeg toliko volimo, gdje smo toliko pomaknuli granice, da će svako daljnje pomicanje donijeti samo veće uljuljkivanje nama drage osobe u lažnu sigurnost podrške, koju mu u konačnici uopće ne dajemo. Jer grč u prsima i preispitivanja u besanim noćnim satima, dolaze iz svjesnosti o našoj pogrešci. Onoj koju smo počinili već onaj prvi put kada smo makar i za milimetar pomaknuli granicu.
Prema voljenoj osobi. A nismo smjeli...ako ju uistinu volimo...ako nam je draga...
I onda oporavak traje dugo, dugo...
Neke granice, ne treba pomicati. Jer one nas ne ograničavaju. Te neke granice čine dobro i nama i onima koje volimo, koji su nam dragi...
I da, i danas tvrdim - granice postoje samo u glavama.
One nevaljale...u glavama ograničenih ljudi, one ispravne...u glavama onih koji znaju postaviti granicu baš tamo
...gdje treba.....
Post je objavljen 14.06.2021. u 20:14 sati.