Konobarica s tastature
četvrtak, 10.06.2021.
Ljudi kakvi smo (p)ostali
Ponedjeljak, jutro. Već razjasnih da je meni ponedjeljak isto što i nedjelja, srijeda il četvrtak i u smislu "jaooooo ponedjeljak" nemam ga. No eto, stvarno je bio ponedjeljak, dvedaset minuta prije početka smjene, znači šest i četrdeset. Bauljam po ofisu u potrazi za zdjelicom za žitarice, kavu sam već pristavila na espresso mašini. Bez doručka ujutro ne funkcioniram. Kolegica A mi viče iz kuhinje Heeeej, da te upoznam sa novom kolegicom. Iskreno, mogle bi to i odgoditi za nakon par srkova kave, al ajd, pomislim i zarotiram se u smjeru nje i nove kolegice. Vrisnem od oduševljenja. Kolegica je stara - nova. Unatrag nekoliko godina otišla je iz firme i s obitelji odselila u Njemačku. Shvatila je da to nije za nju i nedavno su se vratili. I eto je opet. Samozatajna slastičarka, vrijedna, stručna, radnica. Igrom slučaja sad se našla na drugom radnom mjestu u kuhinji. I dok sam ja ispoljavala svoje oduševljenje, pomalo izvrnutim zagrljajem, jer kako joj rekoh neke ljude ne mogu ne zagrlit a i preboljela sam virus, i brbljanjem, ona se osmjehivala tu i tamo uspjevši prozboriti koju riječ. Nakon par minuta, razdvajamo se. No kako je smjena tekla i ljudi dolazili na posao, reakcije su bile identične. Svi sretni što se I vratila. Njoj pomalo i neugodno.
Poslijepodne odem na poluradnu kavu. Kći od najbolje frendice iz mladosti koju uživo vidim valjda 4. put u životu, druga moja frendica i ja. Neću sad otkriti u kojim smo vodama "odradile" tu kavu, ali cura je u mogućnosti nešto u okviru svog posla pomoći jednoj malo općoj stvari kojom se, točnije kojom smo se bavile ova sad frendica i ja. Simpatična, mlada, stručna. Svakom rečenicom se vidi da razumije materiju i razgovor cijelo vrijeme teče ležerno i glatko. Na neki čudan način postanem ponosna na nju. Kao ono, to je kći od dobre mi frendice, eeej.
Na poslu nas je malo, kriza je osoblja i bla, bla, a kada nije. Cijela se situacija sa virusom zaista nije mogla predvidjeti, no da će posao krenuti onog trenutka kad se i malo normalizira život to se moglo ne samo predvidjeti, već i znati. Jer posluje se po poznatom obrascu godinama, veliki je postotak stalnih gostiju i prestanak mjera mogao je značiti samo punjenje kapaciteta. No... tako je kako je. Ono što je dobro do sada, ima ta neka uhodana ekipa koja iako je teško, jer gosti su navikli na određeni standard koji u ovim okolnostima nije lako održati jednostavno odradi svaki izazov. Sa minimalno drame. Koliko će to biti održivo, vidjet će se. Neminovno je da se mora mijenjati ili sustav, ili dovesti još ljudi.
Ukoliko će ti ljudi uspjeti biti kao primjeri iz priče, žestoko navijam za opciju broj dva.
Za ljude stručne, koji znaju i ne pridaju toj svojoj vještini veliku važnost. Jer takvi su.
