Konobarica s tastature

ponedjeljak, 31.05.2021.

Zagrli drvo


Nisam jednom pročitala tako negdje po nekim knjigama, da treba s vremena na vrijeme zagrliti drvo. Za svojevrsno unutarnje ispunjenje.Da bi se oćutio mir, prenesla dobra vibra s tog nekog desetljećima starog šutljivca, ili jednostavno odživio trenutak nekog novog iskustva. Nemam pri ruci niti jednu od takvih knjiga, a navika zapisivanja dobrih pasusa, zapela je na polju - drvo. Tako da ovo pišem drito iz glave, po sjećanju.
Zagrli drvo. Hm.Krešimirova ulica u Rijeci. Glavna prometnica koja spaja centar i zapadni dio grada orubljena je drvoredom. Osijek. Ne znam. U životu nisam bila tamo. Znam samo da mi je moja kuma M, Osječanka, dok sam ja ushićeno na suvozačkom sjedalu njene stare Ford Fieste gledala drvorede uz prometnicu na izlazu iz St.Ingberta i komentirala kako je lijepo ovako voziti se po širokoj cesti uz drvorede, rekla da su u Osijeku gotovo sve ceste takve. Široke s drvoredima. Neupitno, o kojem god je gradu riječ, to su stabla stara desetke i desetke godina, a nerijetko se kroz pokoju krošnju i stoljeće provuklo.
Ili drvo/stablo negdje u prirodi. U šumi. Na planini. Čempres, pokraj plaže. Danju hladovina, noću... treći netko, koji nikad neće odati tajnu njih dvoje u burnoj ljetnoj avanturi.
Drvo mog djetinjstva. Ono na koje se nikad popela nisam hrast je ispod/ispred balkona roditeljskog doma. Još je tamo. Besramno gol zimi. Zelen i veseo ljeti .U proljeće poput sramežljivog mladića počinje dlakaviti, a s jeseni odbacuje lišće kao da nije dio njega samoga. Imao je meni tada previsoke donje grane. Kada su grane postale meni niže...prošlo me da se penjem na njega.
Penje se na drvo-jedna od oštroumnih opaski nekog mog bistrog nastavnika, koja biješe upisana na mojoj stranici imenika u onu rubriku gdje bivaju ubilježena zapažanja o ponašanju učenika na nastavi. E, tog se drveta ne sjećam, iako mi je najdraže u životu. Jer sam penjući se na njega, omogućila nadobudnom nastavniku da ga postavi tamo gdje vjerujem, niti jedno nije uspjelo biti zabilježeno. U školski imenik.
Drvo života. Famozno drvo koje je svako kućanstvo, koje imalo drži do sebe, u osamdesetima posjedovalo. Razmnožavalo se više i ne znam kako. Ali ukoliko je samo jedna obitelj u zgradi imala drvo života, nakon par godina, u toj istoj zgradi drvo života nije zaživjelo samo u onih koji ujutro mrze sebe, a poslijepodne cijeli svijet. Jer takvi nisu bili vrijedni drva života, pa nisu od nikoga niti dobivali drvo na razmnožavanje. A ta su drvca (života) nekom misterijom nekima uspijevala (narasti i preko metra), a nekima se sušila (što nikako nije bilo dobro i slutilo je na neku nesreću, puj, puj, puj).
Tri drveta iz one Pupačićeve poezije. Koja smo svi imali otkriti kao njegovu braću. Ili su to zaista bila njegova braća, ne sjećam se više. A tko zna o čemu je čovjek stihove slagao. Možebit zaista samo o tri visoka jablana koja su ga impresionirala.
Jer u konačnici...može li ne postojati u ovom našem ljudskom životnom vijeku barem jedno drvo u koje nismo gledali sa strahopoštovanjem, divili se njegovoj visini, slušali pjesmu njegove krošnje dok se povijalo pod naletima nekog vjetra goropadnog, dirali drhtavim prstima naboranu koru njegova debla, s kojeg nismo kusali neke sočne plodove, na koje smo uvijek htjeli a nismo mogli ni do njegove prve grane, na koje smo se uvijek penjali i na njemu nesvjesno meditirali...
...može li?...
Ne.

Svatko od nas ima drvo svog života. Ono koje je zagrlio nebrojeno puta. Mislima, rukama, pogledom.Da bi se oćutio mir, prenesla dobra vibra ili jednostavno odživio trenutak nekog novog iskustva...za neko naše, samo nama znano, unutarnje ispunjenje.

Zagrli drvo.


31.05.2021. u 22:25 • 29 KomentaraPrint#

subota, 29.05.2021.

Nataša XVII

MJESEC I POL


Dva tjedna nakon što su Ivan i Irena otišli počela sam nekako lagano pucati. Odvjetnički ured u kojem sam radila počeo se transformirati. Partneri više nisu bili u najboljim odnosima, i nerijetko se događalo da bi nas nekoliko friških moralo na neki način ili birati strane pri njihovim odlukama ili biti tampon zona između njih. Nije to bio stogodišnji odvjetnički ured, no njih su dvojica funkcionirali odlično do unazad mjesec-dva. Do nekog partija kad su se opili do bola i međusobno izvrijeđali. Nakon toga, u uredu je počeo pakao. Znala sam da ni u drugim uredima nije ništa bolja situacija, no bilo mi je previše. Jer, taman sam nekako uz Ivana počela skupljati i lijepiti krhotine nakon tragedije sa Željkom. Nisam trebala još i frku na poslu, gdje sam uglavnom, unatoč smiješnim parnicama i raznoraznim savjetovanjima, asistiranju starijima i tome slično, dobro funkcionirala. Ne mogu reći da mi je posao bio utočište, no nudio mi je odmak od svakodevne unutarnje borbe, odmak od teških pokušaja da s mamom i tatom uspostavim komunikaciju barem približnu onoj prije, odmak od svega što nisam htjela da bude svakodnevica kakva mi je trenutno bila.
Na moj rad uglavnom nitko nije imao primjedbe, sve sam radila sustavno i provjeravala i najmanju sitnicu prije nekih konačnih odluka i savjeta klijentima. Unaprijed sam znala koji slučaj mogu dobiti, koji izgubiti, a koji sigurno gubim. Nisam postavljala visoka očekivanja i na taj način uspijevala sam se štedjeti.
No moj posao iz snova, nije bio odvjetnički posao. Nikad nisam brijala na činjenicu da ću uspjeti kao odvjetnica koja dobiva sve slučajeve i kojoj se pola grada baca pod noge. Ne. Ja sam htjela nešto humanije koliko god to smiješno zvučalo. Biti fiškal nikada nije bio moj posao iz snova. Pravo sam voljela. I nisam ga slučajno upisala i diplomirala u roku s relativno dobrim ocjenama. No ono pravo o kojem sam ja maštala imalo je humanu stranu, pravo koje sam ja željela prakticirati bilo bi usmjereno za one kojima su prava uskraćena, a nemaju sredstava i mogućnosti da ih ostvare. Htjela sam biti pravnica koja pomaže ljudima, a ne pravnica koja možda može pomoći ljudima, izbijajući im za svaku spajalicu i svaku izgovorenu rečenicu masne pare iz džepova.
I kako sam već neko vrijeme trudila se ostati neutralna u uredskim igrama i igricama, nekako mi je nezadovoljstvo raslo činjenicom da nisam sposobna reći šta mislim o ovoj situaciji koja je nepobitno ostavljala traga na meni, na nama zaposlenicima, i u konačnici, ono najgore...na posao. Zavladala je opća dezorganizacija i ne malo puta se znalo dogoditi da nas dvoje dobije isti slučaj s različitim instrukcijama.
Uz to dakle, situacija kući i Ivanov odlazak učinili su da se polako počnem lomiti. Nisam htjela, no osjetila sam da to dolazi. A znala sam da dati otkaz nije apsolutno nikakvo rješenje.
Jedno veče Mirela je, za promjenu, došla do mene. Zadržale smo se neko vrijeme u dnevnom boravku s mamom i tatom koji je za tu priliku čak izišao iz garaže. Starci su voljeli Mirelu. Još iz naših brucoških dana. Bila im je skroz draga. Uvijek su pozivali nju i Anu nedjeljom na ručak, kao da su osjećali da nije fer da nas petero uživa u nedjeljnom ručku, dok ona i sestra joj čame same doma. Vremenom, Ana je počela izostajati s tih nedjeljnih ručkova, no Mirela je i dalje dolazila k meni i bila je uvijek rado viđena. Naravno da su i moji roditelji vrtili pitanje o Mireli i njenim dečkima. Ponekad sam im znala reći da ima nešto. Tek toliko da smirim duhove. Iako, nije im bilo jasno da tako zgodna, pametna i uspješna cura ide kroz život a da se nijedan još nije zainteresirao za nju.
Tu večer zalomile smo u mojoj sobi. Kada smo krenule gore, ponijela sam bocu Jegera i led. Po led sam se naknadno tri puta spuštala u kuhinju. Kad smo odlučile konačno otići na spavanje boca je bila prazna. Mirela je ostala na krevetu koji sam umontirala za Lovru ili nekoga tko će se naći tu da prespava. Sreća, bio je petak, tako da nas je slijedeće jutro dan probudio nešto malo prije dvanaest sati .S nevjerojatnom glavoboljom.
-Uuuuu. Nismo normalne, jebote. Cijela boca.-prva je progovorila Mirela dok smo u nevjerici sjedeći svaka na svom krevetu buljile u praznu bocu na stoliću.
-Cijela boca, draga. Ej glava će mi eksplodirat i razletit se po novorenoviranoj sobi.-rekla sam. U glavi mi je tutnjalo. Jedina mana Jegera bilo je to. Što je glava drugi dan boljela za poludit.
-Sobu si renovirala prije skoro godinu dana, tako da ne možeš reć da je novorenovirana-
-I to je najpametnije što ti sad pada napamet.-rekoh
-Ne .Ono najpametnije što mi sad pada na pamet je velika šalica, puna kave, mlijeka i šećera. I mirišljavo to sve skupa, ako može. I sendvič. Isto veliki. Sa svježim kruhom. I ako tvoji nemaju svježi kruh, idem u pekaru kupit ga dok nam ti napraviš velike šalice pune kave, mlijeka i šećera.-
-Mhmm .Mirišljave.-nasmijale smo se i istog momenta se uhvatile za glavu obje.
-Uuuuu.-
-Aaaaa.-
-Morat ćemo naučit pit u guzicu, a ne u glavu.-rekla sam
-Šta to uopće znači?-upitala je Mirela
-Nemam pojma.-rekoh;-Idemo se ustat? Skoro je podne .Za sat vremena moji će ručat.-počela sam se smijati, al ovaj put uhvatila sam se za glavu pravovremeno.
-Idemo. Da nemaš slučajno neku četkicu za zube viška? Novu, npr. Usta su mi baaaaaaaahhhh.-
-Pronać ćemo. Mama obično ima par komada neraspakiranih. Ako nema, dam ti svoju - briljilrala sam
-A fuuuujjjj, daaaj...-
-Koji nam je bio da smo cijelu bocu stukle?-još mi nije bilo jasno
-Tvoj posao, moja seksualna orjentacija i Željko. Uglavnom. Onda Irena i Ivan, nešto malo manje.-objasnila je ukratko teme o kojima smo drobile prošlu noć i koje su ispraznile litarsku bocu Jegera.

29.05.2021. u 19:31 • 6 KomentaraPrint#

četvrtak, 27.05.2021.

Ja, introvert

Imam problem. Provalim ljude.
Znači, nije mi potrebno mnogo da otkrijem nečiji karakter, pa i da provedem samo par sati s osobom koju prvi put vidim. Da ne govorim o nekima koje znam duže vrijeme. Intuicija me malo kad prevari.
Ne znam je li to razlog da sam u posljednjih nekoliko godina jako sretna introvertizmom kojeg u neku ruku živim. Volim društvo i zabavu, ali ne kao nekada i ne pod svaku cijenu. Okej, idu godine pa se čovjek iskorigira i sasvim je normalno da ne mogu biti ona od prije deset, dvadeset godina i imati iste kriterije.
Možda je na sve utjecao i posao koji radim, jer gostiju sam za sve ove godine imala zasigurno milijun ( i to ne sasvim figurativno), a kad sretnem neke bivše kolege ne mogu ih prepoznati, a neke koje prepoznam niti smjestiti u vrijeme i lokal gdje nam je zajedno bilo plaću zarađivati, koliko ih je bilo.

Povele nedavno nas nekoliko frendica na kraju našeg prvog relaks (čitaj ovaj vikend ne moram kuhat) vikenda u koju bi koja destinaciju za sljedeće putovanje. Padaju Parizi, Istanbuli, Portugali... A onda ja ispalim da nema destinacije koju toliko žarko želim vidjeti da bi to bilo na uštrb moje komocije da biram s kim ću na put. Društva, osobe... Znači nema šanse da bih putovala samo da idem, s nekim tko bi me isisao na slamčicu tijekom puta i odmora.
Dobijem odmah tri pogleda ispod kojih se gibaju čeljusti što melju slasni hotelski doručak, i pauzu u razgovoru.
Ponovim još jedanput. Pa upitana da objasnim, objasnim. Nema. Te. Destinacije.

Mogu sad i citirati refren Massimove uspješnice, al ni on ne bi bio točan.
Imam neke ljude s kojima se osjećam odlično.
Neke s kojima baš volim raditi.
Imam bome i nekoliko njih s kojima bi bez beda oko svijeta.
Volim kad skužim da imam neke koje ne vidim stoljeće, a kad se sretnemo vremenska rupa se popuni kao da je bilo nije.
I onda ima onih koji su mi toliko nepotrebni, koje provalim pa zaključim da mi ih je zdravije izbjegavati, koji mi samo sišu energiju manirom najsnažnije hidraulične crpke ( te sam pročitala da su najžešće što se crpki tiče, lažu oni - lažem ja)
Danas, jako mi je bitno s kim trošim vrijeme, a samoj sa sobom nikad mi nije dosadno. Sto interesa imam, i baš mi je super.
Uživam biti u samoći, ali nikako nisam usamljena.

27.05.2021. u 22:29 • 29 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 24.05.2021.

Greška

Prebireš.
Prebireš sjećanja, žice na gitari, karte u partiji, naranče u Kauflandu, kupine na grmu...
Prebireš i nadaš se
ima bolje.

Bolje sjećanje
Moćnija melodija
Anjc na deset
Sočniji plod
Tamnije, slađe...

Onda ugledaš priliku. Čaša je malo, dvije su previše.
Priča obori.
On
Miriše na citruse i more,
poklopi ti usne svojima kao nitko do tada
nema budućnost,
al nema ni veze

U trenutku kad ne biraš,
odabereš njega
da opere noć od prošlosti,
u zaborav pospremi neki drugi miris
Izbavi iz stupice


Suze,
kad uzdah zadovoljstva treba iz tijela,
bol,
jer ugoda izostane
ali sakriješ, ignoriraš.

Odlično je bilo
lažeš
post cigareta dogorjeva


Bolje je kad prebireš.

Po grmu
Kupina


24.05.2021. u 17:21 • 18 KomentaraPrint#

subota, 22.05.2021.

Nataša XVI

Sumnje i ostalo


Krenulo je ljeto.Najprije polako, a onda sve žešće.Počela su preznojavanja.I pomalo planovi kuda i kada na more.Život u Zagrebu bio je zanimljiv.Veći dio godine.Onaj koji nije uključivao ljeto. Jer ljeto u Zagrebu značilo je ubijanje od dosade, vrućine, pokušaja dobrih partijanja (koja su se odavno preselila duž obale), značilo je iscrpljenost. Umor.
Ivan, kao dobar student i dobar mamin sin, planirao je doslovno cijelo ljeto provesti na moru. Dio raditi u najvećoj jardanskoj party zoni Zrću, a dio odmarati na Šolti, na didinom imanju oko kojeg su se još uvijek bistrile stvari glede vlasništva. Spomenuti ujak Ivanov i Eskaemin dobio je svoje fizičko očitovanje. Tip je stvarno postojao. fakat je bio mamin polubrat. Barem po papirima.
Irena i Mirela imale su rezervirane karte za Tunis. Iako smo se svi pitali šta će u Tunisu za vrijeme ljeta i ne bi li bilo logičnije tamo ići kad je ovdje malo hladnije, one su odlučile put Tunisa krajem šestog mjeseca. Irena je mogla kud je htjela, glede vremena. Godinu je očistila u roku. odlučila je isto kao i Ivan, malo raditi i zabavljati se usput. Sa gazdom su na dogovor išli zajedno i ugovorili sedmi mjesec konobarenja na Pagu. Nekako je ispalo da ćemo se u drugoj polovici osmog svi naći na Šolti kod Ivana i Eskaem.
Odjednom, nisam htjela da Ivan ide bilo kamo. Predobro mi je bilo s njim. Sljedeće, sumnjala sam da dečko poput njega koji stane za šank može igdje proći nezapaženo i bez uleta. Pogotovo u okolnostima sunce, more, ljeto, komadi, alkohol...i ostalo. Tako da je bilo gotovo sigurno da nam jesen neće biti rainbows&roses, kao što je bilo ovo vrijeme od sada. Čak i da mi se vrati i da prođe bez kakvog flerta ili ljetne avanture, neću biti sposobna ići dalje s njim kao i do sada, jer ubijat će me sumnja. A nisam mogla tražiti od njega da mi bude vjeran.T oliko sam znala i toliko naša veza nije bila stabilna. Ne još. Što je vodilo samo jednome: s Ivanom sam trebala neki prekid, da nam oboma olakšam situaciju.
No za to jednostavno nisam imala snage. danas, dva tjedna do njegova odlaska, odlučila sam. ću nam jedan dobar vikend. Toliko smo zaslužili, pa kasnije šta bude.
-Kamo?-upitao je nakon što sam mu rekla. Šetali smo Jarunom
-U Opatiju. Dva dana.-
-Zašto baš Opatija?- upitao je. Nisam imala pojma da je bitno gdje idemo.
-Šta ja znam. Meni se sviđa. Nisam znala da se tebi ne odgovara...-rekla sam. Osjetila sam da nešto škripi.
-Ma nije da mi ne odgovara, volim ja otić do Opatije...Al sam mislio, kad već želiš da idemo na vikend, zašto ne bi do Istre otišli...Tamo je ljepše, barem meni.-
-Wow, wow, wow....čekaj malo.Kad već želiš.. mislila sam da će se i tebi svidjeti ideja pa da bi i ti mogao željeti zajednički vikend...Obzirom na taj Pag i sezonu i...-stala sam na vrijeme da ne nastavim niz. Zastao je. Okrenuo se prema meni i uzeo mi lice u ruke.
-Hej! Šta je? Ne moraš se bojati mog odlaska. Ništa se neće promijeniti među nama.-gledala sam njegove krupne crne, da imao je baš crne, oči.
-O.k.-rekla sam kratko. Nisam htjela potezati ništa. Ne tu i ne sada. Odgovarala mi je ova šetnja uz jedini komadić svježine koji se u Zagrebu mogao pronaći. Odgovarala mi je njegova ruka oko mog ramena. Njegov miris, blizina, SVE. I nisam imala snage reći išta drugo osim o.k. Iako sam, unatoč njegovim riječima znala da će se dogoditi upravo suprotno. U tom sam trenutku odlučila igrati kako nam vrijeme donese, do tog fucking odlaska.
-O.k. Znači Opatija. Može. Ali izlete u okolicu, biram ja.-rekao je odjednom, pogledao me nježno i poljubio . Nestala sam u tom trenutku. Hm, možda bih mu ipak, mogla dati malo više kredita. Unatoč suncu, moru , ljetu...



XXXXXXXXXX


Na izlet smo tijekom cijelog vikenda u Opatiji, otišli do Rijeke. Na nogometnu utakmicu. Ostalo vrijeme proveli smo u welnessu, u krevetu i dva puta na kavi van hotela. Toliko o planovima za izlete. Na kraju krajeva, za četiri dana Ivan kreće na Pag. Bilo bi besmisleno trošiti vrijeme na izlete, kada smo ga puno efektnije trošili u sobi. Sex, TV, novine, pa malo welness, pa iznova. I uglavnom izbjegavanje priče o ljetu. Njegovom. Izbjegavanje priče o vezi. Našoj. Izbjegavanje bilo kakvih ozbiljnih tema. Puno izbjegavanja, iako mi je njegov odlazak stalno visio u primisli malog mozga, i poput utega blokirao normalan tijek misli. Nije da sam bila toliko opterećena...nisam bila ni bespomoćno zaljubljena, bilo mi je jednostavno, možda po prvi put u životu, u nekoj vezi, baš lijepo. Iako mi je zadnja namjera bila da budem malodušna, nerijetko sam ponavljala „Zar ne mogu biti malo duže sretna....zašto baš sad?“
Nisam bila od osoba sklonih samosažaljevanju, no ovaj put, nekako, BAŠ bih voljela da Ivan ostane ovo ljeto u Zagrebu. Barem do osmog mjeseca. Do Šolte. Na koju bi otišli zajedno.
Trenutno, Šolta je bila daleko, a njegov odlazak tu iza ugla.



XXXXXXXXXX

-Okej, nemojte se iznenaditi, ako vam koji put bane inspekcija dolje na Zrće.- rekla je Mirela.
Bili smo na prakingu njihove zgrade. Bilo je oko šest sati ujutro. Ivan je utrpavao Irenine kofere u bunker, ja sam stajala sa strane, Irena se leđima naslonila na Mirelina prsa, a ova ju je bez ikakvog beda zagrlila oko pasa. Još su se ljuljale na valovima ranog ljetovanja u Tunisu...
-Pa rekao nam je ovaj da će nam napravit papire. Sanitarne imamo .Neprocjenjivo iskustvo kakanja u tubicu.-reče Ivan, očito ne shvaćajući o čemu Mirela priča. Irena sa nasmijala.
-Oćeš mu ti objasnit? Idemo mi sekund unutra.- javi se Irena.
-O.K.- rekoh
-Šta?-upita Ivan kad je konačno zalupio poklopac bunkera prastarog Golfa, za kojeg sam se iskreno nadala da će ih poslužiti barem do trajekta. Iako ga je Dario pregledao i poizmjenjivao hrpicu nekih malih dijelova u njemu i smireno rekao da je auto iako star, sasvim u redu...Golf je Golf, rekao je čarobnu rečenicu koja je razumljiva valjda samo ljudima koji voze Golfa i onima koji popravljaju aute...Pogled na auto koji je tri godine mlađi od mene, nije mi ulijevao povjerenje..No..Golf je Golf, ma što to značilo.Prišla sam Ivanu i povukla ga u zagrljaj.
-Inspekcija znači, mali moj, da bi Mirela i ja mogle uskočiti u mlađi ultra turbo primjerak ovakvog auta koji dan i doći u inspekciju...-poljubila sam ga. Poljubac je potrajao. Kad smo se razdvojili, pogledao me tim svojim nevjerojatno crnim očima i rekao:
-Jesam ti rekao da se među nama ništa neće promijeniti. Idem dolje zaradit koju kintu, da ne moram starce barem mjesec-dva žicat pare za benzin i proteine i poneku kavu. Kužiš? Pametna si cura. Ne moram ti objašnjavat puno. Znam sve što se mota u toj lijepoj glavici. I znam da je dolje hrpa komada, i da nisam za bacit, i da će mi se sigurno poneka htjet uvalit...al vjeruj, nema te avanture zbog koje bi uništio šansu da na jesen ponovno sjedim na Mirelinom dvosjedu s tobom u naručju i sprdam svoju jedinu predatoricu. Okej?-kako je bio ležeran, nije od svega pravio veliku stvar, kao da je znao, unatoč našem prilično casual odnosu, da ovo meni ipak nešto znači. Da mi znači više od onog što sam bila spremna priznati. Kimnula sam. Nisam mogla ništa reći, jer otkad znam za sebe u ovakvim situacijama razdvajanja od dragih osoba, uvijek bih proplakala. Jutros pogotovo nisam mogla napraviti iznimku. Oči su mi se napunile suzama i privukla sam ga u zagrljaj.
-Tako da,-nastavio je;-vjeruj, inspekciju, koja će čak iz Zagreba doputovati na Pag...iščekivat ću nestrpljivo.- promrsio mi je u kosu. Zagrljaj mu je bio čvrst i nisam htjela da me pusti iz njega. Ikad.
Nakon nekoliko trenutaka iz zgrade su izišle Irena i Mirela cerekajući se. Ivan i ja smo se razdvojili.
-Spremna?-upitao je Ivan Irenu
-Mmmmhmmm. Ti?- zaprela je Irena
-Yep.-rekao je kratko. Okrenuo se prema meni i rekao:- Ne sekiraj se. Vidimo se. Pusa.-poljubili smo se kratko. Zagrlila sam se s Irenom.
-Čuvaj mi ga dolje.-rekla sam osmjehnuvši se
-Oooo, ne sekiraj. Neću nijednoj dat da mu priđe.- namignula mi je
-Ivane.-Mirela je htjela nešto reć, ali ju je Ivan preduhitrio
-Ooo, ne sekiraj se ni ti, ni ja neću nijednoj dat da joj priđe.-.s tim je riječima Ivan zagrlio Mirelu.
-Pametan dečko.-.zaključila je Mirela.
Sjeli su u prastarog crvenog Golfa.Ivan je upalio, potrubio dva puta i krenuli su. Mirela i ja stajale smo na parkingu dok nam se auto nije izgubio iz vida. Oči su mi bile vlažne, ali nisam plakala.
-Kava?- upitala je Mirela kratko. Pogledala sam na sat. Imala sam oko sat i pol do početka radnog vremena.
-O da.- osjećala sam teret u prsima.
Uputile smo se prema njenom stanu. Slijedilo nam je mjesec i pol dana bez naših dvadesetogodišnjaka.


22.05.2021. u 19:57 • 9 KomentaraPrint#

četvrtak, 20.05.2021.

Nepovratno




I
...sedamnaest godina kasnije, i ništa pametniji. Kad su te godine prošle, nemam pojma. Kuda je otišla, dugo nisam znao. Ostao sam zarobljen tu gdje sam bio i prethodnih deset prije nje. Sa majkom moje djece...koju jedino tako mogu nazvati, jer...

II
...ponekad svrati u snove. Nemam pojma ni gdje je ni što je s njim. Nakon pet naših godina, svaki bi ponovni susret bio prijateljski odrađen. Poslije svakog bih još danima živjela taj susret, nakon svakog posjeta u snovima, lagano išla kroz dan.

I
...samo s njom je bilo ono pravo. Mada znam da ona to ne zna, jedino s njom...ja sam bio ja. U tim kratkim trenutcima. Trenutcima nježnosti, strasti, ljubavi, a u onim drugim, trenutcima za javnost, jedva sam se suzdržavao. I danas, sedamnaest godina kasnije, ništa pametniji, jer...

II
...nisam mogla vjerovati da se javio u eter. Godinama već uređujem i vodim tu emisiju...isto tako godinama već, nadam se da me pokoji put sluša...ne žudim više za njim, ali tu je negdje u malom mozgu, prisutan uvijek...neizbrisiv.

I
...ispočetka sam nastojao svaki ponedjeljak u 10.15. biti u svom automobilu, kasnije nisam vadio slušalicu mobitela iz uha, a sada me ionako nije više briga. Gdje god da jesam, slušam ju svaki ponedjeljak u 10.15...pa čak i doma, bez obzira na to jesam li sam ili nisam, jer...

II
...oduvijek sam bila profesionalka i rijetko kada bih pustila nekim, uvjetno rečeno, vanjskim faktorima da me svladaju kad sam izravno u eteru...no nikad me nitko nije uzdrmao sa dvije obične, pozdravne riječi...sa dobar dan.

I
...godine su se naslagale i sve sam više bio siguran da sam toga listopada, ne pamtim više koji je bio dan, donio krivu odluku. Išao sam dalje kroz život, igrao po njegovim pravilima. Živio sa svojom ženom, uživao kroz svoje predivne klince, i ponedjeljkom u 10.15 radovao se, jer...

II
...srce mi je zalupalo, ali doslovno...Drhtavim sam dlanom pritisnula kašalj buttoni duboko udahnula i izdahnula, nakon što sam uspjela uzvratiti pozdrav. Kroz slušalice, nježno kao nekad, slijevao se njegov ugodni, urođeni mu radijski glas...nije dolazio samo do mojih slušnih pora, nije dolazio samo do tog nekog centra u mozgu gdje je trebao biti prepoznat, dolazio je do centra mene, ma gdje god se taj centar u tom trenutku nalazio.

I
...blago rečeno, teško da me išta moglo toliko razvedriti i popraviti mi dan, poput slušanja njenog glasa, bez obzira koju temu obrađivala...razljutiti me nisu mogli ni slušatelji koji su nepovezano brbljali u eter, samo da nešto pričaju, jer...

II

...trebalo mi je malo da shvatim što uopće govori. Mome toncu je trebalo malo više da shvati što se događa i zašto nakon stanke slušatelja ne reagiram...kad je prvi val šoka i ugode prošao kroz cijelo moje biće, i kroz domet frekvencije 87.4, pristojno sam rekla:-Možete li molim vas ponoviti, imamo nekih tehničkih problema ovdje u studiju?...Da je to moja prva voditeljska blamaža u posljednjih šest godina, a ne tehnički problem u studiju, znali smo samo tonac i ja.

I
...nakon bilo kakvih razmšljanja iznešenih, uvijek bi slijedilo njezino. Pametno, razložno, objektivno...baš kako treba...nije bilo sugovornika s kojim nije mogla izići na kraj. Malo sam se pribojavao, no nakon gotovo šest godina slušanja, odlučio sam se javiti u emisiju, jer...

II
...mogla sam pretpostaviti da bi se mogao javiti, tema je bila njegovo područje djelovanja, no kao što rekoh, tek sam ponekad o njemu razmišljala, uglavnom nakon njegovog povremenog hoda po mojim snovima. A hodao je ponekad na vršcima prstiju, ponekad je tutnjao galopom.

I
...ako je ijedna tema bila za javljanje, onda je to bila ova. Rekonstrukcija stare gradske jezgre...ako sada neću, neću nikada, pomislio sam.Parkirao sam sa strane i započeo tipkati broj...trebalo mi je 10 minuta, no ipak, uspio sam...nisam se dao zbuniti ni kada je zatražila da ponovim mišljenje, poradi tehničkih problema u studiju, no vraški sam se trudio da govorim o arhitekturi, i koliko je besmislena aktualna odluka gradske uprave, jer...

II
...kad su tehnički problemi prevladani osmijeh mi se proširio licem. Njegove rečenice, kojima je opisivao prastare lukove na starim gradskim vratima prelijevali su se poput najljepših stihova ikada napisanih u moje biće. Trnci su mi prolazili tijelom.Tamo prekoputa tonac je podigao ruku u zrak, što je značilo da je ostalo oko tridesetak sekundi do kraja emisije. Kimnula sam i odslušala do kraja. Svoje je izlaganje zaključio pitanjem, što je bilo odlično...

I
...u trenutku kada sam postao svjestan da razgovaram s njom, i da me/nas sluša ne znam koliko ljudi, kako onih koji nas poznaju, tako i mojih kolega, dlanovi su mi se počeli znojiti i u jednom mi se trenutku činilo da će mi mobitel iskliznuti iz ruke. Srce mi je poskakivalo negdje u grlu, a zadovoljni mi osmjeh nije silazio s lica.Drobio sam nezaustavljivo, i završio pitanjem. Koje bi ostalo visjeti u zraku, da to nije bila ona, jer...

II
...Ostanite nam molim Vas na liniji. Kolege iz režije će uzeti vaše podatke. Kod nadležnih tijela potražiti ćemo odgovor na Vaše interesantno pitanje, koje se u konačnici tiče svih građana našega grada. Hvala Vam na javljanju...rekla sam i uz pogled na golemi upitnik iznad glave mog tonca, odjavila emisiju, istovremeno dajući znak da mi ga zadrže na liniji...

I
...uspjela me zadržati na liniji.Kratko sam pričekao. Mobitel je počeo brujati. Netko me zvao. Ja sam čekao, da kolege iz režije uzmu moje podatke. Dočekao sam njezin glas...nakon sto godina...

II
...hej! rekla sam kratko

I
...hej malena! izustio sam

II
...malena je malo narasla drhtala sam

I
...volio bih vidjeti koliko tresao sam se od uzbuđenja

II
...moraš ostaviti podatke, sjećaš se? krenulo je prirodno

I
...mhmm, čekam da mi se jave iz režije odahnuo sam

II
...režija ima pauzu, možeš ih dati meni...

I
...sa zadovoljstvom...

II
...da čujem...smijuljila sam se i posegnula za olovkom sa stola

I
...kava, sutra, reci kad...mobitel je brujao luđački

II
...kad god...besramno sam uživala u ping pongu

I
...uau, jesi sigurna?

II
...nisam...

I
...i što ćemo onda? ne sjećam se kad sam posljednji put osjetio toliku količinu ugode koja mi je strujila čitavim tijelom

II
...otić na kavu, ako poziv još vrijedi...kako mi je ovo sve bilo lijepo, iako sam znala

...ta se kava nikada neće dogoditi...jer sve, baš sve što je bilo, što je trebalo biti, ostalo je zapečaćeno 17.listopada, sedamnaest godina unatrag...
...odmaknula sam slušalicu od uha, pogledala u nju...
...prekinula vezu i odložila olovku na stol...


20.05.2021. u 19:58 • 23 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 17.05.2021.

Nataša XV

KAD NAJMANJE OČEKUJEŠ


-Ne, ti si bila ta koja je počela, ja sam samo išao na sestrinu utakmicu. Bez ikakvih zadnjih primisli. I bio sam pristojan cijelo vrijeme. Ali uz predatoricu Natašu, nisam to uspio ostati do povratka.- ni sama ne znam koliko je prošlo od tog našeg prvog dubokog susreta, ali posljednjih nekoliko mjeseci s Ivanom mi je bilo predobro. Trenutno, evocirao je uspomene na naše početke...
-Čuj, predatoricu.-smijala se Mirela; -mislim, znam te godinama i nazivali su te o-ho-ho imenima, pogotovo one ljubomorne šatro kulerice iz gimnazije, al predatorica....odlično Ivane!- baš ju je to zabavljalo, kao i ostatak društva koji se skupio kod Mirele i Irene na druženju. Atmosfera je bila odlična. Osim nas četvero, bila je tu Eskaem, još jedna Irenina frendica s faksa i Ivanova dva prijatelja. Slučajno je ispalo da nas ima u parovima.
-Hvala Mirela! I uopće ne pretjerujem.- rekao je nježno mi stisnuvši rame.
Ivan i Mirela uspostavili su neku, meni posebno dragu vezu .Kroz ovo vrijeme u kojem je moja i Ivanova veza išla totalno naopakim tijekom, njih dvoje imali su zajedničku točku. Mene. Oboma im je, svakome na svoj način, bilo stalo do mene i to ih je povezivalo na poseban način. Kao što im je, naravno, davalo i posebnu inspiraciju kada je trebalo izvaliti nešto na moj račun.
-Okej, mislim da bi bilo suvišno da ja sad nešto kažem, jel?- upitala sam čisto reda radi, jer moj se novi nadimak svidio i ostatku ekipe koja je pucala od smijeha.
-Totalno.- potvrdila mi je Mirela još uvijek uživajući u Ivanovim riječima
Samo sam slegnula ramenima. Na sreću tema se prebacila na Tomu, Ivanovog frenda, za kojeg smo svi sumnjali da trza na Eskaem, no nitko od nas, a čini mi se ni on sam, nije bio siguran. Ivan i ja sjedili smo zavaljeni u dvosjed. Naslonila sam se cijelim tijelom na njegovo, noge podigla i skupila, a prsti naših lijevih ruku, isprepleteni, nisu nam se razdvajali cijelo veče.T a ruka je bila beskorisna za svaku drugu radnju. No, ionako smo bili dešnjaci. U Ivanovom naručju osjećala sam se sigurno. Uvijek. Nevjerojatno. Da sam morala tako zavaljena ostati danima, činilo mi se da mi ne bi trebalo apsolutno ništa. Kako smo mi našu vezu započeli sirovim, predatorskim seksom, i nekako prešutno ju u tom smjeru nastavili, rijetko je tko od naših frendova koji je znao za seks-bez-obaveza status mislio da će taj naš odnos ovako evoluirati. Ustvari nismo mislili ni nas dvoje .Barem ja. Koja sam se dugo vremena opirala ideji da s Ivanom krenem u nešto ozbiljnije. Imam dvadeset i osam godina, razmišljala sam. Najmanje mi sada treba veza s nekim mulcem koji ustvari nema pojma šta bi sam sa sobom. Kome su nedjeljne tekme i utorkom Liga Prvaka vrh uzbuđenja. Koji svoje (uf!) savršeno napeto tijelo održava posjetom teretani tri do četiri puta tjedno. Uz obavezna mućkanja proteinskih napitaka. Koji bezobrazno bulji u svaki par cica koji prođe njegovim vidokrugom kada smo u nekom izlasku...Koji je vraški dobar u seksu, kao da ima ne dvadeset godina života, nego dvadeset godina iskustva...Koji svaki put kada smo skupa nabaci ideju o nekoj ozbiljnijoj vezi, koji je ustvari uvijek tu kada Mirela nije i...Ivan koga uvijek nazovem kada se želim oraspoložiti. Ne, nipošto nisam željela vezu s Ivanom. No nekako, nitko me nije pitao za moje želje. Veza se jednostavno dogodila. Na nedjeljne tekme smo počeli odlaziti zajedno, Ligu Prvaka ponekad gledali kod Mirele, cijela ekipa, a ponekad je imao slobodno da ju gleda s dečkima. Napeto tijelo je i dalje održavao u teretani i proteinima, a parove cica koji su šetali oko nas, sad smo gledali i komentirali-zajedno. I nisam bila ludo zaljubljena kao u Sašu. Nije mi ni na kraj pameti bilo zajedničko preseljenje ili slično. S Ivanom mi je jednostavno bilo ugodno. Dobro. Sigurno .Ponekad se ne bi vidjeli po nekoliko dana. A ponekad bi gotovo cijeli vikend proveli skupa. Seks je bio regularno dobar. Hm.
-Nekako mi je stvarno dobro u toj vezi.-rekla sam Mireli jedno proljetno popodne dok smo šetale parkom.
-Pa normalno, kad si se opustila, a kad te se sjetim na početku. On ima dvadeset, pa on ima dvdeset, jebote samo ti je ta rečenica bila na usnama.- odgovorila mi je Mirela: -Oni su opušteni, neopterećeni raznoraznim sranjima kojima se mi malo stariji volimo opteretiti. I onda ako spretno iskombiniraš tu njihovu ležernost, s nekoliko naših godina iskustva i života više može bit sasvim ugodno. Samo se treba opustiti. Ivan je super dečko. Iako mu je Eskaem sestra.-prasnula je u smijeh, a ja za njom...
-Ej, nemoj da te Irena čuje da joj kapetanicu sprdaš..-rekla sam
-Joj da mi je samo znat...a je, dobro, mala ima stav i osobnost, a i fakat, dobra je na terenu, ustvari nije mi čudno što se Ireni toliko sviđa.-
-I ni trunke ljubomore?-upitala sam pogledavši ju, iako sam znala odogovor
-Nope. Malo je bilo u početku, al sad znam da nemam zašto, da imam, vjeruj, već bi osjetila...-
-Ma znam .Al što ti kažeš nije cura loša, okej je, samo mi još uvijek jedna puzla fali kod nje.-
-Bitno da su ti kod brata joj sve posložene.-
-Oooo da.Itekako.-
-Eto, takve stvari dođu kad najmanje očekuješ.-
-Da.- potvrdila sam kratko; -Jel mi vjeruješ da mi se ona godina i pol sa Sašom sada čini kao neki daleki film, a nije prošlo još ni godinu dana od toga. Bome, da nisam na tebe naletila onaj dan u šopingu..-
-Naletila bi drugi dan -prekinula me; -a da uopće nisi naletila na mene, došlo bi ti samoj do malog mozga, ne sekiraj. Nisi ti glupa. Samo je teško kad su osjećaji još prisutni napraviti rez .A vi ste nekako prešutno počeli graditi život, kupovati stvari u stan..-
-Joj plazma.- pokrila sam lice rukama;-nezaboravno.- počele smo se opet smijati
-A nije on to tako mislio i sama znaš, bio je čovjek u šoku. Čuj dođe doma s treninga, a ti koferić i doviđeeenja, ja moram ić...nije ni njemu bilo baš svejedno, vjeruj.-
-A znam. Ali ona spoznaja, kad si mi rekla da ti njega uopće ne poznaješ, da se nismo čule od Nove godine...to mi je jednostavno bilo ko da me netko opalio daskom po glavi, vjeruj, i od tog momenta kao da nisam mogla disati, dok nisam sjela u prekrcani auto. Ja sam krenula s parkinga, i nakon jedno 100 metara skrenula na neki drugi parking, stala i počela plakati...činilo mi se ko da mi se utroba ljušti sa svakim izdahom kroz plač. Nisam nikada u svom životu tako nešto osjetila. Užasss. Jednom mi je jedna frendica rekla, Maša, znaš ju, da je ona doslovno znala povraćati od muke dok je bila s onim likom što nikako nije mogao ostaviti tu neku dugogodišnju curu s kojom je bio. Došla bi doma sa spojaka s njim i otrčala u kupaonu i povraćala koliko joj je to udaralo na psihu. Tako je meni ovo udarilo u svaku poru mene, čini mi se. Nikad, nikad nisam s toliko gorčine plakala i nikad nisam osjetila ljekovitost tog plača ko tad. Čudo. Trebalo mi je jedno pola sata da ponovno upalim auto. Baaaa, užasss.-
-Sve to treba odraditi.I svatko na svoj način.-zaključila je


17.05.2021. u 19:27 • 9 KomentaraPrint#

četvrtak, 13.05.2021.

Istra, edukacija i malo hedonizma (umami u nami)

Imamo ekipicu na poslu. Nekoliko nas vinskih entuzijasta. Kad je prilika, u vrijeme zimske pauze, a ponekad i u sezoni ako nam se poklopi isti slobodni dan skupimo se, nahrpamo u auto ili službeni kombi i put nekog vinara. Obala ili kontinent, kako već možemo. Nije lako uvijek iskombinirati. Vinari imaju cikluse kad su prezaposleni, mi također. No kada uspijemo, bude to na obostrano zadovoljstvo.
Ime firme, ustvari hotela otvara nam mnoga vrata. Upravo jutros pročitah da smo među prvih 10% hotela u svijetu po omiljenosti u gostiju. Ovo je peta godina laskave titule u nizu. Koliko god teško bilo raditi, ma koliko živaca, energije i truda trošili svako priznanje godi. Kontinuitet je teško zadržati. A eto, držimo ga.
Nadalje, gosti su nam dobri potrošači. Konkretno u servisu: jaka vinska karta, dobra prodaja vina, zadovoljni vinari, distributeri, mi, gosti...Lanac.
I najvažnije. Direkt kod vinara najbolji je doživljaj. Najvjerodostojnija informacija. Obiđe se pogon, vinograd, kuša i ono što pod prašinom u arhivi leži. I iz dosadašnjeg iskustva naših putešestvija mogu reći - sve su to dobri ljudi i domaćini. Jest, važni smo mi njima koliko i oni nama, no najbolji se poslovi, utisci i priča uvijek događaju na licu mjesta. I za trpezom.
Dok smo prošle godine stigli do izuzetno nam drage i srdačne obitelji Poletti iz Višnjana čiji je vrhunski cabernet sauvignon četvrti u svijetu, zatim buzetske destilerije Aura koja doduše ne proizvodi vino, ali Karbun ginom i teraninom osvaja svijet, te vodnjanske Medeje čiji se vinogradi, u kojima rastu bobice merlota Punt>a Greca, gotovo nadrealno ljube s morem, ove smo godine uspjeli tek do Fakina u Brkaču na rubu Motovuna i to dan prije otvaranja sezone. Mjere nas mrvičak omele za više aktivnosti.
Možda će netko ovo shvatiti kao reklamu. Nije mi bitno.
Marko Fakin i njegovi laureati moćni teran Il Primo iz 2017, te mirna malvazija La prima 2018. bacili su nas na koljena. U degustaciju nas je uveo mladi Dominik. Vukovarac koji se u Istri super snašao, a u vina zaljubio. Sa Dominikom smo pričali o pjenušcu Chamal, svježoj malvaziji, roseu koji unatoč ponekad tvrdoglavim bobicama terana daje optimalnu svježinu na nepcu te baznom teranu. Kada su na red došli master Il Primo i dama La Prima pojavio se gazda Marko i odveo nas dalje u kušanje i priču. O ta dva vina mogla bi se dva romana. Uistinu.
Obitelj Fakin na ulazu u motovunski stari grad ima konobu. Svako vino iz asortimana može se u njoj kušati na čaše. Na terasi s koje puca pogled na, kako se čini pola Istre, a za lijepa vremena vide se i svjetla Venecije, uz fantastičnih par sljedova, nekoliko čaša vina i priču koja krijepi, sa Markom je par sati proletjelo u hipu. Priču prepričati ne mogu. Tekla je poput blago vijugave Mirne na koju smo cijelo vrijeme, onako s visoka, bacali pogled.
Priča blaga i vijugava. Vino pitko i moćno. U punoj se snazi propelo i iskazalo dok je spretno pratilo čudesa sa šparogama, tartufima, domaćim rezancima i raviolima..ma uostalom, pogledajte sami.
I na kraju, da podvučem, nikakva ovo reklama nije. Marko reče da kroz svo vrijeme uredno podmiruje obaveze, niti jednog djelatnika nije otpustio, a vina na zalihi, unatoč pandemijskoj krizi i godini - nema. Tridesettrogodišnji vinar kojeg svaku večer doma dočekaju supruga i dva mala juniora, svojevremeno je s jedne prezentacije u našem hotelu morao otići ranije jer je slavio godišnjicu braka. Ovog magičnog dana s nama je proveo par sati, a na prezentaciju je onomad unatoč godišnjici došao. U njegovom poslu radnog vremena nema. I obitelj ne trpi.
Radišnim, skrbnim i ljudima koji znaju ne treba reklama.
Treba se samo zahvaliti da takvi postoje. I što ih imaš priliku upoznati.
I naravno, što rade kvalitetna, moćna i zavodljiva vina.
U slast i živjeli !!!
P.S. možda je u kratkim opisima jela pokoja greška. Nije za zamjeriti. Bilo je malo distrakcije i dekoncentracije pamtiti ;)
Domaće tagliatelle sa divljim šparogama


Juha od divljih šparoga

Biftek u redukciji Il Primo terana

Janjeći kotleti u teranu

Biftek sa crnim tartufom

Domaći ravioli s lješnjacima u smokvi i naranči

Ekipa. Marko i konobar Stelio su u sredini. A vaša blogerica tu je negdje :) Spuštajući se polako i veselo kamenim pločama prema autu, nakon magičnog popodneva koje se proteglo u večer, omamljeni Istrom, pod dojmom hrane, pića, priče i druženja po čakavski smo zaključili: "Umami je u nami"

Pogled bogova.

Šarmer

Zavodljivica

Oznake: hedonizam, gastronomija, Istra

13.05.2021. u 21:07 • 16 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 10.05.2021.

Auguste, umami, jaje i kuharska kapa

Kažu za njega da je utemeljitelj moderne kuhinje. Djelovao je u devetnaestom i početkom dvadesetog stoljeća i postavio neke standarde u gastronomiji koji se i danas slijede. Auguste Escoffier. Zvali su ga chef kraljeva i kralj chefova. Brigadni sustav rada u kuhinji prije Escoffiera nije postojao. Svi su radili sve. Iako i danas laik koji se slučajno nađe u kuhinji, recimo hotela ili mrvicu ozbiljnijeg restorana u vrijeme posluživanja nekog obroka može zaključiti da vlada kaos, jer u kuhinji je uvijek živo, ne možemo ni zamisliti što je bilo prije uvođenja brigadnog sustava. Brigadni sustav je sistematizacija radnih mjesta kuhinje u kojem postoji hijerarhija koja se poštuje. Od perača do šefa kuhinje, svi zupci moraju istovremeno, a svaki u svom ritmu okretati zupčanike tog mehanizma da bi obrok bio odrađen. Ne samo u vrijeme obroka, nego i za vrijeme pripreme te nakon završetka posluživanja. Tada objekt ima uspješan posao. Tika-taka. I upravo taj tika-taka osmislio je Escoffier.
Unatrag nekoliko dana imali smo u firmi prvu ovogodišnju degustaciju vina. Poznato je da generalno postoje četiri osnovna okusa. U zadnje vrijeme pojavljuje se i peti. Famozni umami. Koji ostaje poludefiniran. Dok za sladoled i najmanje dijete može prepoznati osnovni okus - slatko, o čemu se kod umamija radi ni mnogi znalci iz oblasti gastrononije ne mogu se usuglasiti. Pa tako smo i mi tog dana dotaknuvši se malo organoleptike gatali što je umami. Guglali, nadmetali se u svojim razmišljanjima, pravili se pametni i svi sa degustacije otišlli u neznanju o umamiju. Umami bi trebao biti peti okus. Zaokružena cjelina uravnoteženih okusa. Hajmo još jednom. Gorko, kiselo, slano, slatko, zaokružena cjelina uravnoteženih okusa. Ne ide. Barem meni.
No isti gospodin s početka priče definira današnji umami vrlo jednostavno. "Peti okus je slasno. Slasno!" Točka. Hajmo sad opet. Gorko, kiselo, slano, slatko, slasno. Bolje. Ima smisla.
O čemu sam ustvari htjela u ovom tekstu...
Općepoznato je da je u gastronomiji najteže savršeno izvesti najjednostavnije jelo. Klasik. Pizza margarita. Špageti s rajčicom i bosiljkom. Srednje pečeni biftek. Jaje na oko.
Jaje.
Obratite malo pažnju na sve i jednog kuhara koji išta izvodi s jajem koje montira na neko jelo. Na običan tost čak. Ukoliko se ne radi o omletu ili tvrdo kuhanom jajetu, ono obavezno mota biti položeno, opna kojom se ovio žutanjak lagano zarezana, a iz jajeta mora iscuriti žutilo. Mo-ra. Onda je to, to. Seks. Erotika. Uspjeh. I u redu je. Nije daleko od istine. Pravilno pečeno jaje je fundamentalno znanje, ne samo kuhara, nego svake osobe koja kuha doma. Znaš jaje - imaš potencijala, ne znaš ni jaje skuhat- kuharska tabula raza.
Koliko je pravilna termička obrada jajeta bitna govori sljedeće.
Kuharska kapa svojevremeno, bila je statusni simbol kuhara. Nabori kuharske kape množili su se sukladno broju načina na koji kuhar zna spraviti obično, malo, krhko, dvobojno čudo. Jaje. Deset načina, deset nabora, dvadeset načina, dvadeset nabora. Više nabora, više ugleda. Više kuhar.
Imala sam svojevremeno kolegu koji je, kad bi bio prisiljen raditi nešto mimo pravila struke, uredno svoju kuharsku kapu skinuo, presavio, položio na stolić ili stolicu šefa i odradio. Kad bi bio gotov, natakao bi kapu natrag. Jednom je samo rekao „Ovo što radim nije dostojno moje kuharske kape.“ Nisam čula tu rečenicu, no njegova je kolegica ispričala. Nikad ga nitko ništa više nije pitao, kad bi kapa bivala položena na stol.
Escoffier pak, odbijao je nositi kuharsku kapu. Pęche Melba, kruške Belle Hélčne, perfektni umak od rajčice, gratinirani krumpir, kuhinjske brigade, sustav a la carte naručivanja, samo je onaj široko poznati, no ultra mali dio njegova nasljeđa.
Nije čudo da nije nosio kuharsku kapu.
Pored sve ostavštine, taj je genijalac tvrdio da može napraviti jaje na najmanje šest stotina načina.
A umami je mnogo jednostavnije definirao još prije više od stotinu godina.


Moja jučerašnja večerica. Umami.


10.05.2021. u 19:40 • 20 KomentaraPrint#

subota, 08.05.2021.

Nataša XIV

Tata je dane nakon posla uglavnom provodio u garaži. Garaža ustvari nikada nije bila upravo to. Mjesto gdje bi parkirali i jedan od naša tri automobila. Oduvijek je bila tatina stolarska radiona. Tata bi satima znao sjediti u garaži i iz raznih komada drveta izrađivati štošta. Bio je bio diplomirani inženjer elektrotehnike. Radio je godinama u stabilnoj firmi koja potrese pretvorbi i privatizacija, kroz koje su prolazile mnoge hrvatske tvrtke, nije osjetila. Kroz godine i godine, tata je tamo radio na čelu jednog odjela koji se bavio projektima za inozemno tržište. Ali stolarstvo je bilo ono za što je jednostavno bio rođen. Što je volio. I tako u nekim dugim popodnevima kada ga nismo vidjeli u kući, nismo niti razmišljali gdje je. Znali smo da je u garaži/radioni i da marljivo iz nekih običnih komada drveta izrađuje nešto. Dok smo bili manji, sve je naše krevetiće napravio sam. Sve elemente prve kuhinje koju smo imali kada smo se uselili ovdje u Ružićevu, izradio je sam. I mnogo tih drvenih komada u kući bili su njegovih ruku djelo. Kao što je Željko bio rođeni automehaničar, tata je bio rođeni stolar. Oduvijek. Spletom okolnosti, završio je fakultet, zaposlio se i kako je na poslu uglavnom išlo dobro, nikada nije svoju strast pretvorio u posao. A ne sumnjam da bi mu taj posao išao i više nego dobro.
Koliko god sam bila uvjerena da po pitanju mame nešto moram poduzeti, nisam ni sekunde mislila da je tati pomoć možda više potrebna. On je nestajao u svom svijetu. Mama je uglavnom bila u kući. Ja sam bila izgubljena. Rastrgana u novonastaloj situaciji.
Nerijetko bih, ne mogavši se nositi s turobnim popodnevima, nakon ručka odlazila iz kuće. Nalazila sam se s Ivanom koji je polako, nenametljivo mijenjao status naše veze. Kao da je razlika u godinama sada išla u suprotnom smjeru. Mali je bio genijalan. Kada nisam bila s Ivanom, bježala sam kod Mirele i Irene. Nastojala sam ne biti sama. Biti sama značilo je razmišljati. Razmišljati nisam htjela. Ni o čemu. Nastojala sam samo ići dalje, ne razmišljajući o Željku, njegovu odlasku, o njegovoj obitelji koju je ostavio iza sebe i ne upoznavši ju. Ponekad, nisam mogla. Vrtlog misli odvukao bi me kao po nekom redosljedu, u ljeto šesnaest godina unazad, koje smo proveli na Rabu s roditeljima. Imala sam dvanaest godina i nikad u životu nisam bila sretnija nego ta dva tjedna. Nakon Raba, došlo bi ne red Aleskino vjenčanje...Nikada nisam Željka vidjela sretnijeg, emotivnijeg nego tu večer, kada mi je negdje prije rezanja torte u ponoć priznao da nas ludo, ludo voli. Ti i Aleks...vi ste najbolje sestre na svijetu i ne bi vas mijenjao ni za što. Ja vas obožavam. Jel ti Nataša znaš koliko ja vas volim? Ma sigurno ne, jer nikad vam nisam rekao, al ja vas dvije ludo, ludo, volim i ne daj Bože da vam se nešto dogodi. Ne daj Bože da vas netko povrijedi...Ja sam tako sretan što je Aleks našla Maksa. Maks je super lik... molim te, nađi i ti nekog normalnog tipa.. To mi sjećanje uvijek izmami osmjeh na lice. Bio nam je svima dug dan. Bili smo već lagano omamljeni umorom, alkoholom, atmosferom, emocijama i iz Željka je prokuljalo to priznanje, tih nekoliko rečenica koje su mi u trenu razmazale maskaru po licu drugi puta tog dana. Prvi put to je bilo, naravno, nakon Aleksinog Da.Čvrsto sam zagrlila svoga brata, tu moju najdražu malu živu igračku, mog Željka. Nikada, nikada do tada nisam osjetila toliku navalu ljubavi prema njemu. I nakon toga sjećanja kao po nekom pravilu dovuklo bi se sjećanje na zvuk zvona koje je onako grubo prekinulo božićni ručak. Tu bih uvijek prekidala to nizanje memorija i bježala. Bježala u neki posao, bježala za moj mix pult, u Ivanovo društvo, u Mirelin stan... Znala sam da ću jednom morati sama odraditi sjećanje na cijeli proces koji je uslijedio nakon zvuka zvona. Ali to još nisam mogla. Trebala sam nekako pokrenuti mamu. Pokupiti krhotine koje su ostale nakon što nas je Željko ostavio i pokušati polijepiti što se dade.
I čini mi se da još nije došlo vrijeme. Mama nije bila spremna za Dunju. Ja nisam bila spremna za tatu, niti za sjećanje nakon zvuka zvona.

08.05.2021. u 21:37 • 9 KomentaraPrint#

četvrtak, 06.05.2021.

Branka - ulomak

Umočila je prste u kanticu s blatnom vodom, protrljala ruke i dlanovima obujmila vlažni grumen. Zatvorila je oči. Hladnoća grumena na unutarnjoj strani šaka smirivala je. Mjesecima nije osjetila vlažni grumen. Jednostavno nije imala potrebu. Svoj je umjetnički rad stavila na pauzu. Lakše je bilo sažaljevati se, čini se. I sada dok ovako spokojno sjedi i prima tu blaženu energiju ne može vjerovati da je dopustila da toliko vremena prođe bez tog magičnog dodira. Nogom je kvrcnula po prekidaču i kolo se zarotiralo. Položila je stopalo nježno na papučicu koja je regulirala brzinu vrtnje vretena i krenula. Nije imala pojma, kao ni mnogo puta do tada koji će oblik nakon dvadesetak minuta izrasti sa okrugle ploče. Jednostavno se prepustila.
Dok su vlažni prsti pritiskali smjesu, pokušala se sjetiti kada se uopće ičemu prepustila zadnji put. Osim kad bi osjetila onaj trenutak da je spremna, da pjesma traži, a ostali oko nje čekaju. Tad bi se prepustila bez razmišljanja, a njen duboki alt svom bi silinom prostrujao stihovima i zrakom. Osmjehnula se. Nije dugo bila na probi. Nije dugo pjevala. Nije dugo štošta...
Pritisnula je papučicu malo jače i zarila dva prsta u sredinu grumena. Neće ići duboko. Malo će obraditi glinu bočno, napraviti plitku rupu, možda dodati koju viticu na oblik. Bože, kako je ovo dobro. Sve je nestalo, postoje samo ona, vreteno i ta čarobna kuglica blata koju, za razliku od nepredvidivosti života, može oblikovati kako hoće.
Radi potpune kontrole zarivene prste dodatno je stisnula drugom rukom.


Fotografija preuzeta s Interneta.

06.05.2021. u 19:55 • 24 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 03.05.2021.

Ipak se kreće

Zove danas šef. Cijepljenje u četvrtak, čišćenje u srijedu, otvaranje u sljedeću srijedu. Ukratko. Razgovarali smo još, ali njegova je malena jednogodišnjakinja bila nestrpljiva, pa nismo mnogo.
Uglavnom, kreće se. Nešto.
Izjahalo se i isurfalo po valovima. Prvi, drugi, treći... Trpiš, trpaš, guraš, čerečiš sve čemere putem. Čuješ svega. Malo se i nasmiješ, okreneš telefon, čestitaš poneki praznik, blagdan, rođendan uz želju da sljedeći bude uživo. Drmaju virusi, potresi, odlaze dragi ljudi, odlaze poznati i neki nepoznati. Nekima je bilo vrijeme, drugi ne bi još da nije ove nevolje.
Misli su najjača energija. I usudimo se uvijek reći, da je to nemoguće jer eto, stvarno mislimo dobro i optimistično, a vidi što se događa. Nismo baš svjesni da te misli treba osjetiti iz nutrine sebe. Da trebaju biti baš oličenje našeg unutarnjeg bivstva (je li ovo uopće ispravna riječ?) i kad stvarno tako, a ne samo u silu jer moramo, mislimo one će se uistinu posložiti u hrpu dobre energije.
Ne znam. Mnogo sam puta u životu pala, dignula se, krenula dalje. Sa više ili manje uspjeha. Ali jesam. Ovaj protekli period bio je uistinu težak. Događale su se male iskrice koje ne bi dozvoljavale totalno potonuće u mrak bezdana. Bljeskalice što ponekad dolaze od bližnjih, nerijetko od nepoznatih. Svjetionici života koji drže glavu nad vodom i onda kad bi ona najradije klonula u tamnu vodu.
Hajde, daj još malo...
Pa dan po dan.
Pa pomalo.
I eto, danas poziv.
Eppur si muove.
Nešto.
Bit će sve okej. Hoće li kao prije? Naravno da neće. I ne mora. Neka svako vrijeme ispiše svoje.
Koje neće biti dijeljeno na staro ili novo normalno.
Nek bude ono dosadno, svakodnevno.

A svatko će ga za sebe već učiniti uzbudljivim.

Ja ću se za početak probati odmaknuti od turobne tematike novog normalnog. A za nastavak vratiti poslu. I čim mi se osjetila povrate, otvoriti onu bocu vrhunskog sauvignona koju vječno čuvam za posebnu priliku. Jer da mi je netko samo godinu dana unatrag rekao da će posebna prilika biti moći osjetiti njegovu aromu...
Ništa još gotovo nije.
Ali nadam se da je započelo.

03.05.2021. u 18:46 • 22 KomentaraPrint#

subota, 01.05.2021.

Nataša XIII

Prokleta nezdrava tupost!! Prožima me svo to vrijeme otkad smo Aleks i ja potrčale za mamom u dvorište. Prštale su bijele male pahulje. Božić kakav treba biti. Božić kakav nikome ne treba biti. Mama je vrištala, Aleks i ja smo upotrijebile zadnje atome snage da njeno tijelo smirimo. Pridržavale smo ju svaka pod jednu ruku. Otimala se. Njen glas parao je tišinu ranog Božićnog poslijepodneva. Bilo je neobično mirno. Ništa se osim neutješnog glasa moje mame nije čulo...A onda je u nemoći i taj glas nestao .Mama se jednostavno srušila. Ostala sam uz nju, Aleks je potrčala natrag u kuću. Policajac je pozvao hitnu pomoć. I tu je počeo moj black-out. Neko međuvrijeme nezdrave tuposti. Funkcionirala sam poput robota. Riječi su iz mojih usta izlazile mehanički. Pokreti su se slagali nekom čudnom inercijom. Sve radnje koje sam odrađivala, kao da me netko vodio kroz njih....Prokleta nezdrava tupost!!!Mrzim ju, mrzim, mrzim....ŽELJKOOOOOOO!!!!!
Vrištala sam u sebi po tko zna koji put u ova tri dana. Nije mi se odazvao. Niti će mi se ikad više odazvati. A ja jednostavno nikada u sebi neću prestati vrištati jer sa Željkom nekako...otišao je dio mene...zauvijek.



KAKO TO MISLIŠ??


....upitala me mama. Prošla su dva mjeseca. Mama je konačno krenula na posao. Dva teška mjeseca nije se htjela uputiti prema zgradi Pravnog fakulteta. Iako smo svi znali da bi zatrpavanje u posao bio najbolji put da se trgne i da ne razmišlja o Željku. Da ne sjedi satima na krevetu u njegovoj sobi. Da ne gleda u jednu točku isto tako saaaaatima. Da ne odgovara na naša pitanja totalno odsutno...I danas, po prvi put u posljednja dva mjeseca osjetila sam da se zaista zainteresirala za nešto što sam rekla. A rekla sam da bi se mi kao obitelj malo trebali pobrinuti za Dunju. Ipak, na kraju krajeva, za otprilike pet mjeseci, Dunja će na svijet donijeti Željkovo dijete.
-Kako misliš, kako to mislim?- ponovila sam ja
-Pa kako bi se mi to trebali pobrinuti za nju, mislim ima ona svoju obitelj. Dobro, nije da ćemo se distancirati od djeteta i nje, al što si točno mislila pod tim "pobrinuti za nju" ?
-Pa mislim da bi ju koji put trebali pozvati na ručak, kavu ili šta ja znam...Da se ne nalazim samo ja s njom po nekim kafićima. Da cura osjeti da će nas uvijek imati kad zatreba...- otkad je Željko otišao s Dunjom sam se našla nekoliko puta na kavi. Bila je odlična cura i teško sam se mirila s činjenicom da nisam kroz tih nekoliko mjeseci što su ona i Željko bili skupa znala za nju.
Mama je ispustila teški uzdah iz grudiju.
-Nataša, znaš da mi je teško. I znaš da smo mi oduvijek bili obitelj koja je prihvaćala izbor sve i jednoga od vas. Tvoji i Aleksandrini dečki, pa i ona jedna cura koju je Željko jednom doveo,svi su nam bili dragi. Ali nekako...meni treba još vremena. Ne znam. Teško mi se priviknuti na činjenicu da je Željko imao curu, koja sad nosi njegovo dijete. Na činjenicu da mi nismo znali za nju, i da sad, odjednom...on nije tu, a ona je tu. S djetetom. Ne znam. Samo...samo mi treba malo vremena...još.-
Gledala sam ju. Kopnila je nama na očigled. Kroz ova dva mjeseca ne znam ni sama koliko je smršavila. Njene nekad živahne zelene zjenice izgubile su sjaj, činilo mi se postale tamnije, a sada su počivale u crnim kolutovima oko očiju. Ruke su nerijetko bez nekog velikog posla uvijek počivale joj u krilu, ponekad drhteći same od sebe. Nisam znala kako i na koji način joj mogu pomoći. Dugo sam mislila da ju trebam pustiti da odtuguje na svoj način. Pa sam ju puštala. Tata i ona gotovo da i nisu komunicirali. Pitala sam se kad je vrijeme. Kad je vrijeme da ju pokušam trgnuti, barem malo. Jer, iako nisam bila majka znala sam da niti jedan gubitak u životu nije mjerljiv s onim kada izgubiš vlastito dijete. I sada, dva mjeseca nakon, još uvijek nisam bila sigurna jeli vrijeme da počnem vršiti pritisak na nju.

01.05.2021. u 18:18 • 16 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< svibanj, 2021 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Lipanj 2021 (8)
Svibanj 2021 (13)
Travanj 2021 (12)
Ožujak 2021 (12)
Veljača 2021 (11)
Siječanj 2021 (8)
Prosinac 2020 (10)
Studeni 2020 (9)
Listopad 2020 (9)
Rujan 2020 (9)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Blog! Blog! Moraš otvorit blog...
Pa eto, blog.
Priče za čitanje.
Priče za uživanje.
Jer priča je život...
...i život je priča.
Uživajte!

Linkovi

Loading

Arhiva