Konobarica s tastature
ponedjeljak, 31.05.2021.
Zagrli drvo
Nisam jednom pročitala tako negdje po nekim knjigama, da treba s vremena na vrijeme zagrliti drvo. Za svojevrsno unutarnje ispunjenje.Da bi se oćutio mir, prenesla dobra vibra s tog nekog desetljećima starog šutljivca, ili jednostavno odživio trenutak nekog novog iskustva. Nemam pri ruci niti jednu od takvih knjiga, a navika zapisivanja dobrih pasusa, zapela je na polju - drvo. Tako da ovo pišem drito iz glave, po sjećanju.
Zagrli drvo. Hm.Krešimirova ulica u Rijeci. Glavna prometnica koja spaja centar i zapadni dio grada orubljena je drvoredom. Osijek. Ne znam. U životu nisam bila tamo. Znam samo da mi je moja kuma M, Osječanka, dok sam ja ushićeno na suvozačkom sjedalu njene stare Ford Fieste gledala drvorede uz prometnicu na izlazu iz St.Ingberta i komentirala kako je lijepo ovako voziti se po širokoj cesti uz drvorede, rekla da su u Osijeku gotovo sve ceste takve. Široke s drvoredima. Neupitno, o kojem god je gradu riječ, to su stabla stara desetke i desetke godina, a nerijetko se kroz pokoju krošnju i stoljeće provuklo.
Ili drvo/stablo negdje u prirodi. U šumi. Na planini. Čempres, pokraj plaže. Danju hladovina, noću... treći netko, koji nikad neće odati tajnu njih dvoje u burnoj ljetnoj avanturi.
Drvo mog djetinjstva. Ono na koje se nikad popela nisam hrast je ispod/ispred balkona roditeljskog doma. Još je tamo. Besramno gol zimi. Zelen i veseo ljeti .U proljeće poput sramežljivog mladića počinje dlakaviti, a s jeseni odbacuje lišće kao da nije dio njega samoga. Imao je meni tada previsoke donje grane. Kada su grane postale meni niže...prošlo me da se penjem na njega.
Penje se na drvo-jedna od oštroumnih opaski nekog mog bistrog nastavnika, koja biješe upisana na mojoj stranici imenika u onu rubriku gdje bivaju ubilježena zapažanja o ponašanju učenika na nastavi. E, tog se drveta ne sjećam, iako mi je najdraže u životu. Jer sam penjući se na njega, omogućila nadobudnom nastavniku da ga postavi tamo gdje vjerujem, niti jedno nije uspjelo biti zabilježeno. U školski imenik.
Drvo života. Famozno drvo koje je svako kućanstvo, koje imalo drži do sebe, u osamdesetima posjedovalo. Razmnožavalo se više i ne znam kako. Ali ukoliko je samo jedna obitelj u zgradi imala drvo života, nakon par godina, u toj istoj zgradi drvo života nije zaživjelo samo u onih koji ujutro mrze sebe, a poslijepodne cijeli svijet. Jer takvi nisu bili vrijedni drva života, pa nisu od nikoga niti dobivali drvo na razmnožavanje. A ta su drvca (života) nekom misterijom nekima uspijevala (narasti i preko metra), a nekima se sušila (što nikako nije bilo dobro i slutilo je na neku nesreću, puj, puj, puj).
Tri drveta iz one Pupačićeve poezije. Koja smo svi imali otkriti kao njegovu braću. Ili su to zaista bila njegova braća, ne sjećam se više. A tko zna o čemu je čovjek stihove slagao. Možebit zaista samo o tri visoka jablana koja su ga impresionirala.
Jer u konačnici...može li ne postojati u ovom našem ljudskom životnom vijeku barem jedno drvo u koje nismo gledali sa strahopoštovanjem, divili se njegovoj visini, slušali pjesmu njegove krošnje dok se povijalo pod naletima nekog vjetra goropadnog, dirali drhtavim prstima naboranu koru njegova debla, s kojeg nismo kusali neke sočne plodove, na koje smo uvijek htjeli a nismo mogli ni do njegove prve grane, na koje smo se uvijek penjali i na njemu nesvjesno meditirali...
...može li?...
Ne.
Svatko od nas ima drvo svog života. Ono koje je zagrlio nebrojeno puta. Mislima, rukama, pogledom.Da bi se oćutio mir, prenesla dobra vibra ili jednostavno odživio trenutak nekog novog iskustva...za neko naše, samo nama znano, unutarnje ispunjenje.
Zagrli drvo.
