Konobarica s tastature

četvrtak, 29.04.2021.

Šugamani, šalabahteri

Neizmjerno cijenim učitelje, profesore, edukatore. Jedna od onih koju zaista cijenim, a bivša je Juniorkina profesorica prije koji dan izbacila je status na fejsu, meni nerazumljiv. Inače su joj postovi britki, kratki i uglavnom komentari svakodnevice. Samo da spomenem da smo na fejsu postale frendice onog dana kad je Juniorka, (inače u nje jedna od boljih učenica), u svakom pogledu prestala biti njena učenica. Takav je ona tip učitelja. Uglavnom, preskočim ja post o šugamanu, bilježnici i olovci, jer kao što rekoh pojma nemam o čemu ona to.
Danas, pročitam post, ustvari mišljenje o šugaman situaciji, jedne žene koju poznajem kao novinarku, ali da se iščitati da je i sama profesorica. I zainteresiram se.
Radi se dakako o slučaju profesorice fizike koja je svojim učenicima naložila da za vrijeme testa imaju preko glave staviti ručnik da ne bi varali na testu kojeg su rješavali putem online nastave.
Najprije sam se slatko nasmijala. Pomislih, žena je ubila, svaka joj čast. Komentara svakakvih. Od duševnih boli djece sa šugamanima na glavi, do pamfleta bivših učenika kako je to jedna odlična profesorica koja je uvijek tražila da se nauči, ali i beskrajno davala šansu za bolju ocjenu.
Komentari većinom od onih koji nisu nikada uronili u čari online nastave.
Jedna sam od dinosaurica koja je u školu išla u vrijeme kad je Blakeov telefon u autu bio osmo svjetsko čudo za koje sam vjerovala da će uvijek i samo postojati u Americi, u mega popularnoj seriji i da je nemoguće da se igdje drugdje dogodi. Već drugu godinu za redom, moja kći nastavu prati i rješava putem mobitela. Laptop koristi rijetko. Kaže lakše joj je preko mobitela, navikla je. Od Blakea do pandemije i prisilne nastave na daljinu skoro je četrdesetak godina razlike. Imam li pravo uopće išta pametno reći na temu "ručnik preko glave"?
Prevencija prepisivanja i varanja na ispitu uvijek je bila disciplina kojoj su se učitelji, profesori dovijali na svoj način. Mašti učenika kada je prepisivanje i varanje u pitanju malo je toga moglo stati na put. Uvijek.
Grupa A i grupa B. Razmještaj sjedenja. Neprekidno šetanje između klupa. Pitanja vješto postavljena da ni knjiga kojom se možeš služiti pri testu ne pomaže, ako nije prije pomno proučena.
Ispisivanje formula ili fraza na klupi. Šalabahter u rukavu. Šalabahter na dlanu. Šalabahter gdje god se mislilo da će ga biti lako iščitati.
Također, znalo se kod kojeg se profesora ne isplati uopće riskirati sa prepisivanjem, jer bi imao ovlasti da i na najmanju sumnju u prepisivanje oduzme test, zakelji na licu mjesta jedinicu, pa ako je dobre volje da šansu da se jedinica ispravi. Kod takvih se učilo i UVIJEK naučilo za dvojku.
U prvom razredu srednje ugostiteljske škole završila sam na produžnoj nastavi iz matematike i pazi sad - LIKOVNE UMJETNOSTI. I dok sam matematiku, koju zaista nisam voljela i gdje sam se zadovoljavala uvijek niskim ocjenama, prošla na prvom roku, LIKOVNU sam UMJETNOST uspjela prolongirati na drugi rok. Moji doma znali su samo za matematiku. Cijelo sam ljeto umjesto ičeg drugog iščitavala knjigu iz likovne umjetnosti. Trauma. Znala sam ju napamet. Na drugom roku ne da sam položila, nego mi je profesor V za zavidno znanje upisao zaključno ODLIČAN. Da rezimiram, cijelu školsku godinu ja znam likovnu umjetnost za jedan, ne ispravim tu jedinicu na prvom roku produžne nastave, a onda, nekim čudom, pred sam početak naredne školske godine znam za pet. I čudaka profesora V nitko nije preispitivao radi ovoga i sličnih slučajeva koje je imao. Uspješno je predavao dva predmeta u školi. Godinama.
Vrlo je jednostavno. U nekim drugim vremenima učitelji su imali mjesto u društvu. Njihove se metode nije toliko preispitivalo, niti dovodilo u sumnju. Ne kažem da nije trebalo. Ali da smo u današnjem sistemu pretjerane političke korektnosti i gotovo bolesne brige za duševne boli djeteta kojem nerijetko ne usadimo prave vrijednosti odgajajući ga, skloni od svake buhice napraviti nilskog konja - jesmo.
Prvi sam razred srednje završila sa dovoljnim uspjehom. Na kraju sam jedina u generaciji maturirala sa odličnim. I tu nije bio kraj mog obrazovanja.
Roditelji su mi išli u školu na informacije i roditeljske sastanke.
Sve ostalo rješavali smo doma.

P.S. A u kojim prilikama ona koristi laptop kod online nastave, stvarno ne bi bilo pametno ovdje napisati.

29.04.2021. u 22:27 • 17 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 26.04.2021.

Braća i sestre i zašto sam lagala

Imam polubrata.
Oduvijek.
Ne znam koja je priča između mog starog, te žene i mog polubrata. Znam da papir kaže da mi je on polubrat. I da se njegova majka grčevito borila za sve ostavine iza mog oca i oca mog oca koji je oporučno svu svoju imovinu ostavio meni. I razumijem. Neki bi mi smjesta odvalili "ma daj ne seri", ali ja stvarno razumijem tu ženu koja se kroz cijeli život probijala sama sa djetetom. Bila je tu očeva alimentacija, ali taj otac, moj otac, naš otac bio je u svemu prisutan samo u životu jednog svog djeteta. U životu pak tog istog djeteta nije bilo braće i sestara. Ne onih sa kojima se dijelila sobica, bicikl, kolač, kidalo živce roditeljima, svađalo i mirilo. Rasla sam kao jedinica. Kad sam od sela saznala da imam brata i to trijumfalno objavila svojima, nisu o tome htjeli razgovarati. Bila sam dijete, čini mi se negdje sedmi razred, i od činjenice da imam brata bila mi je važnija ona da me J, moja fatalna prva ljubav, svaku večer oslonjen na svoj crni bicikl, zelenih očiju i široka osmijeha čeka pokraj oraha na raskrižju u selu.
Kopkalo me neko vrijeme, potom sam zaboravila, a selo četiristotinjak kilometara udaljeno od rodnog grada posjećivalo se dva do tri puta godišnje kada sam, kako već rekoh, imala pametnija posla.
Danas ničim izazvana dobijem dvije priče o braći i sestrama. Jednu ujutro, drugu navečer, dvije osobe, ničim povezane, svaka sa identičnim omjerom i brojem braće i sestara. Onim koji diže demografsku sliku nacije i nasljedniku daje malo veća prava (jer eto klatilice među nogama.)
I obje priče nimalo one na kojima se zavidi.
Neću ih pričati, jer povjerene su mi i kod mene ostaju dok protagonisti sami ne odluče da trebaju ići dalje.
Jednom sam upoznala svog polubrata. Identičan moj stric. Pričali su onomad da stric ne može majku mog polubrata nacrtanu vidjet.
Moj se polubrat meni nije javljao. Nikad. Nisam ni ja njemu. Odrasli smo kao stranci.
Njegova mater nije propuštala niti jednu priliku da podsjeti da postoji. Meni je bilo uistinu svejedno dok se u jednoj sasvim zakonitoj prilici nije pojavila na nekom ročištu potpuno nezakonito, pa sam zamolila sutkinju da ju udalji.
Nema tome nekoliko godina unatrag, nazvao me polubrat. Živi u Srbiji. Čeka dijete. Pita mislim li prodati djedov grunt, jer ionako samo propada. Pripada mu šestina grunta.
Pitala sam ga misli li da bih trebala…
Kada je naš otac umro, dala sam mu i više nego što je zakonski određeno.
Uvijek sam se skanjivala svađa između braće i sestara oko podjele ostavine i obaveza prema roditeljima kad ostare.
Sa polubratom se nisam svađala.
Iako nisam taj tip, i to sam napravila tek tri puta u životu, žao mi je što mu nisam jednostavno poklopila slušalicu.
Nekima sam lagala da sam za polubrata saznala tek nakon smrti oca.
Nisam. Znala sam godinama.
Zašto sam lagala, iskreno, ne znam.
Da li bi bilo bolje da sam bila u prilici s nekim dijeliti sobicu, bicikl, kolač, kidati živce roditeljima, svađati se i miriti…isto ne znam, niti ću ikada saznati..
Grunt stoji. Neprodan.
Neka ga.

26.04.2021. u 23:05 • 24 KomentaraPrint#

subota, 24.04.2021.

Nataša XII


KAD ODLAZI DIO TEBE...ZAUVIJEK


Kuća je opet puna.Posljednji put bilo je tako unatrag četiri godine.Kada je Max sa svojim uzvanicima došao po Aleks...

xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx

U trenutku dok je tata pokušavao dobiti borbu s puricom petkilašicom, a mi ostali za stolom pokušavali ignorirati činjenicu da se Željko još nije pojavio, grubi, reski, preglasni zvuk zvona s ulaznih vratiju bezosjećajno je presjekao trenutak u kojem smo se našli. Znali smo da nas nitko neće posjetiti za vrijeme božićnog ručka. Nakon zvona utihnulo je sve. Čak je i Lovro prekinuo lupati žlicom o stol. Svi smo međusobno izmjenili poglede. I u sve i jednom mogao se pročitati panični strah. Sve je stalo. Nitko se nije micao. Sa stolice je prvi poskočio Maks Otišao je prema ulaznim vratima. Ja sam se htjela pomaknuti, ali tonu težak teret na prsima pritisnuo me na stolicu punom težinom. Nijemo sam gledala u ništa.Tišina je bila prejaka da ne bismo čuli razgovor policajca i Maksa...jutros..kod Potočnice...bijeli Golf...zavoj...brzina...nije bilo spasa...vidjeli...mještani...oko deset...identifikacija...osobne stvari...patologija...letjele su riječi nekog nepoznatog glasa kroz prostor. Nitko od nas nije niti riječ rekao. Lovro je potrčao u hodnik tati. Mama, tata, Aleks i ja, ostali smo za stolom. Šutke...Maks se vratio u blagovaonicu. Vidio je da sve znamo. Možda nije mogao izreći ono što smo znali, možda nije htio...
-Odvest ću Lovru k mojima, i otići do patologije na identifikaciju. Brzo ću, obećajem.-šapnuo je Maks Aleksandri u kosu držeći Lovru u naručju i poljubio ju nježno;-Daj mami pusu, ideš kod bake.-rekao je Lovri. Lovro je zagrlo Aleks, poljubio je i rekao:
-A puta baka, puta dida, puta Nata?- obožavala sam tog klinca. Izljubio nas je svih i veselo pomahao s vrata...Potom su policajci ušli u blagovaonicu...Mama je zavrištala i istrčala van, ja i Aleks krenule smo za njom...


xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx


Ležim na krevetu u svojoj sobi na katu i pokušavam se sabrati. Pogreb je za tri sata. Nova je godina za dva dana. U nju ćemo ući bez Željka, našeg malog brata. Otišao je onako kako je živio...U prebrzom, našpananom Golfu svog frenda .U košmaru protekla dva dana, odrađivala sam sve stvari rutinski, nekako mehanički. Kao da se sve ovo ne događa meni, nama. Grobno mjesto, prijave, potvrde, papiri Htjeli smo angažirati tvrtku koja to sve obavlja, međutim na području Grada to nije bilo moguće. Oni nemaju koncesiju, tako da smo sve morali obaviti sami. Glupost!! Ima li netko tko određuje takve propise uopće pojma kakav je osjećaj kad moraš birati lijes u kojeg ćeš položiti tijelo brata, sina, kojeg nisi dočekao na božićnom ručku. Nekog tko je namjesto božićnog blagdanskog stola, završio na hladnom, limenom stolu patologije gradske bolnice Ne znam. Znam da me težina iz grudiju ne napušta danima. Ne da joj se preseliti negdje drugdje. Voljela sam Željka, bez obzira koliko posljednjih godina nisam baš bila previše zainteresirana za njegov život. Znala sam da je sretan među svim onim auto-dijelovima. Toliko da je ujutro odlazio na posao u civilki, navečer dolazio u masnoj tuti. Ponekad bi jednostavno zaboravio da se treba presvući, ponekad je bilo prekasno da se presvuče, nerijetko je bio nesvjestan te svoje masne tute. Imao ih je tri. Sivu, plavu i crvenu. Imao je u ormaru još dvije nove .Reklamne .Željko je bio radnik. U punom smislu riječi .Baš ono šljaker. Dan nakon njegova odlaska, došli su nam njegovi prijatelji. I Dunja. Dunja je bila njegova djevojka. Nisam imala pojma. Cijelo sam vrijeme mislila da nema djevojku. Bili su skupa nekoliko mjeseci. Možda da nije bilo Dunje, možda da mu nije toga dana rekla...možda ne bi nikada Goran i on sjeli u taj auto i krenuli van grada da proslave, možda bi sve nekako otišlo drugim tokom...a možda je njemu jednostavno to sve bilo suđeno...Gledam u zelenkaste zavjese...Volim kad je neko drugo godišnje doba. Kad mogu otvoriti prozor i gledati ih kako se njišu Predivne su. Zašto sam uopće išla preurediti ovu sobu dva mjeseca nakon povratka iz stana kojeg sam dijelila sa Sašom? Možda mi je trebala ono, radikalna promjena. Možda da se osjećam svoja na svome.Ili sam htjela zelenkaste zavjese, a one se nikako nisu uklapale u namještaj narančaste dječje sobice, koju smo Aleksandra i ja dijelile godinama...ne znam. No u interijer nove sobe instalirala sam, kao i do tada, dva kreveta. Jedan za mene, jedan za Lovru ili nekog gosta koji će zabauljati k nama, i možebitno prespavati...
Ivan me stalno nazivao, došao tri puta u ova tri dana.I bilo mi je neizmjerno drago, bez obzira na status naše sex-bez-obaveza veze, da je bio tu.Prisutan. Kasnije će se pokazati da je od samog početka očajnički želio promjenu statusa veze. No imao je tek dvadeset godina. I sad je bio dolje. Skupa s Mirelom, Irenom, svojom sestrom i ostalim mojim frendovima. Došao je i Saša. Ja sam jednostavno morala doći ovdje i malo odmoriti oči na ovim predivnim zelenkasim zavjesama...pokušati odmoriti od žamora u prizemlju naše obiteljske kuće. Samo malo...samo na kratko...Željko, kamo si tako požurio?? Koliko je dobrih godina moglo biti u tvom životu još...Dobrih godina punih svega što bi želio...dobrih godina s Dunjom i...sa tim malim bićem koje će doći za sedam mjeseci otprilike. Kojem će najbliže njegovome tati biti njegove dvije tete...Nisam sigurna da to mogu. Izdržati još nekoliko sati. Jednostavno ne znam. Ne osjećam ništa, samo golemu želju za disanjem. Želim disati onako nepokretno. Kao u najdubljoj meditaciji koju sam prestala primjenjivati prije nekoliko mjeseci, ni sama ne znam zašto. Želim ustvari uroniti u to blaženo stanje ničega. Želim da sve ovo nestane. I soba i zeleni zastori, i žamor iz prizemlja, i... i ova spoznaja da je jedna sekunda, jedna faking sekunda na Božićno jutro promijenila toliko života. Mamin, tatin, Aleksin, Dunjin, moj, Goranov...Goran je s teškim ozljedama prebačen na JIL...veliko je pitanje hoće li on uspjeti...Ne znam da li mogu, uistinu ne znam...ne znam zašto još nisam plakala...Išle su mi neke suze niz lice, ali su uglavnom vlažile moje obraze dok bih gledala mamu...Odbijala je bilo kakve sedative i bila je budna preko 40 sati kad smo joj na prevaru u čaj udrobili Praxiten. Koji ju je zabetonirao. Spavala je preko 10 sati. Što je bilo dobro. Nakon toga nije htjela razgovarati ni sa kim od nas slijedećih pet. Osjećala se prevareno. Nije bilo ni važno.Bilo je važno da se odmori, kako god.

24.04.2021. u 23:44 • 6 KomentaraPrint#

četvrtak, 22.04.2021.

Sve je okej

Pluća su okej. Kaže RTG
Krvna slika je okej. Kaže laboratorij.
Osim što sam usporena i tu i tamo kraćeg daha i ja sam okej.
Dok ne pukne mamina demencija na koju se još uvijek privikavam.
Osim demencije i dekubitusa koji uspješno zarasta, i mama je okej.
Zakoniti malo češćće zadrijema na kauču no inače, al i on je okej.
Juniorka stalno zijeva. I nervira se oko online biser nastave.
Inače je okej.
Tako.
Dobro smo.
A i ovaj najćudljiviji april ikada, čini se da je odlučio otić kraju.

Evo fotka mog sretnog mjesta.



Na kojem vršim uzemljenje,
oslobađam teške misli i puštam da putuju dalje
lišavam se negative i još svašta nešto
Uglavnom ovako:


Niti pedeset metara od mene lokalci u kupaćim kostimima i gaćicama ubiru sunčeve zrake i lamentiraju kako je more taman, na otprilike pestnaest do šesnaest stupnjeva dok mokri izlaze iz plićaka
Na plažu dolaze u jaknama.

Super sam si,
i baš okej.
A vi?


22.04.2021. u 22:23 • 23 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 19.04.2021.

Ponos, istinski

Nekoliko me životnih situacija učinilo ponosnom. Onako doista ponosnom.
Prije par godina položila sam sommelijerski ispit. Ako se zadovolji prolaznost od 66% na pismenom, pristupa se praktičnom dijelu ispita. Manje me strah bilo ovog drugog, jer to već neko vrijeme odrađujem na poslu, a ovdje treba samo paziti na korake i neka pravila. Pismeni obuhvaća stvarno široko i šaroliko gradivo. Zemljopis, agronomija, kemija, tehnologija proizvodnje, arome, karakteristike određenih sorti vina, bon ton, vinorodne regije i podregije. Zatim piva, kave, čajevi, destilati, rakije, cigare…Obimno. Uistinu. Tresla sam se za pismeni, al ipak ostvarila nekih osamdeset posto, prošla i red je bio na praktičnom dijelu.
A u ispitnoj komisiji uz eminentnog sommeliera F moj bivši učenik D. Ja polažem pred njim. Ponos do neba. Inače je na pristojnoj funkciji u opatijskoj hotelijerskoj kući. D je sa mnom radio u dva lokala. U oba sam mu bila šefica, no u ovaj drugi je došao kao već formirani konobar. U prvom restoranu bio je naučnik. I dobar materijal. Isprofilirao se, završio faks i eto ga.
Iako me praktičnog dijela ispita bilo manje strah uspjela sam napraviti jednu baš onako početničku grešku. Na rezultate, koji će stići mailom trebalo je čekati do narednog dana. No istu večer nakon polaganja D mi se javio porukom, da ništa ne brinem, da je ispitivač F bio poprilično zadovoljan i da će sve biti okej. Nije spominjao prolaznost ili ne, tek smo malo proćaskali, o poslu, životu i najdražem nam nogometnom klubu, naravno.
Ne znam uopće kako sam svojevremeno, godinama unatrag, imala strpljenja čekati objavu rezultata ispita na oglasnoj ploči fakulteta. Internet je bio debelo u povojima, s profesorima ili asistentima moglo se razgovarati isključivo u terminima konzultacija, a na rezultate ispita znalo se čekati i po tjedan dana. U odnosu na današnje vrijeme, tadašnje izgleda kao neko kameno doba, jer nakon ovog ispita jedva sam dočekala mail sutradan.
A on je donio dobre vijesti. Uspjela sam. Bila sam stvarno sretna.
Ali uz svu tu sreću, veliku radost i neizmjeran ponos donijela i činjenica da sam ispit položila pred bivšim mi učenikom.
Nema tome neki dan, vidim objavu na fejsu da mi kolega L, također bivši učenik započinje raditi u riječkom Hiltonu. Hilton je svjetska hotelska kuća sa visokim standardima i posao u Hiltonu nije mala stvar. Htjela sam ispod napisati da sam ponosna na njega, ali mi se učinilo malo cmoljavo, pa sam samo udarila lajk. Isti tren je doputovala njegova poruka, a u njoj između ostalog „Učio sam od najboljih“. Učas porastem za koji centimetar, jer da se ne lažemo, pohvale gode. Napišem mu da znam da sam ponekad davila, al sa dobrim materijalom poput njega isplati se. Odgovorio je „…i neka si…“ Osjetim u njegovim kratkim rečenicama ushit novim poslom, ali osjetim i svoj ponos što sam bila onaj edukacijski dio njegova profesionalnog puta, jer posao nije dobio na lijepe oči.
Imam sličnih priča. Djevojke i dečki koje sam uz svoje kolege pokušavala naučiti poslu, poučiti životu. Tvrdoglavi, nabusiti, buntovni, svoji. Ispod te kore tinejdžera otkrivala sam njihove jezgre željne učenja i znanja na način drugačiji od onog iz školskih praktikuma. Danas odrasle osobe. Imaju obitelji, djecu, grade karijere… Okrenuli se u dobro.
Moja je oštrica malo otupjela. Trendovi se mijenjaju, ne šefujem osim sebi, mislim da i ne davim kao nekad, no odgovornost prema poslu ne prestaje nikad. Ponekad znam biti pain in the ass i svjesna sam toga. Ali uvijek nastojim biti dobra učiteljica i podijeliti znanje. Ako su djevojke i dečki spremni prihvatiti i usvojiti, neprocjenjiva je to investicija.
A kad te zasluženo prerastu i veliki ponos.



19.04.2021. u 19:10 • 24 KomentaraPrint#

subota, 17.04.2021.

Nataša XI

Mama je stajala na sred kuhinje. Podigla je ruke u poziciju kirurga koji čeka da mu sestra u sali natakne sterilne rukavice pred operativni zahvat.Imala je na sebi pregaču na kojoj je pisalo „Najbolja kuharica, ikad“. Pregača je govorila istinu.Iako se od jedne sveučilišne profesorice, docentice, najmanje očekivalo da zna dobro kuhati, mama je odlično kuhala. Oduvijek. Kao da u onim noćima kada je bdjela nad knjigama baveći se znanstvenim istraživanjima nije radila upravo to. Istraživala. Već proučavala raznorazne kuharice, recepte i tehnike kuhanja. Tko će ga znati. No sumnjam da je u ijednoj kuharici opisana tema njene pravne doktorske disertacije. Kuhanje je vjerojatno bio njen ispušni ventil. U kojem smo svi uživali.
-I šta sad? Njega nema doma?.-yep! Unatoč doktorskoj tituli ponekad su joj izlijetala i ovakva pitanja...a meni je bilo dosta. Znam, bio je Božić i trebala bih pokazati malo više tog duha razumijevanja, ljubavi, dobrote, bla, bla, ali jednostavno sam bila na rubu. Srknula sam kavu u koju sam zaboravila dodati šećer. Aaaarghhh! Još i to!!
-Da mama, njega nema doma, a šta sad nemam pojma!-otresla sam se opet i krenula po šećer. Mama je stajala na putu do staklenke sa šećerom i kad sam se htjela provući pokraj nje nije se pomaknula ni milimetar. Šta?? Šta sad??!!
-Nataša.-opet čvrsto „Š“. Pogledala sam ju ravno u oči.
-Molim mama?- malo sam popustila.
-Ne razgovaraj samnom takvim tonom. To kao prvo. Kao drugo zovi tatu i reci mu da Željka nema doma. Ja nemam pojma šta da radimo. Nikad još nije ovako ostao vani cijelu noć. Joj kakav Božić!!-odložila sam šalicu sa gorkom kavom na pult pokraj nabujale purice, prišla sam još pola koraka i zagrlila mamu. U tom trenutku shvatila sam da sam bila sebična trenutak ranije kad sam se onako otresla.
-Bit će sve u redu, mama. Pa uvijek mora biti prvi put. Željko je dečko. To je normalno. Ustvari nije normalno da do sada nije proveo noć van kuće. Molim te nemoj paničariti. Znaš da nisi baš najbolje sa tlakom.-odmaknula sam se i pogledala je u vlažne oči:-Okej?-Kimnula je glavom.
-Dobro. Samo odi po tatu.-
-Dobro.Idem.-
Ne znam šta mi se preokrenulo, ali odjednom nisam osjećala ni nervozu ni iscrpljenost, niti sam bila ljuta na činjenicu da sam se morala dignuti nakon samo tri sata sna na božićno jutro. Sve to zamijenio je novi osjećaj. Strah. U najboljem scenariju, Željko je pijan ostao prespavati kod nekoga, legao u šest ujutro npr. i još spava. To je bio odličan scenarij.I toga sam se morala uhvatiti. Da počnem vrtiti u glavi druge mislim da bi i moj tlak skočio do neba. A to si sada ne mogu priuštiti. I ako se nedajbog nešto dogodilo tata i ja ćemo morati podnijeti veći dio bilo kakvog tereta jer mama to neće biti u stanju, a Aleks ima svoju obitelj. Odlučila sam da Aleks nećemo zvati. Ionako će biti tu za koji sat. Nisam imala pojma od kuda da počnem i dali je uopće vrijeme za dizanje neke uzbune. Max će vjerojatno znati što bi trebalo napraviti. Max je bio moj šogor, Aleksin muž, genijalac. Jedan od onih tipova koje uporno bacaš u zrak i oni se, ali baš uvijek, dočekaju na noge. Kako mi nije palo na pamet njega nazvati!! Da, ako nazovem njega, alarmirat ću i Aleks. Huuuuuh!! Tata je pokušavao pronaći grešku u koracima kod napajanja lampica kojima smo opasali dva mala borića na prilazu kući. Okitili smo ih prije nekoliko dana i do jučer, funkcioniralo je. Jučer je negdje došlo do greške i oni su bili onakvi kao i u ostatku godine. Mračni. I sada je tata pokušavao pronaći kvar. Kako mi se činilo bezuspješno.
-Tata?- zazvala sam ga
-Mhmm?- promromorio je udubljen u promatranje lampica koje je poskidao s borića i položo na pod.
-Odi unutra.-r ekla sam
-Ma bit će da su pregorile...- okrenuo se prema meni;-Struje ima, al one ni da bi. Šteta. I to baš danas, pa da su još bar danas izdržale. Evo sad ću.- opet se okrenuo lampicama.
-Tata! Molim te, trebamo te mama i ja unutra, odmah.-
-Ha? Šta je bilo?- skužio je po tonu moga glasa da nešto ne štima
-Odi.- pokazala sam glavom prema ulaznim vratima. Pomaknuo se i krenuo.
-Šta se odgodilo?upitao je kad mi se približio.
-Željka nema doma, nije uopće došao od jučer, cijelu je noć negdje ostao, i još se nije vratio. Trebam te da se dogovorimo šta ćemo napravit. Zvala sam ga na mobitel.Isključen mu je. Zvala sam i neke njegove prijatelje od kojih imam broj, nitko se od njih ne javlja. Ustvari svima su mobiteli isključeni. Nije mi baš jasno sve to skupa i moram ti priznat da me pomalo strah. Mislim, nije nikada prespavao vani tako. A mislim da bi se javio bilo kako da je odlučio pespavat kod nekog prijatelja ili neke cure..-
-Da.Ako je kod neke cure sigurno bi mu prvo palo na pamet nama se javiti.-namignuo mi je tata. On to sve, ipak nije vidio tako crno.
-Tata...- taj muški code ponekad mi je išao na živce. SVE treba stat ako je u pitanju seks. Pa i moj vlastiti otac misli tako.

17.04.2021. u 13:36 • 15 KomentaraPrint#

četvrtak, 15.04.2021.

Slow motion live

Idem danas malo do Lidla pješke. Na spisku 5 stavki. Od mamine zgrade do Lidla jedno su tri minute. Ponekad budem tako koma da i to odem obaviti autom. A ponekad odem autom jer znam da se neću moći zaustaviti na spisku. Aha. Dogodilo mi se dva puta da sam lipsala do zgrade pod teretom koji i mazgici ne bi bio olagan, al to je bilo prije virusa, pa se donekle moglo.
I tako krenem ja, lagano. Dan sam prije junački uhvatila se pranja podova, usisavanja, posteljine i još koječega. Pa me satralo poslijepodne. Post covid umor je zajeban, baš. Samo klepne i moraš leć. Al leć, nema da ćeš sjedit i odmorit se. Ako oš da umor ode, lezi. Ako oš doć do daha, isto lezi. Zatvori oči i jednostavno čekaj da prođe. Ako imaš sreće, vratit se tog dana neće, al meni se uglavnom vrati i po nekoliko puta dnevno.
I nogu na nogu, odaberem ja trasu uz cestu. Ima i druga, stepenicama kroz šumičak. To jest kroz nekad bio šumičak, sad je pokušaj šumička. Al reko ova mi je uz cestu nekako laganija (ipak ja imam, ono, sto godina). Sunce, bura, hladno. Idealno za trominutnu šetnju. Pitam se putem hoće li biti proljeća ove godine. Već je malo dosadila ova zima. I ova zima.
Idem dakle lagano, jer to mi je ionako jedini dnevni izlazak.
Kupim pet stavki sa spiska i naravno dodam još jednu jer bila je na akciji i nisam stvarno mogla ne kupit, a sjetim se još jedne koju nisam stavila na spisak, pa uzmem i nju.
I krenemo ja i torba na ramenu opet onako lagano natrag.
Putem uočim, a nisam ni sama svjesna jel to bilo lagano utvaranje ili stvarnost, da se svi s kojima se mimoilazim nekako usporeno kreću. Vuku. Dvije nonice sjede na zidiću, pričaju. Imam dojam da su sjele da se odmore. Gledam ženu preko ceste, vodi malo dijete pa i ona polako. Ispred mene čovjek, uz njega pas klate s noge na nogu. Pomalo. Pet -šest koraka iza one što vodi dijete, ide djevojka u crvenim starkama, lijeno.
Brate ko u usporenom filmu.
Ispred susjedne zgrade na stepeništu isto sjedi neki lik.
Kad sam izlazila iz stana na stubištu srela susjedu. Pitam ju kako je, kaže jedva se dovukla od doktora...
Slow motion uživo.
Jel do situacije ili do proljeća kojem se nekako ne da...
Iskrcala sam sedam stavki na stol, na štrik prostrla rublje koje je mama u međuvremenu posložila, presvukla se i sjela.
A onda i legla.
Do ručka.
Točnije do spravljanja ručka, jer na željezničkoj stanici kod mame se ruča u tri termina, a kuha samo ona koja povremeno mora zaleć.
Al dobro sam i prošla, jer eto čujem da i kosa otpada u post virus periodu. A nemoš irokezu furat bez kose.
Nikako.

15.04.2021. u 21:50 • 21 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 12.04.2021.

Frekvencija mise

"Poštovani slušatelji Hrvatskog radija i gledatelji Hrvatske televizije..." zabruji prostorom. Spiker odjavljuje misu. Misa je svaki dan na televiziji u šest poslijepodne. Mama koja je redovna bila na nedjeljnim misama u Presvetog srca Isusova, već neko vrijeme misu prati samo preko ekrana. Nekad sudjeluje, nekad samo gleda, nerijeko zadrijema.
Meni pak u misli večeras dođoše oni koji su u prvoj kategoriji. Sluštelji. Trećeg programa Hrvatskog radija. Koliko je brižnih staraca koji u šest poslijepodne uho približe radio aparatu naštelanom na frekvenciju mise, mrmljaju u bradu skupa sa svećenikom ili mu odgovaraju odavno naučene dijelove molitvi. Vjera je ili navika. Kao da je bitno. Drhtava im ruka spojene prste nosi do čela, spušta na prsa i opet uzdiže na jedno pa drugo rame. Potom se dlanovi sklope jedan uz drugi ili prsti ukrižaju, usne nastavljaju mrmljati u molitvi, a uho mozak tjera na ono malo koncentracije koju si još mogu priuštiti. Virus je, a i da nije noge više ne slušaju, um ne prati kao nekad, hladnije je nego ranijih godina, cipele žuljaju, kuk klepeće, koljeno škripi, pa se na mise ne ide.
Iz rukava izvlače maramicu, brišu njome usne, noseve, oči, nebitno, jer malo im je što više bitno.
Djeca oko njih ne ciče, nit buče. Tek se nedjeljom poslijepodne stignu nauživati tih glasova kroz slušalicu bežičnog telefona koji još prijepodne stanu ponašati sa sobom po stanu, jer nikad se ne zna kad će zazvoniti. Pa se dogodi da i ne zazvoni. Imaju djeca posla. Ne stignu. Nazvati ne stignu, nekmoli svratiti. U šest poslijepodne, kad je već jasno da neće zazvoniti, slušalica se stavlja na bazu, a uho primiče radio aparatu na frekvenciju mise. Kad svećenik poruči nek se pođe u miru, kvrcne prekidač. Umorne se noge odvuku do kuhinje. Vrijeme je večere. Mlijeko je vime zamijenilo tetrapakom. Limenom lončiću i otkrhnutoj šalici ne smeta.
Što lončić zna o ambalaži...

12.04.2021. u 18:29 • 26 KomentaraPrint#

subota, 10.04.2021.

Nataša X

-Došla sam doma u četiri i pol. Dok sam zaspala, bilo je pet .Buđenje u osam .Mogla bi počet grist.-i stvarno sam to mislila.
-Nemoj molim te. Saberi se, probaj locirat brata, a onda će sve bit jednostavnije.-
-Da, imaš pravo. Sorry. Ej?- palo mi je nešto na pamet
-M?-
-Pretpostavljam, da su ogrtač i papuče ostali tu u vašoj sobi. Mislim, nema smisla da ih nosi doma- počela sam se hihotati
-Jooooj. Da, ostavila ih je tu. Ajme meni. Stvarno mi je došlo zaplakat. I njoj isto .Al skulirale smo se i kad smo ostale deset minuta nasamo, počele smo se smijat. A šta drugo. Ej, papuče i ogrtač..to ko ono „Dobrodošla draga!“ Buuuuuuf!-
-Aj, ko zna...možda jednom i to bude.-
-In your dreams... Ajde, mala, odi nazvat tih par frendova, pa mi javi šta je bilo. I smiri se. Bude sve o.k.-
-Može.Hvala ti i čujemo se!-
-Čujemo se, ćao-
-Bok.-
Duboko sam udahnula i nazvala Daria. Dečka s kojim je Željko fušario. Nije imao pojma di se Željko zaputio jučer. Jučer se nisu ni vidjeli. Super. Nazvala sam Marina. Telefon je odzvonio do kraja, ali Marin se nije javljao. Ćorak! Još imam brojeve od Sanjina i Damira i to bi bilo to, čini mi se. I redom, nijedan od ta dva mobitela nije davao signale. Eto.
-Nataaaašaaaaaaa.-zavila je mama iz prizemlja.
-Daaaaaa.-
-Oćete vi sić' dolje danas još ili?- bila je čangrizava. Ne jednom sam joj pokušala objasnit da bi bilo puno produktivnije kada ne bi kuhanjima za tako neka obiteljska okupljanja pristupala s toliko ozbiljnosti, nervoze i napetosti. Bezuspješno. U tim prijepodnevima vladalo je opsadno stanje u Ružićevoj 42. Za sada prvo mjesto drže Aleksino vjenčanje i Lovrino krštenje. Tu sam negdje odlučila da ću ja za svoje eventualne slične svečanosti unajmiti catering službu, a niti jedna moja ceremonija nikako neće kretati iz Ružićeve 42.
-Evoooo, sekund na mobitelu sam.- viknula sam nazad odlučivši riskirati nešto njezine ljutnje za eventualno saznanje gdje mi se brat trenutno nalazi. Htjela sam još jednom nazvati sve te brojeve. Možda je netko u međuvremenu aktivirao mobitel. Čula sam mamu kako je počela njugrati za pola oktave više. Zatvorila sam vrata Željkove sobe da ne slušam.I počela ponovno okretati brojeve. S istim uspjehom. Duboko sam uzdahnula. Ništa .Morat ću se konačno spustiti dolje. Zaokružila sam pogledom po sobi. Tipična poluuredna soba muškog tinejdžera, kakvu je pamtim oduvijek. Samo, Željko odavno nije bio tinejdžer. A soba je ostala tamo negdje zarobljena u vremenu od desetak godina unatrag. Aleks i ja obožavale smo Željka. Od trenutka kad se rodio. Bio nam je poput naše male, privatne, žive igračkice. U cijeloj toj sestrinsko-bratskoj priči, bila sam najstarija. Razmak između rođenja svakoga od nas bio je po dvije godine. Rođeni smo svi troje čak u istom mjesecu, pa samo kasnije znali roditelje zafrkavati da su se seksali samo u maju. Jer, uredno svi smo se isporađali u veljači. Kažu starci da su htjeli četvoro djece, ali nekako, nakon Željka se prekinuo niz. Iako nisu ništa posebno poduzimali, nije im se više zalomilo.Malo zastrašujuća kronologija začeća i poroda, ili zanimljiva, kako kome.Nama to nije bilo nimalo fora, jer smo 10. 17.i 25. veljače redovito pretakali u 17. i na Aleksin rođendan slavili sva tri, dok smo bili klinci.Torta je bila jedna, nešto malo veća. I na njoj u nekoliko redova poslagane svjećice.Najduži je red dakako uvijek bio moj, a kad je brojio 12 svjećica, posljednji put je rođendan proslavljen po tri u jedan sistemu, pa je jadna Aleks, nakon deset punih godina, konačno dobila vlastiti rođendan...Žeks i ja smo tu pošast odrađivali samo osam...
-Nataaaaaašaaaaaa...Žeeeeeljkoooooo, ima li vas više!!!- mama nije imala strpljenja.
-Daaaaaaaaaaaaaaaaaaaa.- nisam ni ja. I pogotovo što me počeo prati neki osjećaj da nešto zaista nije u redu. Mogla sam se nadati da je Željko ostao prespavati kod nekog frenda ili cure koju btw nije imao, ali nisam mogla ignorirati onaj glas koji mi je negdje iznutra sablasno šaptao da nešto jednostavno nije u redu. Izišla sam iz sobe i spustila se u prizemlje. Prije nego što sam zakoračila u kuhinju, duboko sam udahnula. Pokušala sam se malo nekako instant primiriti. Uspjela sam jedino sama sebe nasmijati tim pokušajem. Ušla sam. Purica još nije ušla u utrobu pećnice i bilo mi ju je iskreno žao. Izgledala je nabujalo do krajnjih granica i činilo se da bi mogla eksplodirati bez ikakvog povoda Na neku foru, mama je uvijek imala kuhinjsko posuđe za par „brojeva“ veće, dublje, šta li, od onog koje sam viđala po nekim drugim kuhinjama, pa i svojevremeno, svojoj vlastitoj. Počevši od plitke tepsije u kojoj je godinama pekla biskvite za našu king-size kvadratnu rođendansku tortu, pa do ove duboke u koju se, da je normalne veličine, ni uz najbolju volju ne bi mogla smjestiti 5-kilašica purica. Purica na čekanju, koja napeto počiva u oversize tepsiji, prva mi je upala u kadar. Kraj nje pleh krcat upravo ispečenih mlinaca. Što me ekstra nerviralo. Ta je tradicionalna tjestenina koštala nekoliko kuna po vrećici od pola kilograma. Ne, mama je morala i mlince ručno odvaljivati.
-Jesi ga probudila?- upitala me mama, ne dižući pogled s kupus salate
-Nisam.-rekoh kratko i posegnuh za loncem u donjem dijelu aparata za filter kavu. U njemu je u pravilu do podne uvijek bilo kave. U danima poput ovog pogotovo.
-Kako nisi?-okrenula se sad mama prema meni. Ulila sam kavu u šalicu.
-Nisam.- ponovila sam i krenula prema hladnjaku po mlijeko
-Nataša.- ovo bi me uvijek zaledilo.Iako sam sad imala skoro pa punih 28 godina...Ovo „Nataša“ sa čvrstim, prečvrstim „Š“
-Nisam probudila Žeksa jer ga nema u sobi. Nije spavao doma. Ne znam gdje je. Zvala sam ga nekoliko puta, mobitel mu je isključen. Zvala sam i neke njegove prijatelje i njima je mobitel isključen. Nemam pojma gdje bi mogao biti. Najvjerojatnije je sinoć malo žešće zalomio pa je ostao prespavati negdje, šta ja znam...-izverglala sam s glavom u hladnjaku. Trenutak sam provela gledajući u čašicu voćnog jogurta, pomislivši kako je njoj, za razliku od mene, dobro.Toj čašici voćnog jogurta.
-Pa kako?- bilo je jedino što je mama izustila. Ulila sam mlijeko u kavu i zatvorila hladnjak.
-Pa eto tako!- odbrusila sam i okrenula se.

10.04.2021. u 22:03 • 15 KomentaraPrint#

četvrtak, 08.04.2021.

Un pourboire


Dugo razmišljah napisati li uopće išta o ovom segmentu. I onda odlučih. Da! Potrebno je mnogima razjasniti pojam ono nešto sitno (može i krupno) novca koje ostavljamo ili ne ostavljamo uslužnom osoblju nakon što smo zadovoljni uslugom otišli iz objekta. Dugo sam godina u uslužnoj djelatnosti što mi opet ne daje za pravo da govorim o nekoj univerzalnoj istini i pravilu za to nešto ostavljenog ili ne novca.
Krenimo malo od povijesti.
Un pourboire. Jedan za popiti u doslovnom prijevodu. Pojavljuje se nekoliko stoljeća unatrag s pretečom barova kakve danas poznajemo. Kreće od majke enogastronomije, Francuske. U suštini su gosti po barovima ostavljali jedan do nekoliko sitnih novčića osoblju, ne bi li se i ono počastilo kojim gutljajem. Naime, tada je bilo uobičajeno da osoblje po barovima radi za malu naknadu. Bit se nije mnogo promijenila do današnjih dana. Na ovim prostorima un pourboire imenovali smo tringelt, bakšiš, manča, uglavnom stranim nazivima, dok se domaći, napojnica, slabo udomaćio.
U principu, stvar je vrlo jednostavna. Nismo svi isti i nitko ne može gostu/primatelju usluge diktirati hoće li i koliko ostaviti napojnice. Najbitnije u cijeloj priči – ne maltretirajte nepotrebnim napornim ponašanjem osobu koja vam pruža uslugu. Zatražite uslugu, nemojte biti neugodni, podcjenjivati nečiji rad, kao osice ubadati nezadovoljstvom svake dvije minute, tražiti nešto van usluge...Budite korektan primatelj.
Napojnicu ostavljamo mnogima. Frizerima, maserima, električarima, mehaničarima, IT-jevcima, šoferima, turističkim vodičima, vodoinstalaterima...
No hajdemo malo na ugostiteljstvo, jer naravno, najveću manču na svijetu i šire dobivaju konobari, a ja sam davno zaslužila kategoriju dinosaur u ugostiteljstvu, pa sam kompetentna do neba, ako ne i višlje. Stoga evo nekoliko promišljanja i istina o manči, konobarima i gostima.
Mnogi koji se nazivaju konobarima, manču shvaćaju kao jedini smisao tog posla. Što je jadno. Lijepo je dobivati dobru manču, no ona ne pada s neba i produkt je prezentacije vještina koje to uslužno zanimanje zahtijeva.
-Manča koja se ostavi konobaru – njegova je i on s njom može raditi što god želi. Sve što se događalo od trenutka kada je konobar pružio uslugu gostu, i ono u tijeku i nakon pružanja usluge odradio je konobar. Manča je njegova. Točka.
Nametati konobaru da manču mora dijeliti s kuhinjom, čistačicom, daktilografom, zaštitarom i ne znam kim sve ne, preglupo je i uglavnom je izlika (da ne kažem nesposobnim) poslodavcima da navedeno osoblje, koje nije u izravnom kontaktu s gostom, ne plati adekvatno.
-Manča koju gost uruči konobaru da proslijedi kuharu, čistačici, daktilografu, zaštitaru i ne znam kome sve ne, konobar je bez iznimke DUŽAN proslijediti. To nikako nije njegovo. Točka.
-Ako konobar dođe raditi u sistem gdje se manča, po ma kojem ključu, dijeli među konobarima, dužan je prihvatiti sistem. Ako ne želi, nek si potraži drugo radno mjesto. Poanta je- gdje dođeš, moraš se prilagoditi. A da karma počesto odradi svoje, ne treba ni spominjati.
-Ako ste stariji konobar i zapalo vas je raditi s mlađim kolegom, učenikom, ili neiskusnikom nagradite ga s vremena na vrijeme osim prenešenim znanjem, dobrim savjetm i pokojim novčićem više od zasluženog. Mlade su glave počesto usijane i svašta se u njima znade uskuhati. Ovim se najlakše gasi usijanje.
-Kada vas kolega u bilo kojem segmentu zakida za manču i za to imate argumente, recite mu. Ako reakcija izostane – prokažite ga. Bez beda. Jedna trula jabuka u sanduku učas će uništiti ostatak hrpe.
Ako kao gost u ugostiteljskom objektu još uvijek niste načistu oko manče, možda slijedeće pomogne:
-Osmijeh. Kao gost očekujemo da nas konobar neizostavno dočeka osmjehom. Imamo na to pravo, to mu je u opisu posla i ako se u interakciju konobar-gost krene s osmjehom, ugodno se osjećamo. Nerijetko taj isti konobar uopće nema razloga za osmijeh, ali eto, poklonio Vam ga je.
-Ljubaznost. I to mu je u opisu posla. Naići ćemo i na one konobare koji su neuljudni. Kod takvih je lako odlučiti.
-Profesionalna usluga. I najvećem laiku lako ju je prepoznati. Ako je konobar ugodnog izgleda, uredan, na vrijeme Vam pristupi, pristojno komunicira, posluži Vas korektno, na odlasku Vam se zahvali i pozdravi, profesionalno je odradio posao.
-Niste zadovoljni kvalitetom jela ili pića, ali jeste pristupom konobara. Napomenite to. Najbolje na samom početku konzumiranja. Pravi će konobar pravilno reagirati, iskomunicirati problem, zamijeniti vam jelo ili piće, ispričati se u svoje i ime objekta. U suprotnom, ne radi se o dobrom konobaru, niti u objektu gdje želite potrošiti novac, a još manje ostaviti napojnicu.
-Eliminirajte u startu nametljivo ponašanje. Ima i takvih konobara. Niste došli u lokal da Vam se netko ili nešto nameće. Jedno je preporuka hrane ili pića, drugo nametanje.
Podvucite malo crtu, promislite, onda ubacite u slijedeće parametre:

-Zadovoljni ste uslugom; ostavite nešto novca pružatelju usluge. 5-10% sasvim je pristojno. Ili zaokružite na slijedeći "okrugli" iznos.
-Zadovoljni ste uslugom onako ekstremno; poželite ostaviti više novca – nema problema. Ostavite.
-Zadovoljni ste uslugom, ali vam i dalje nije jasno zašto bi pobogu ostavljali ekstra novac. Konzumacija/usluga ima svoju cijenu. Iz koje se isplaćuje plaća osoblju. Ne ostavljate manču. Odlično! Nemojte.
Kako bilo, ostavili ili ne ostavili manču, nemojte nikada podcjenjivati i maltretirati konobara, samo zato jer ste gost. Pa ste uvijek u pravu. Zapamtite:
Gost je uvijek u pravu – ako i dok se ponaša kao gost.
I za kraj...
Da se ne varamo, svaki konobar očekuje manču, no osobno sam se nebrojeno puta uvjerila da su mi najljepše "manče" zadovoljstvo gosta, stisak ruke, topli pozdrav pri odlasku. A najveća nagrada – njegovo ponovno pojavljivanje u lokalu.













08.04.2021. u 22:10 • 25 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 05.04.2021.

Bijela najlon kesa

Otvaram gornji lijevi ormar. Sobica ide u dužinu i sve takve sobice stanova u zgradi imaju identične ormare. Na most. Drugačije ne ide. Mama živi u stanu od šezdeset kvadrata. To je dvadeset kvadrata više od našeg stana, a ponekad se čini kao osamdeset manje. Nije ni čudo. Naše viškove uredno pohranjujemo kod nje, a ona se svojih ne rješava. Tako da imamo magazin u mame. Točnije u dječjoj sobici maminog stana, mojoj bivšoj sobici. Ponekad zavirim u te ormare. U ormaru gore lijevo oduvijek sam držala papire, teke, skripte…Nije se mnogo promijenilo. Uz lijevu stijenku stoji portabl pisaća Unis mašina. Poklon za odličan uspjeh u četvrtom osnovne. Najprije smo dogovorili bicikl, ali tata je uspio tijekom školske godine okrenuti priču na pisaću mašinu. Jer, "ne da ja moram razmišljat di si i šta si s tim biciklom dok sam ja na poslu“. Pokraj mašine u nekoliko najlon kesa papiri, fasckli, tekice. Kao nekad. Obožavam stare papirusine i prekapanje po njima. I tako izvučem nabreklu čvrstu bijelu najlon kesu i prenesem je u kuhinju.
Krenem iz nje vaditi…
Kopija liječničkog uvjerenja za polaganje vozačkog ispita iz 1987, ugovor o radu prvo radno mjesto, neispunjena potvrda za pokaznu kartu, kupoprodajni ugovor za pet godina stari Yugo Koral 55 na četiri hiljade maraka ( Ri – 121- AZ), prvi draftovi tekstova za Val koji su bivali prekucani na pisaću, pa nošeni u redakciju na Korzo tjedan dana prije tiska; sto i četrdeset hiljada dinara u novčanicama ogromnog formata, dvije teke tvrdih korica u kojima stoji moja uglavnom buntovnička poezija od 1985. – 1993. zatim par razglednica iz vremena kada su se razglednice još slale, „dnevnik rada“ sa prakse u, tada prestižnom, hotelu Admiral, i ja stvarno nemam pojma na koju smo foru tamo uspjeli na praksu dva dana kuhinje, dva dana domaćinstvo, dva dana recepcija na kojoj sam napravila i fiktivnu rezervaciju za Elvisa Presleya pa je zakeljila u dnevnik; nekoliko rukom ispisanih pripovijetki, plastični mali žuti etui i u njem dokument fotografije nekih ljudi za koje ni ne znam tko su, ali očito su mi bili onomad bitni, bunt papira za pisaću mašinu, zadaćnica za hrvatski ili srpski jezik iz osmog osnovne u kojoj je jedina četvorka ide na temu Žena u borbi i tvorac samoupravnog socijalizma; Opatija i Ingo, gradski listovi Opatije i St. Ingberta, grada moje pečalbe, brdo postera i kolaža Elvisa i Jamesa Deana iz kultnog Brava, jer dok su moji vršnjaci imali živuće idole poput Duranovaca, Depeche Mode, Limahla, Rod Stewarta i inih ikona osamdesetih, meni je u glavi bio rock'n roll, i umrle kult ikone svoga doba, nadalje neprocjenjivi arhaični prospekti, jelovnici, meniji, karte pića ili slastica s kraja osamdesetih iz ponude hotela u kojem sam nakon škole stasala, a onda se otisnula preko granice…
Svega.
Talog prašine godina.
A kroz godine,
otresaš, poliraš stijenke vremena, trudiš se odživjeti što bezbolnije i zadovoljnije jer između plastične kese iz ormara gore lijevo i nostalgičnog preturanja po kesi iz omara gore lijevo, tako je malo.
Pokoji brak, dijete il dva, kredit do neba za vlastite kvadrate, auto, karijera… Godine. Borba.Trka.
Djeca odrastu, kredit isplatiš, brak završi kako kome, čekaš mirovinu, vadiš iz kese davne nade i osmjehe.
Ako imaš sreće, obraduješ im se.



05.04.2021. u 19:44 • 19 KomentaraPrint#

četvrtak, 01.04.2021.

Gostovanje nezvanog


Eto uspio je. Nakon ravnih godinu dana čuvanja i preventive zakačili smo ga svi.
Prva sam se testirala ja. Imala sam simptome, pokosila me temperatura, kostobolja i nemoć. Prije mene je temperaturu imao Zakoniti, no njemu se smirilo, pa je nakon polutemperaturnog vikenda čak odradio dva dana. Treći dan su ga upravo s posla uputili na testiranje s kojeg je produžio kući, jer je meni u rano jutro javljeno da sam pozitivna. Povukli smo i juniorku odmah iz škole, odradili sve po protokolu.
I zasjeli na kauč.
Nekad, u onom prošlom životu, kad sruši temperatura, gripa ili kakva upala, pa me prikuje par dana za kauč čak bih pomislila kako to i nije tako loše. Iskreno, ne volim temperaturu, jer od onih sam koje već na 37 sruši nemoć. No mali predah od svakodnevice, pa bio i bolovanje, gdjekad bi uistinu dobro došao. Blejanje u CSI serije, poneki film, litre čaja s limunom i medom, aspirini, lekadoli…Divotica.
U situaciji gdje sam već radi nekih drugih problema na bolovanju preko pola godine, u situaciji u kojoj se na valovima udara virusa koji je bio sposoban pandemijom zatvoriti cijeli svijet neizvjesno ljuljamo već više od godinu dana, u situaciji u kojoj je izgledno da se upravo radi tih, gotovo nevinih 37 mogu obreti u bolnici, u takvoj dakle situaciji, ovo uopće nije dobrodošao mali predah. Ovo je strah. Tri dana nakon uspostave dijagnoze bez temperature sam, kostobolja i bol u mišićima polako nestaju. Nestao je i osjet mirisa i okusa. Ćutim glad i žeđ, no što god prođe ždrijelom – osjećam jedino teksturom. Sasvim mi je svejedno jedem li travu iz vrta ili limun. Pijem li sivi pinot ili čaj od mente. Eno juha mi se kuha tutta forza već sat i pol…ništa.
Nakon nalaza, telefoni nam nisu prestajali zvoniti. Hot line sa doktoricom. Pravila izolacije, pravila samoizolacije, otvaranje bolovanja, zatvaranje jednog, otvaranje drugog bolovanja. Pa epidemiolog. Kada su počeli simptomi, koji kako, tko ide na posao tko ne ide tko je kada gdje išao, kontakti… deset dana, dvadeset dana. Epidemiolog će zvati unutar četiri dana. Njega je zvao, mene nitko.
U svemu tome nitko, ali nitko nam ne daje upute kako da se eventualno liječimo. I što da radimo u slučaju nekog pogoršanja stanja. Pažnja se najviše stavlja na izolaciju i eventualne kontakte. Pravila igre. A mi navikli biti fair play igrači…
I tako jednostavno čekamo. Da prođe. „ Liječimo“ klasičnim metodama kao i gripu. Voda, čaj, limun, med, naranče, kiseli kupusi, pileće juhe…
I čekamo.
Kažu da se osjet njuha i okusa vrati nakon nekoliko tjedana. Meni bi zaista trebao.
Strpljenja.
Tri dana kasnije juniorka ide na testiranje i šalje cijeli svoj 3.T na deset dana u samoizoaciju.
Meni je odraditi izolaciju do četvrtka, Zakonitom do subote, Juniorki do nedjelje.
I mislili smo da je to to.
U ponedjeljak nam prije isteka izolacije stižu nedobre vijesti. Susjeda i sestra kućne njege koja posjećuje mamu dva puta tjedno nalaze mamu na podu u hodniku u bunovnom stanju. Srede ju, pospreme u postelju. I tad kreće drama. Mi svi, najbliža obitelj u samoizolaciji smo najmanje još tri dana, susjeda obilazi mamu svako toliko, no opasnost joj je od zaraze, naravno, i ne mogu od žene tražiti da se izlaže. Na sat vremena stiže i mamin prijatelj, pomaže joj malo i pravi društvo. Od jedanaest sati ujutro do devet navečer sam na telefonu, ne bih li privatno ili službeno nekako našla skrb za mamu. Ništa. Rješenja nema. I da nema virusa, rješenja u takvoj situaciji za staru, onemoćalu osobu N.E.M.A. Znači ja tražim nešto, negdje, nekog dvije noći da mi bude s majkom, ili da ju smjestim negdje ili nešto – išta… NIŠTA.
U devet na večer iscrpljena svime, pakujem ruksak i selim kod mame. Ona je u visokoj temperaturi i nikako dobro. Susjeda je napravila što je mogla. U međuvremenu sam zamolila i fizioterapeutknju koja joj je ranije dolazila, da je samo ode iščekirati da se nije polomila, što je ta divna žena nakon svoje šihte i napravila.
Trpamo mami Lekadol, stavljamo je na spavanje.
Naredni dan zovem obiteljsku liječnicu koja provjerava protokol za uzimanje brisa za Covid test kod kuće. Mislim, zvala sam i dan ranije kad je krenula drama, ali kako je bila zamjena doktorice, reče ona da će to sutra naša doktorica…
Dok je protokol iščekiran, zahtjev poslan, uzimanje brisa će biti naredni dan.
Naredni dan, u srijedu mama kolabrira, zovem hitnu, objašnjavam situaciju.11.20 je ujutro. Dispečer mi objašnjava da ću najvjerojatnije čekati, jer se ekipa mora pripremiti za potencijalnog Covid pozitivnog pacijenta. Okej. Čekam, mjerim temperaturu, ona nit pije nit jede, jedva oči otvara. Dolazi sestra, uzima bris, oko 13 h.
Nakon njena odlaska, sjedam uz maminu postelju, uzmem je za ruku i…ali zaista, počnem se opraštati od nje. Blijeda je, žuta je, gori…Malo otvori oči, smiješim joj se ispod maske. Kad ih zatvori, moje se ovlaže…
13.40 ponovno zovem hitnu, da vidim hoće li. Dispečer je malo nervozan, ali u redu, razumijem. Imaju puno intervencija, a starci su ionako pri kraju liste prioriteta. Krenut će, kaže ekipa oko 14 sati, i da, mogu joj dati još jedan Lekadol, bez obzira što oni stižu.
Ponovno sjedam pored majke, uzimam ju za ruku…
14.55 zvono.
Eto ih.
Mladi liječnik i njegov asistent u slijedećih pola sata temeljito čekiraju mamu. pitaju sve, provjeravaju, mjere sve živo, komuniciraju lijepo i odgovaraju na moja pitanja. Izuzetni su.
Ostavljaju mamu, obzirom da im dobro reagira i zaključuju da je kolaps bio uzrokovan konstantnom visokom temperaturom te da nije za hospitalizaciju. Hidracija, jelo, lekadoli...
Laknulo mi je.
Nakon dva dana (petak je) dobijemo i rezultate testa.
Mama je pozitivna.
Ja sam u tom trenutku van izolacije .Zakoniti ima još dva dana. Juniorka jedan.
Mama je od tada popila turu Sumameda. Paket Lekadola. Probiotike i suplemente…
Bolje je.
Još je nemoćna. Jedva se uz našu pomoć i potporu hodalice odvuče do wc-a ili do stola da bi jela. To su joj sve aktivnosti. Ostatak dana preleži, prespava. Temperatura je jenjala.
Izokrenuli smo svoje živote.
Sreća, prošlo je sve bez većih posljedica. Prisutan je umor. Njuh polako, ali zaista polako, stiže.
Zakoniti je morao na posao dva dana ranije od planiranog, jer su doktorici navalile kontrole bolovanja. Još je malo slab.
Juniorka je na online školi po treći put ove godine.
Ja ne znam gdje sam i kakav će mi status biti kad mi istekne Covid bolovanje, jer hotel će se otvoriti tko zna kad, a ugovor obnoviti isto tad.
Briga za starije, poglavito naše starije, dokazano je prema istraživanjima, na prvom je mjestu uzročnika stresa. Ispred onog najgoreg koje se ne usudim ovdje ni ispisati, a to je na drugom mjestu. Najtužnije je u cijeloj priči – sustav za starije ne postoji. Ne postoji.
No postoje ljudi. Postoji susjeda koja se izloži da bi pomogla, postoji mamin frend, bivši kolega koji je uvijek pri ruci, pa i tada bez obzira što naredni dan ide na ugrađivanje stenta, postoji patronažna sestra kojoj je mami dva puta tjedno previti dekubitus, ali ona obavi još sto radnji, nazove, informira o svemu i ponudi pomoć, postoji fizioterapeutkinja koja je svoj ciklus vježbi s mamom odradila, ali ipak odvoji vrijeme i ode, pregleda mamu. Postoji moj frend sa trećeg kata koji bez beda ode do dućana ili ljekarne. Postoji kuma koja zove da je u Plodinama i treba li mi što. Postoji mladi liječnik koji svojim pristupom izbriše tri i pol satno čekanje hitne.
Možda ne postoji sustav. Ali svakako, na sreću, postoje ljudi.
Danas smo mama i ja uz pileći rižoto popile po prst crnog.
U svojoj sam karijeri probala i pila uistinu vhunskih, odličnih vina
Ali ovaj jeftni litarski vranac iz najobičnijih čaša...
...nikad slasniji gutljaji.




01.04.2021. u 15:01 • 14 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< travanj, 2021 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Svibanj 2021 (4)
Travanj 2021 (12)
Ožujak 2021 (12)
Veljača 2021 (11)
Siječanj 2021 (8)
Prosinac 2020 (10)
Studeni 2020 (9)
Listopad 2020 (9)
Rujan 2020 (9)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Blog! Blog! Moraš otvorit blog...
Pa eto, blog.
Priče za čitanje.
Priče za uživanje.
Jer priča je život...
...i život je priča.
Uživajte!

Linkovi

https://blog.dnevnik.hr/marival01
https://blog.dnevnik.hr/kintsukoroi
https://blog.dnevnik.hr/litterula

Arhiva

Dok ne shvatim kako sve djeluje, samo ova rečenica
Kasnije dodam.
Nešto.
Valjda.