KAD ODLAZI DIO TEBE...ZAUVIJEK
Kuća je opet puna.Posljednji put bilo je tako unatrag četiri godine.Kada je Max sa svojim uzvanicima došao po Aleks...
xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx
U trenutku dok je tata pokušavao dobiti borbu s puricom petkilašicom, a mi ostali za stolom pokušavali ignorirati činjenicu da se Željko još nije pojavio, grubi, reski, preglasni zvuk zvona s ulaznih vratiju bezosjećajno je presjekao trenutak u kojem smo se našli. Znali smo da nas nitko neće posjetiti za vrijeme božićnog ručka. Nakon zvona utihnulo je sve. Čak je i Lovro prekinuo lupati žlicom o stol. Svi smo međusobno izmjenili poglede. I u sve i jednom mogao se pročitati panični strah. Sve je stalo. Nitko se nije micao. Sa stolice je prvi poskočio Maks Otišao je prema ulaznim vratima. Ja sam se htjela pomaknuti, ali tonu težak teret na prsima pritisnuo me na stolicu punom težinom. Nijemo sam gledala u ništa.Tišina je bila prejaka da ne bismo čuli razgovor policajca i Maksa...jutros..kod Potočnice...bijeli Golf...zavoj...brzina...nije bilo spasa...vidjeli...mještani...oko deset...identifikacija...osobne stvari...patologija...letjele su riječi nekog nepoznatog glasa kroz prostor. Nitko od nas nije niti riječ rekao. Lovro je potrčao u hodnik tati. Mama, tata, Aleks i ja, ostali smo za stolom. Šutke...Maks se vratio u blagovaonicu. Vidio je da sve znamo. Možda nije mogao izreći ono što smo znali, možda nije htio...
-Odvest ću Lovru k mojima, i otići do patologije na identifikaciju. Brzo ću, obećajem.-šapnuo je Maks Aleksandri u kosu držeći Lovru u naručju i poljubio ju nježno;-Daj mami pusu, ideš kod bake.-rekao je Lovri. Lovro je zagrlo Aleks, poljubio je i rekao:
-A puta baka, puta dida, puta Nata?- obožavala sam tog klinca. Izljubio nas je svih i veselo pomahao s vrata...Potom su policajci ušli u blagovaonicu...Mama je zavrištala i istrčala van, ja i Aleks krenule smo za njom...
xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx
Ležim na krevetu u svojoj sobi na katu i pokušavam se sabrati. Pogreb je za tri sata. Nova je godina za dva dana. U nju ćemo ući bez Željka, našeg malog brata. Otišao je onako kako je živio...U prebrzom, našpananom Golfu svog frenda .U košmaru protekla dva dana, odrađivala sam sve stvari rutinski, nekako mehanički. Kao da se sve ovo ne događa meni, nama. Grobno mjesto, prijave, potvrde, papiri Htjeli smo angažirati tvrtku koja to sve obavlja, međutim na području Grada to nije bilo moguće. Oni nemaju koncesiju, tako da smo sve morali obaviti sami. Glupost!! Ima li netko tko određuje takve propise uopće pojma kakav je osjećaj kad moraš birati lijes u kojeg ćeš položiti tijelo brata, sina, kojeg nisi dočekao na božićnom ručku. Nekog tko je namjesto božićnog blagdanskog stola, završio na hladnom, limenom stolu patologije gradske bolnice Ne znam. Znam da me težina iz grudiju ne napušta danima. Ne da joj se preseliti negdje drugdje. Voljela sam Željka, bez obzira koliko posljednjih godina nisam baš bila previše zainteresirana za njegov život. Znala sam da je sretan među svim onim auto-dijelovima. Toliko da je ujutro odlazio na posao u civilki, navečer dolazio u masnoj tuti. Ponekad bi jednostavno zaboravio da se treba presvući, ponekad je bilo prekasno da se presvuče, nerijetko je bio nesvjestan te svoje masne tute. Imao ih je tri. Sivu, plavu i crvenu. Imao je u ormaru još dvije nove .Reklamne .Željko je bio radnik. U punom smislu riječi .Baš ono šljaker. Dan nakon njegova odlaska, došli su nam njegovi prijatelji. I Dunja. Dunja je bila njegova djevojka. Nisam imala pojma. Cijelo sam vrijeme mislila da nema djevojku. Bili su skupa nekoliko mjeseci. Možda da nije bilo Dunje, možda da mu nije toga dana rekla...možda ne bi nikada Goran i on sjeli u taj auto i krenuli van grada da proslave, možda bi sve nekako otišlo drugim tokom...a možda je njemu jednostavno to sve bilo suđeno...Gledam u zelenkaste zavjese...Volim kad je neko drugo godišnje doba. Kad mogu otvoriti prozor i gledati ih kako se njišu Predivne su. Zašto sam uopće išla preurediti ovu sobu dva mjeseca nakon povratka iz stana kojeg sam dijelila sa Sašom? Možda mi je trebala ono, radikalna promjena. Možda da se osjećam svoja na svome.Ili sam htjela zelenkaste zavjese, a one se nikako nisu uklapale u namještaj narančaste dječje sobice, koju smo Aleksandra i ja dijelile godinama...ne znam. No u interijer nove sobe instalirala sam, kao i do tada, dva kreveta. Jedan za mene, jedan za Lovru ili nekog gosta koji će zabauljati k nama, i možebitno prespavati...
Ivan me stalno nazivao, došao tri puta u ova tri dana.I bilo mi je neizmjerno drago, bez obzira na status naše sex-bez-obaveza veze, da je bio tu.Prisutan. Kasnije će se pokazati da je od samog početka očajnički želio promjenu statusa veze. No imao je tek dvadeset godina. I sad je bio dolje. Skupa s Mirelom, Irenom, svojom sestrom i ostalim mojim frendovima. Došao je i Saša. Ja sam jednostavno morala doći ovdje i malo odmoriti oči na ovim predivnim zelenkasim zavjesama...pokušati odmoriti od žamora u prizemlju naše obiteljske kuće. Samo malo...samo na kratko...Željko, kamo si tako požurio?? Koliko je dobrih godina moglo biti u tvom životu još...Dobrih godina punih svega što bi želio...dobrih godina s Dunjom i...sa tim malim bićem koje će doći za sedam mjeseci otprilike. Kojem će najbliže njegovome tati biti njegove dvije tete...Nisam sigurna da to mogu. Izdržati još nekoliko sati. Jednostavno ne znam. Ne osjećam ništa, samo golemu želju za disanjem. Želim disati onako nepokretno. Kao u najdubljoj meditaciji koju sam prestala primjenjivati prije nekoliko mjeseci, ni sama ne znam zašto. Želim ustvari uroniti u to blaženo stanje ničega. Želim da sve ovo nestane. I soba i zeleni zastori, i žamor iz prizemlja, i... i ova spoznaja da je jedna sekunda, jedna faking sekunda na Božićno jutro promijenila toliko života. Mamin, tatin, Aleksin, Dunjin, moj, Goranov...Goran je s teškim ozljedama prebačen na JIL...veliko je pitanje hoće li on uspjeti...Ne znam da li mogu, uistinu ne znam...ne znam zašto još nisam plakala...Išle su mi neke suze niz lice, ali su uglavnom vlažile moje obraze dok bih gledala mamu...Odbijala je bilo kakve sedative i bila je budna preko 40 sati kad smo joj na prevaru u čaj udrobili Praxiten. Koji ju je zabetonirao. Spavala je preko 10 sati. Što je bilo dobro. Nakon toga nije htjela razgovarati ni sa kim od nas slijedećih pet. Osjećala se prevareno. Nije bilo ni važno.Bilo je važno da se odmori, kako god.
Post je objavljen 24.04.2021. u 23:44 sati.