Otvaram gornji lijevi ormar. Sobica ide u dužinu i sve takve sobice stanova u zgradi imaju identične ormare. Na most. Drugačije ne ide. Mama živi u stanu od šezdeset kvadrata. To je dvadeset kvadrata više od našeg stana, a ponekad se čini kao osamdeset manje. Nije ni čudo. Naše viškove uredno pohranjujemo kod nje, a ona se svojih ne rješava. Tako da imamo magazin u mame. Točnije u dječjoj sobici maminog stana, mojoj bivšoj sobici. Ponekad zavirim u te ormare. U ormaru gore lijevo oduvijek sam držala papire, teke, skripte…Nije se mnogo promijenilo. Uz lijevu stijenku stoji portabl pisaća Unis mašina. Poklon za odličan uspjeh u četvrtom osnovne. Najprije smo dogovorili bicikl, ali tata je uspio tijekom školske godine okrenuti priču na pisaću mašinu. Jer, "ne da ja moram razmišljat di si i šta si s tim biciklom dok sam ja na poslu“. Pokraj mašine u nekoliko najlon kesa papiri, fasckli, tekice. Kao nekad. Obožavam stare papirusine i prekapanje po njima. I tako izvučem nabreklu čvrstu bijelu najlon kesu i prenesem je u kuhinju.
Krenem iz nje vaditi…
Kopija liječničkog uvjerenja za polaganje vozačkog ispita iz 1987, ugovor o radu prvo radno mjesto, neispunjena potvrda za pokaznu kartu, kupoprodajni ugovor za pet godina stari Yugo Koral 55 na četiri hiljade maraka ( Ri – 121- AZ), prvi draftovi tekstova za Val koji su bivali prekucani na pisaću, pa nošeni u redakciju na Korzo tjedan dana prije tiska; sto i četrdeset hiljada dinara u novčanicama ogromnog formata, dvije teke tvrdih korica u kojima stoji moja uglavnom buntovnička poezija od 1985. – 1993. zatim par razglednica iz vremena kada su se razglednice još slale, „dnevnik rada“ sa prakse u, tada prestižnom, hotelu Admiral, i ja stvarno nemam pojma na koju smo foru tamo uspjeli na praksu dva dana kuhinje, dva dana domaćinstvo, dva dana recepcija na kojoj sam napravila i fiktivnu rezervaciju za Elvisa Presleya pa je zakeljila u dnevnik; nekoliko rukom ispisanih pripovijetki, plastični mali žuti etui i u njem dokument fotografije nekih ljudi za koje ni ne znam tko su, ali očito su mi bili onomad bitni, bunt papira za pisaću mašinu, zadaćnica za hrvatski ili srpski jezik iz osmog osnovne u kojoj je jedina četvorka ide na temu Žena u borbi i tvorac samoupravnog socijalizma; Opatija i Ingo, gradski listovi Opatije i St. Ingberta, grada moje pečalbe, brdo postera i kolaža Elvisa i Jamesa Deana iz kultnog Brava, jer dok su moji vršnjaci imali živuće idole poput Duranovaca, Depeche Mode, Limahla, Rod Stewarta i inih ikona osamdesetih, meni je u glavi bio rock'n roll, i umrle kult ikone svoga doba, nadalje neprocjenjivi arhaični prospekti, jelovnici, meniji, karte pića ili slastica s kraja osamdesetih iz ponude hotela u kojem sam nakon škole stasala, a onda se otisnula preko granice…
Svega.
Talog prašine godina.
A kroz godine,
otresaš, poliraš stijenke vremena, trudiš se odživjeti što bezbolnije i zadovoljnije jer između plastične kese iz ormara gore lijevo i nostalgičnog preturanja po kesi iz omara gore lijevo, tako je malo.
Pokoji brak, dijete il dva, kredit do neba za vlastite kvadrate, auto, karijera… Godine. Borba.Trka.
Djeca odrastu, kredit isplatiš, brak završi kako kome, čekaš mirovinu, vadiš iz kese davne nade i osmjehe.
Ako imaš sreće, obraduješ im se.
Post je objavljen 05.04.2021. u 19:44 sati.