Imam polubrata.
Oduvijek.
Ne znam koja je priča između mog starog, te žene i mog polubrata. Znam da papir kaže da mi je on polubrat. I da se njegova majka grčevito borila za sve ostavine iza mog oca i oca mog oca koji je oporučno svu svoju imovinu ostavio meni. I razumijem. Neki bi mi smjesta odvalili "ma daj ne seri", ali ja stvarno razumijem tu ženu koja se kroz cijeli život probijala sama sa djetetom. Bila je tu očeva alimentacija, ali taj otac, moj otac, naš otac bio je u svemu prisutan samo u životu jednog svog djeteta. U životu pak tog istog djeteta nije bilo braće i sestara. Ne onih sa kojima se dijelila sobica, bicikl, kolač, kidalo živce roditeljima, svađalo i mirilo. Rasla sam kao jedinica. Kad sam od sela saznala da imam brata i to trijumfalno objavila svojima, nisu o tome htjeli razgovarati. Bila sam dijete, čini mi se negdje sedmi razred, i od činjenice da imam brata bila mi je važnija ona da me J, moja fatalna prva ljubav, svaku večer oslonjen na svoj crni bicikl, zelenih očiju i široka osmijeha čeka pokraj oraha na raskrižju u selu.
Kopkalo me neko vrijeme, potom sam zaboravila, a selo četiristotinjak kilometara udaljeno od rodnog grada posjećivalo se dva do tri puta godišnje kada sam, kako već rekoh, imala pametnija posla.
Danas ničim izazvana dobijem dvije priče o braći i sestrama. Jednu ujutro, drugu navečer, dvije osobe, ničim povezane, svaka sa identičnim omjerom i brojem braće i sestara. Onim koji diže demografsku sliku nacije i nasljedniku daje malo veća prava (jer eto klatilice među nogama.)
I obje priče nimalo one na kojima se zavidi.
Neću ih pričati, jer povjerene su mi i kod mene ostaju dok protagonisti sami ne odluče da trebaju ići dalje.
Jednom sam upoznala svog polubrata. Identičan moj stric. Pričali su onomad da stric ne može majku mog polubrata nacrtanu vidjet.
Moj se polubrat meni nije javljao. Nikad. Nisam ni ja njemu. Odrasli smo kao stranci.
Njegova mater nije propuštala niti jednu priliku da podsjeti da postoji. Meni je bilo uistinu svejedno dok se u jednoj sasvim zakonitoj prilici nije pojavila na nekom ročištu potpuno nezakonito, pa sam zamolila sutkinju da ju udalji.
Nema tome nekoliko godina unatrag, nazvao me polubrat. Živi u Srbiji. Čeka dijete. Pita mislim li prodati djedov grunt, jer ionako samo propada. Pripada mu šestina grunta.
Pitala sam ga misli li da bih trebala…
Kada je naš otac umro, dala sam mu i više nego što je zakonski određeno.
Uvijek sam se skanjivala svađa između braće i sestara oko podjele ostavine i obaveza prema roditeljima kad ostare.
Sa polubratom se nisam svađala.
Iako nisam taj tip, i to sam napravila tek tri puta u životu, žao mi je što mu nisam jednostavno poklopila slušalicu.
Nekima sam lagala da sam za polubrata saznala tek nakon smrti oca.
Nisam. Znala sam godinama.
Zašto sam lagala, iskreno, ne znam.
Da li bi bilo bolje da sam bila u prilici s nekim dijeliti sobicu, bicikl, kolač, kidati živce roditeljima, svađati se i miriti…isto ne znam, niti ću ikada saznati..
Grunt stoji. Neprodan.
Neka ga.
Post je objavljen 26.04.2021. u 23:05 sati.