Idem danas malo do Lidla pješke. Na spisku 5 stavki. Od mamine zgrade do Lidla jedno su tri minute. Ponekad budem tako koma da i to odem obaviti autom. A ponekad odem autom jer znam da se neću moći zaustaviti na spisku. Aha. Dogodilo mi se dva puta da sam lipsala do zgrade pod teretom koji i mazgici ne bi bio olagan, al to je bilo prije virusa, pa se donekle moglo.
I tako krenem ja, lagano. Dan sam prije junački uhvatila se pranja podova, usisavanja, posteljine i još koječega. Pa me satralo poslijepodne. Post covid umor je zajeban, baš. Samo klepne i moraš leć. Al leć, nema da ćeš sjedit i odmorit se. Ako oš da umor ode, lezi. Ako oš doć do daha, isto lezi. Zatvori oči i jednostavno čekaj da prođe. Ako imaš sreće, vratit se tog dana neće, al meni se uglavnom vrati i po nekoliko puta dnevno.
I nogu na nogu, odaberem ja trasu uz cestu. Ima i druga, stepenicama kroz šumičak. To jest kroz nekad bio šumičak, sad je pokušaj šumička. Al reko ova mi je uz cestu nekako laganija (ipak ja imam, ono, sto godina). Sunce, bura, hladno. Idealno za trominutnu šetnju. Pitam se putem hoće li biti proljeća ove godine. Već je malo dosadila ova zima. I ova zima.
Idem dakle lagano, jer to mi je ionako jedini dnevni izlazak.
Kupim pet stavki sa spiska i naravno dodam još jednu jer bila je na akciji i nisam stvarno mogla ne kupit, a sjetim se još jedne koju nisam stavila na spisak, pa uzmem i nju.
I krenemo ja i torba na ramenu opet onako lagano natrag.
Putem uočim, a nisam ni sama svjesna jel to bilo lagano utvaranje ili stvarnost, da se svi s kojima se mimoilazim nekako usporeno kreću. Vuku. Dvije nonice sjede na zidiću, pričaju. Imam dojam da su sjele da se odmore. Gledam ženu preko ceste, vodi malo dijete pa i ona polako. Ispred mene čovjek, uz njega pas klate s noge na nogu. Pomalo. Pet -šest koraka iza one što vodi dijete, ide djevojka u crvenim starkama, lijeno.
Brate ko u usporenom filmu.
Ispred susjedne zgrade na stepeništu isto sjedi neki lik.
Kad sam izlazila iz stana na stubištu srela susjedu. Pitam ju kako je, kaže jedva se dovukla od doktora...
Slow motion uživo.
Jel do situacije ili do proljeća kojem se nekako ne da...
Iskrcala sam sedam stavki na stol, na štrik prostrla rublje koje je mama u međuvremenu posložila, presvukla se i sjela.
A onda i legla.
Do ručka.
Točnije do spravljanja ručka, jer na željezničkoj stanici kod mame se ruča u tri termina, a kuha samo ona koja povremeno mora zaleć.
Al dobro sam i prošla, jer eto čujem da i kosa otpada u post virus periodu. A nemoš irokezu furat bez kose.
Nikako.
< | travanj, 2021 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | |||
5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Blog! Blog! Moraš otvorit blog...
Pa eto, blog.
Priče za čitanje.
Priče za uživanje.
Jer priča je život...
...i život je priča.
Uživajte!