Konobarica s tastature
ponedjeljak, 19.04.2021.
Ponos, istinski
Nekoliko me životnih situacija učinilo ponosnom. Onako doista ponosnom.
Prije par godina položila sam sommelijerski ispit. Ako se zadovolji prolaznost od 66% na pismenom, pristupa se praktičnom dijelu ispita. Manje me strah bilo ovog drugog, jer to već neko vrijeme odrađujem na poslu, a ovdje treba samo paziti na korake i neka pravila. Pismeni obuhvaća stvarno široko i šaroliko gradivo. Zemljopis, agronomija, kemija, tehnologija proizvodnje, arome, karakteristike određenih sorti vina, bon ton, vinorodne regije i podregije. Zatim piva, kave, čajevi, destilati, rakije, cigare…Obimno. Uistinu. Tresla sam se za pismeni, al ipak ostvarila nekih osamdeset posto, prošla i red je bio na praktičnom dijelu.
A u ispitnoj komisiji uz eminentnog sommeliera F moj bivši učenik D. Ja polažem pred njim. Ponos do neba. Inače je na pristojnoj funkciji u opatijskoj hotelijerskoj kući. D je sa mnom radio u dva lokala. U oba sam mu bila šefica, no u ovaj drugi je došao kao već formirani konobar. U prvom restoranu bio je naučnik. I dobar materijal. Isprofilirao se, završio faks i eto ga.
Iako me praktičnog dijela ispita bilo manje strah uspjela sam napraviti jednu baš onako početničku grešku. Na rezultate, koji će stići mailom trebalo je čekati do narednog dana. No istu večer nakon polaganja D mi se javio porukom, da ništa ne brinem, da je ispitivač F bio poprilično zadovoljan i da će sve biti okej. Nije spominjao prolaznost ili ne, tek smo malo proćaskali, o poslu, životu i najdražem nam nogometnom klubu, naravno.
Ne znam uopće kako sam svojevremeno, godinama unatrag, imala strpljenja čekati objavu rezultata ispita na oglasnoj ploči fakulteta. Internet je bio debelo u povojima, s profesorima ili asistentima moglo se razgovarati isključivo u terminima konzultacija, a na rezultate ispita znalo se čekati i po tjedan dana. U odnosu na današnje vrijeme, tadašnje izgleda kao neko kameno doba, jer nakon ovog ispita jedva sam dočekala mail sutradan.
A on je donio dobre vijesti. Uspjela sam. Bila sam stvarno sretna.
Ali uz svu tu sreću, veliku radost i neizmjeran ponos donijela i činjenica da sam ispit položila pred bivšim mi učenikom.
Nema tome neki dan, vidim objavu na fejsu da mi kolega L, također bivši učenik započinje raditi u riječkom Hiltonu. Hilton je svjetska hotelska kuća sa visokim standardima i posao u Hiltonu nije mala stvar. Htjela sam ispod napisati da sam ponosna na njega, ali mi se učinilo malo cmoljavo, pa sam samo udarila lajk. Isti tren je doputovala njegova poruka, a u njoj između ostalog „Učio sam od najboljih“. Učas porastem za koji centimetar, jer da se ne lažemo, pohvale gode. Napišem mu da znam da sam ponekad davila, al sa dobrim materijalom poput njega isplati se. Odgovorio je „…i neka si…“ Osjetim u njegovim kratkim rečenicama ushit novim poslom, ali osjetim i svoj ponos što sam bila onaj edukacijski dio njegova profesionalnog puta, jer posao nije dobio na lijepe oči.
Imam sličnih priča. Djevojke i dečki koje sam uz svoje kolege pokušavala naučiti poslu, poučiti životu. Tvrdoglavi, nabusiti, buntovni, svoji. Ispod te kore tinejdžera otkrivala sam njihove jezgre željne učenja i znanja na način drugačiji od onog iz školskih praktikuma. Danas odrasle osobe. Imaju obitelji, djecu, grade karijere… Okrenuli se u dobro.
Moja je oštrica malo otupjela. Trendovi se mijenjaju, ne šefujem osim sebi, mislim da i ne davim kao nekad, no odgovornost prema poslu ne prestaje nikad. Ponekad znam biti pain in the ass i svjesna sam toga. Ali uvijek nastojim biti dobra učiteljica i podijeliti znanje. Ako su djevojke i dečki spremni prihvatiti i usvojiti, neprocjenjiva je to investicija.
A kad te zasluženo prerastu i veliki ponos.
