Dugo razmišljah napisati li uopće išta o ovom segmentu. I onda odlučih. Da! Potrebno je mnogima razjasniti pojam ono nešto sitno (može i krupno) novca koje ostavljamo ili ne ostavljamo uslužnom osoblju nakon što smo zadovoljni uslugom otišli iz objekta. Dugo sam godina u uslužnoj djelatnosti što mi opet ne daje za pravo da govorim o nekoj univerzalnoj istini i pravilu za to nešto ostavljenog ili ne novca.
Krenimo malo od povijesti.
Un pourboire. Jedan za popiti u doslovnom prijevodu. Pojavljuje se nekoliko stoljeća unatrag s pretečom barova kakve danas poznajemo. Kreće od majke enogastronomije, Francuske. U suštini su gosti po barovima ostavljali jedan do nekoliko sitnih novčića osoblju, ne bi li se i ono počastilo kojim gutljajem. Naime, tada je bilo uobičajeno da osoblje po barovima radi za malu naknadu. Bit se nije mnogo promijenila do današnjih dana. Na ovim prostorima un pourboire imenovali smo tringelt, bakšiš, manča, uglavnom stranim nazivima, dok se domaći, napojnica, slabo udomaćio.
U principu, stvar je vrlo jednostavna. Nismo svi isti i nitko ne može gostu/primatelju usluge diktirati hoće li i koliko ostaviti napojnice. Najbitnije u cijeloj priči – ne maltretirajte nepotrebnim napornim ponašanjem osobu koja vam pruža uslugu. Zatražite uslugu, nemojte biti neugodni, podcjenjivati nečiji rad, kao osice ubadati nezadovoljstvom svake dvije minute, tražiti nešto van usluge...Budite korektan primatelj.
Napojnicu ostavljamo mnogima. Frizerima, maserima, električarima, mehaničarima, IT-jevcima, šoferima, turističkim vodičima, vodoinstalaterima...
No hajdemo malo na ugostiteljstvo, jer naravno, najveću manču na svijetu i šire dobivaju konobari, a ja sam davno zaslužila kategoriju dinosaur u ugostiteljstvu, pa sam kompetentna do neba, ako ne i višlje. Stoga evo nekoliko promišljanja i istina o manči, konobarima i gostima.
Mnogi koji se nazivaju konobarima, manču shvaćaju kao jedini smisao tog posla. Što je jadno. Lijepo je dobivati dobru manču, no ona ne pada s neba i produkt je prezentacije vještina koje to uslužno zanimanje zahtijeva.
-Manča koja se ostavi konobaru – njegova je i on s njom može raditi što god želi. Sve što se događalo od trenutka kada je konobar pružio uslugu gostu, i ono u tijeku i nakon pružanja usluge odradio je konobar. Manča je njegova. Točka.
Nametati konobaru da manču mora dijeliti s kuhinjom, čistačicom, daktilografom, zaštitarom i ne znam kim sve ne, preglupo je i uglavnom je izlika (da ne kažem nesposobnim) poslodavcima da navedeno osoblje, koje nije u izravnom kontaktu s gostom, ne plati adekvatno.
-Manča koju gost uruči konobaru da proslijedi kuharu, čistačici, daktilografu, zaštitaru i ne znam kome sve ne, konobar je bez iznimke DUŽAN proslijediti. To nikako nije njegovo. Točka.
-Ako konobar dođe raditi u sistem gdje se manča, po ma kojem ključu, dijeli među konobarima, dužan je prihvatiti sistem. Ako ne želi, nek si potraži drugo radno mjesto. Poanta je- gdje dođeš, moraš se prilagoditi. A da karma počesto odradi svoje, ne treba ni spominjati.
-Ako ste stariji konobar i zapalo vas je raditi s mlađim kolegom, učenikom, ili neiskusnikom nagradite ga s vremena na vrijeme osim prenešenim znanjem, dobrim savjetm i pokojim novčićem više od zasluženog. Mlade su glave počesto usijane i svašta se u njima znade uskuhati. Ovim se najlakše gasi usijanje.
-Kada vas kolega u bilo kojem segmentu zakida za manču i za to imate argumente, recite mu. Ako reakcija izostane – prokažite ga. Bez beda. Jedna trula jabuka u sanduku učas će uništiti ostatak hrpe.
Ako kao gost u ugostiteljskom objektu još uvijek niste načistu oko manče, možda slijedeće pomogne:
-Osmijeh. Kao gost očekujemo da nas konobar neizostavno dočeka osmjehom. Imamo na to pravo, to mu je u opisu posla i ako se u interakciju konobar-gost krene s osmjehom, ugodno se osjećamo. Nerijetko taj isti konobar uopće nema razloga za osmijeh, ali eto, poklonio Vam ga je.
-Ljubaznost. I to mu je u opisu posla. Naići ćemo i na one konobare koji su neuljudni. Kod takvih je lako odlučiti.
-Profesionalna usluga. I najvećem laiku lako ju je prepoznati. Ako je konobar ugodnog izgleda, uredan, na vrijeme Vam pristupi, pristojno komunicira, posluži Vas korektno, na odlasku Vam se zahvali i pozdravi, profesionalno je odradio posao.
-Niste zadovoljni kvalitetom jela ili pića, ali jeste pristupom konobara. Napomenite to. Najbolje na samom početku konzumiranja. Pravi će konobar pravilno reagirati, iskomunicirati problem, zamijeniti vam jelo ili piće, ispričati se u svoje i ime objekta. U suprotnom, ne radi se o dobrom konobaru, niti u objektu gdje želite potrošiti novac, a još manje ostaviti napojnicu.
-Eliminirajte u startu nametljivo ponašanje. Ima i takvih konobara. Niste došli u lokal da Vam se netko ili nešto nameće. Jedno je preporuka hrane ili pića, drugo nametanje.
Podvucite malo crtu, promislite, onda ubacite u slijedeće parametre:
-Zadovoljni ste uslugom; ostavite nešto novca pružatelju usluge. 5-10% sasvim je pristojno. Ili zaokružite na slijedeći "okrugli" iznos.
-Zadovoljni ste uslugom onako ekstremno; poželite ostaviti više novca – nema problema. Ostavite.
-Zadovoljni ste uslugom, ali vam i dalje nije jasno zašto bi pobogu ostavljali ekstra novac. Konzumacija/usluga ima svoju cijenu. Iz koje se isplaćuje plaća osoblju. Ne ostavljate manču. Odlično! Nemojte.
Kako bilo, ostavili ili ne ostavili manču, nemojte nikada podcjenjivati i maltretirati konobara, samo zato jer ste gost. Pa ste uvijek u pravu. Zapamtite:
Gost je uvijek u pravu – ako i dok se ponaša kao gost.
I za kraj...
Da se ne varamo, svaki konobar očekuje manču, no osobno sam se nebrojeno puta uvjerila da su mi najljepše "manče" zadovoljstvo gosta, stisak ruke, topli pozdrav pri odlasku. A najveća nagrada – njegovo ponovno pojavljivanje u lokalu.
Post je objavljen 08.04.2021. u 22:10 sati.