MJESEC I POL
Dva tjedna nakon što su Ivan i Irena otišli počela sam nekako lagano pucati. Odvjetnički ured u kojem sam radila počeo se transformirati. Partneri više nisu bili u najboljim odnosima, i nerijetko se događalo da bi nas nekoliko friških moralo na neki način ili birati strane pri njihovim odlukama ili biti tampon zona između njih. Nije to bio stogodišnji odvjetnički ured, no njih su dvojica funkcionirali odlično do unazad mjesec-dva. Do nekog partija kad su se opili do bola i međusobno izvrijeđali. Nakon toga, u uredu je počeo pakao. Znala sam da ni u drugim uredima nije ništa bolja situacija, no bilo mi je previše. Jer, taman sam nekako uz Ivana počela skupljati i lijepiti krhotine nakon tragedije sa Željkom. Nisam trebala još i frku na poslu, gdje sam uglavnom, unatoč smiješnim parnicama i raznoraznim savjetovanjima, asistiranju starijima i tome slično, dobro funkcionirala. Ne mogu reći da mi je posao bio utočište, no nudio mi je odmak od svakodevne unutarnje borbe, odmak od teških pokušaja da s mamom i tatom uspostavim komunikaciju barem približnu onoj prije, odmak od svega što nisam htjela da bude svakodnevica kakva mi je trenutno bila.
Na moj rad uglavnom nitko nije imao primjedbe, sve sam radila sustavno i provjeravala i najmanju sitnicu prije nekih konačnih odluka i savjeta klijentima. Unaprijed sam znala koji slučaj mogu dobiti, koji izgubiti, a koji sigurno gubim. Nisam postavljala visoka očekivanja i na taj način uspijevala sam se štedjeti.
No moj posao iz snova, nije bio odvjetnički posao. Nikad nisam brijala na činjenicu da ću uspjeti kao odvjetnica koja dobiva sve slučajeve i kojoj se pola grada baca pod noge. Ne. Ja sam htjela nešto humanije koliko god to smiješno zvučalo. Biti fiškal nikada nije bio moj posao iz snova. Pravo sam voljela. I nisam ga slučajno upisala i diplomirala u roku s relativno dobrim ocjenama. No ono pravo o kojem sam ja maštala imalo je humanu stranu, pravo koje sam ja željela prakticirati bilo bi usmjereno za one kojima su prava uskraćena, a nemaju sredstava i mogućnosti da ih ostvare. Htjela sam biti pravnica koja pomaže ljudima, a ne pravnica koja možda može pomoći ljudima, izbijajući im za svaku spajalicu i svaku izgovorenu rečenicu masne pare iz džepova.
I kako sam već neko vrijeme trudila se ostati neutralna u uredskim igrama i igricama, nekako mi je nezadovoljstvo raslo činjenicom da nisam sposobna reći šta mislim o ovoj situaciji koja je nepobitno ostavljala traga na meni, na nama zaposlenicima, i u konačnici, ono najgore...na posao. Zavladala je opća dezorganizacija i ne malo puta se znalo dogoditi da nas dvoje dobije isti slučaj s različitim instrukcijama.
Uz to dakle, situacija kući i Ivanov odlazak učinili su da se polako počnem lomiti. Nisam htjela, no osjetila sam da to dolazi. A znala sam da dati otkaz nije apsolutno nikakvo rješenje.
Jedno veče Mirela je, za promjenu, došla do mene. Zadržale smo se neko vrijeme u dnevnom boravku s mamom i tatom koji je za tu priliku čak izišao iz garaže. Starci su voljeli Mirelu. Još iz naših brucoških dana. Bila im je skroz draga. Uvijek su pozivali nju i Anu nedjeljom na ručak, kao da su osjećali da nije fer da nas petero uživa u nedjeljnom ručku, dok ona i sestra joj čame same doma. Vremenom, Ana je počela izostajati s tih nedjeljnih ručkova, no Mirela je i dalje dolazila k meni i bila je uvijek rado viđena. Naravno da su i moji roditelji vrtili pitanje o Mireli i njenim dečkima. Ponekad sam im znala reći da ima nešto. Tek toliko da smirim duhove. Iako, nije im bilo jasno da tako zgodna, pametna i uspješna cura ide kroz život a da se nijedan još nije zainteresirao za nju.
Tu večer zalomile smo u mojoj sobi. Kada smo krenule gore, ponijela sam bocu Jegera i led. Po led sam se naknadno tri puta spuštala u kuhinju. Kad smo odlučile konačno otići na spavanje boca je bila prazna. Mirela je ostala na krevetu koji sam umontirala za Lovru ili nekoga tko će se naći tu da prespava. Sreća, bio je petak, tako da nas je slijedeće jutro dan probudio nešto malo prije dvanaest sati .S nevjerojatnom glavoboljom.
-Uuuuu. Nismo normalne, jebote. Cijela boca.-prva je progovorila Mirela dok smo u nevjerici sjedeći svaka na svom krevetu buljile u praznu bocu na stoliću.
-Cijela boca, draga. Ej glava će mi eksplodirat i razletit se po novorenoviranoj sobi.-rekla sam. U glavi mi je tutnjalo. Jedina mana Jegera bilo je to. Što je glava drugi dan boljela za poludit.
-Sobu si renovirala prije skoro godinu dana, tako da ne možeš reć da je novorenovirana-
-I to je najpametnije što ti sad pada napamet.-rekoh
-Ne .Ono najpametnije što mi sad pada na pamet je velika šalica, puna kave, mlijeka i šećera. I mirišljavo to sve skupa, ako može. I sendvič. Isto veliki. Sa svježim kruhom. I ako tvoji nemaju svježi kruh, idem u pekaru kupit ga dok nam ti napraviš velike šalice pune kave, mlijeka i šećera.-
-Mhmm .Mirišljave.-nasmijale smo se i istog momenta se uhvatile za glavu obje.
-Uuuuu.-
-Aaaaa.-
-Morat ćemo naučit pit u guzicu, a ne u glavu.-rekla sam
-Šta to uopće znači?-upitala je Mirela
-Nemam pojma.-rekoh;-Idemo se ustat? Skoro je podne .Za sat vremena moji će ručat.-počela sam se smijati, al ovaj put uhvatila sam se za glavu pravovremeno.
-Idemo. Da nemaš slučajno neku četkicu za zube viška? Novu, npr. Usta su mi baaaaaaaahhhh.-
-Pronać ćemo. Mama obično ima par komada neraspakiranih. Ako nema, dam ti svoju - briljilrala sam
-A fuuuujjjj, daaaj...-
-Koji nam je bio da smo cijelu bocu stukle?-još mi nije bilo jasno
-Tvoj posao, moja seksualna orjentacija i Željko. Uglavnom. Onda Irena i Ivan, nešto malo manje.-objasnila je ukratko teme o kojima smo drobile prošlu noć i koje su ispraznile litarsku bocu Jegera.
Post je objavljen 29.05.2021. u 19:31 sati.