Konobarica s tastature
ponedjeljak, 17.05.2021.
Nataša XV
KAD NAJMANJE OČEKUJEŠ
-Ne, ti si bila ta koja je počela, ja sam samo išao na sestrinu utakmicu. Bez ikakvih zadnjih primisli. I bio sam pristojan cijelo vrijeme. Ali uz predatoricu Natašu, nisam to uspio ostati do povratka.- ni sama ne znam koliko je prošlo od tog našeg prvog dubokog susreta, ali posljednjih nekoliko mjeseci s Ivanom mi je bilo predobro. Trenutno, evocirao je uspomene na naše početke...
-Čuj, predatoricu.-smijala se Mirela; -mislim, znam te godinama i nazivali su te o-ho-ho imenima, pogotovo one ljubomorne šatro kulerice iz gimnazije, al predatorica....odlično Ivane!- baš ju je to zabavljalo, kao i ostatak društva koji se skupio kod Mirele i Irene na druženju. Atmosfera je bila odlična. Osim nas četvero, bila je tu Eskaem, još jedna Irenina frendica s faksa i Ivanova dva prijatelja. Slučajno je ispalo da nas ima u parovima.
-Hvala Mirela! I uopće ne pretjerujem.- rekao je nježno mi stisnuvši rame.
Ivan i Mirela uspostavili su neku, meni posebno dragu vezu .Kroz ovo vrijeme u kojem je moja i Ivanova veza išla totalno naopakim tijekom, njih dvoje imali su zajedničku točku. Mene. Oboma im je, svakome na svoj način, bilo stalo do mene i to ih je povezivalo na poseban način. Kao što im je, naravno, davalo i posebnu inspiraciju kada je trebalo izvaliti nešto na moj račun.
-Okej, mislim da bi bilo suvišno da ja sad nešto kažem, jel?- upitala sam čisto reda radi, jer moj se novi nadimak svidio i ostatku ekipe koja je pucala od smijeha.
-Totalno.- potvrdila mi je Mirela još uvijek uživajući u Ivanovim riječima
Samo sam slegnula ramenima. Na sreću tema se prebacila na Tomu, Ivanovog frenda, za kojeg smo svi sumnjali da trza na Eskaem, no nitko od nas, a čini mi se ni on sam, nije bio siguran. Ivan i ja sjedili smo zavaljeni u dvosjed. Naslonila sam se cijelim tijelom na njegovo, noge podigla i skupila, a prsti naših lijevih ruku, isprepleteni, nisu nam se razdvajali cijelo veče.T a ruka je bila beskorisna za svaku drugu radnju. No, ionako smo bili dešnjaci. U Ivanovom naručju osjećala sam se sigurno. Uvijek. Nevjerojatno. Da sam morala tako zavaljena ostati danima, činilo mi se da mi ne bi trebalo apsolutno ništa. Kako smo mi našu vezu započeli sirovim, predatorskim seksom, i nekako prešutno ju u tom smjeru nastavili, rijetko je tko od naših frendova koji je znao za seks-bez-obaveza status mislio da će taj naš odnos ovako evoluirati. Ustvari nismo mislili ni nas dvoje .Barem ja. Koja sam se dugo vremena opirala ideji da s Ivanom krenem u nešto ozbiljnije. Imam dvadeset i osam godina, razmišljala sam. Najmanje mi sada treba veza s nekim mulcem koji ustvari nema pojma šta bi sam sa sobom. Kome su nedjeljne tekme i utorkom Liga Prvaka vrh uzbuđenja. Koji svoje (uf!) savršeno napeto tijelo održava posjetom teretani tri do četiri puta tjedno. Uz obavezna mućkanja proteinskih napitaka. Koji bezobrazno bulji u svaki par cica koji prođe njegovim vidokrugom kada smo u nekom izlasku...Koji je vraški dobar u seksu, kao da ima ne dvadeset godina života, nego dvadeset godina iskustva...Koji svaki put kada smo skupa nabaci ideju o nekoj ozbiljnijoj vezi, koji je ustvari uvijek tu kada Mirela nije i...Ivan koga uvijek nazovem kada se želim oraspoložiti. Ne, nipošto nisam željela vezu s Ivanom. No nekako, nitko me nije pitao za moje želje. Veza se jednostavno dogodila. Na nedjeljne tekme smo počeli odlaziti zajedno, Ligu Prvaka ponekad gledali kod Mirele, cijela ekipa, a ponekad je imao slobodno da ju gleda s dečkima. Napeto tijelo je i dalje održavao u teretani i proteinima, a parove cica koji su šetali oko nas, sad smo gledali i komentirali-zajedno. I nisam bila ludo zaljubljena kao u Sašu. Nije mi ni na kraj pameti bilo zajedničko preseljenje ili slično. S Ivanom mi je jednostavno bilo ugodno. Dobro. Sigurno .Ponekad se ne bi vidjeli po nekoliko dana. A ponekad bi gotovo cijeli vikend proveli skupa. Seks je bio regularno dobar. Hm.
-Nekako mi je stvarno dobro u toj vezi.-rekla sam Mireli jedno proljetno popodne dok smo šetale parkom.
-Pa normalno, kad si se opustila, a kad te se sjetim na početku. On ima dvadeset, pa on ima dvdeset, jebote samo ti je ta rečenica bila na usnama.- odgovorila mi je Mirela: -Oni su opušteni, neopterećeni raznoraznim sranjima kojima se mi malo stariji volimo opteretiti. I onda ako spretno iskombiniraš tu njihovu ležernost, s nekoliko naših godina iskustva i života više može bit sasvim ugodno. Samo se treba opustiti. Ivan je super dečko. Iako mu je Eskaem sestra.-prasnula je u smijeh, a ja za njom...
-Ej, nemoj da te Irena čuje da joj kapetanicu sprdaš..-rekla sam
-Joj da mi je samo znat...a je, dobro, mala ima stav i osobnost, a i fakat, dobra je na terenu, ustvari nije mi čudno što se Ireni toliko sviđa.-
-I ni trunke ljubomore?-upitala sam pogledavši ju, iako sam znala odogovor
-Nope. Malo je bilo u početku, al sad znam da nemam zašto, da imam, vjeruj, već bi osjetila...-
-Ma znam .Al što ti kažeš nije cura loša, okej je, samo mi još uvijek jedna puzla fali kod nje.-
-Bitno da su ti kod brata joj sve posložene.-
-Oooo da.Itekako.-
-Eto, takve stvari dođu kad najmanje očekuješ.-
-Da.- potvrdila sam kratko; -Jel mi vjeruješ da mi se ona godina i pol sa Sašom sada čini kao neki daleki film, a nije prošlo još ni godinu dana od toga. Bome, da nisam na tebe naletila onaj dan u šopingu..-
-Naletila bi drugi dan -prekinula me; -a da uopće nisi naletila na mene, došlo bi ti samoj do malog mozga, ne sekiraj. Nisi ti glupa. Samo je teško kad su osjećaji još prisutni napraviti rez .A vi ste nekako prešutno počeli graditi život, kupovati stvari u stan..-
-Joj plazma.- pokrila sam lice rukama;-nezaboravno.- počele smo se opet smijati
-A nije on to tako mislio i sama znaš, bio je čovjek u šoku. Čuj dođe doma s treninga, a ti koferić i doviđeeenja, ja moram ić...nije ni njemu bilo baš svejedno, vjeruj.-
-A znam. Ali ona spoznaja, kad si mi rekla da ti njega uopće ne poznaješ, da se nismo čule od Nove godine...to mi je jednostavno bilo ko da me netko opalio daskom po glavi, vjeruj, i od tog momenta kao da nisam mogla disati, dok nisam sjela u prekrcani auto. Ja sam krenula s parkinga, i nakon jedno 100 metara skrenula na neki drugi parking, stala i počela plakati...činilo mi se ko da mi se utroba ljušti sa svakim izdahom kroz plač. Nisam nikada u svom životu tako nešto osjetila. Užasss. Jednom mi je jedna frendica rekla, Maša, znaš ju, da je ona doslovno znala povraćati od muke dok je bila s onim likom što nikako nije mogao ostaviti tu neku dugogodišnju curu s kojom je bio. Došla bi doma sa spojaka s njim i otrčala u kupaonu i povraćala koliko joj je to udaralo na psihu. Tako je meni ovo udarilo u svaku poru mene, čini mi se. Nikad, nikad nisam s toliko gorčine plakala i nikad nisam osjetila ljekovitost tog plača ko tad. Čudo. Trebalo mi je jedno pola sata da ponovno upalim auto. Baaaa, užasss.-
-Sve to treba odraditi.I svatko na svoj način.-zaključila je
