Konobarica s tastature
ponedjeljak, 07.06.2021.
Šalica
Gledam neki dan film nakon doslovno 100 godina i odjednom me od svih kadrova po sred glave opali onaj u kojem jedna od dvije glavne junakinje, sva neka potištena u jutro rano sjedi za kuhinjskim stolom, zamišljeno gleda u ništa i drži u ruci šalicu. Nečega. Sumnjam da se u toj njenoj šalici uistinu skriva mirišljava topla kava ili čaj. Možda se scena nasnimavala deset puta...pa je u šalici samo voda, ili čak ništa. No dojam da ona jadna, tužna i potištena ujutro sjedi za kuhinjskim stolom uz šalicu kave...cijelom kadru i priči daje drugu dimenziju. Uvijek te šalice u kojima ja osobno zamišljam kavu, jer ju upravo tako najviše volim popiti iz visoke šalice primjerenije konzumaciji čaja, unose za nijansu više topline u prizor. Ne mora to biti jutro rano u nečijem domu. Može biti i kadar u kojem dva policajca ispituju optuženika. Čim je šalica u igri, sve je nekako mekše.
A kad nije na ekranu?
Kad se smjesti onako stvarno puna kave kraj mene na stol dok prelistavam novine vikendom...kad u večernjim satima strpljivo podnosi sto stupnjeva vreline kaduljinog ili čaja od metvice, koje najviše volim popiti...kad u jutrima slobodnih vikenda i ritualnih doručaka u jednoj mućkam Juniorki kakao, drugu sebi punim kavom, a iz treće izbija vrelina šipkovog čaja za Zakonitog...kad iz jedne prelijevam u drugu, već napola ohlađenu kavu, jer frendica je došla u posjet i eto nemoj mi kuhat novu, daj mi samo malo tvoje ako imaš dosta, (a rijetko kad nemam)...kad je u kafiću, ako pijem veliki makiato nikada ne hvatam za držač, već ju uvijek obuhvatim cijelu pokretom primjerenijem muškarcu, nego ženi, dok je kad je u pitanju mali makiato prinosim ustima totalno pičkastim pokretom s tradicionalno uzdignutim malim prstićem u zrak...kad kuma dođe u posjet, il susjeda Z pa je onda obavezno niska bijela od arcopala u điru, a ne ona moja visoka s likom ovčice...kad sam kod mame pa je pristojne veličine, elegantna, iako nije iz svečanog servisa, a u njoj je uglavnom turska kava...kad je Juniorka kod mame, pa pije iz one iste iz koje sam i ja natezala kakao u njenoj dobi i koja se nekim čudom održala kroz ove silne godine...kad je još ponekad na nečijem stolu ona mala, socijalistička isključivo za crnu kavu, nešto najbliže turskim fildžanima...
Kad god...
Šalica je tako puno više od samo – šalice. Neizostavno je simbol nečeg toplog, domaćinskog, nečeg puno više od samo elementa koji drži napitak...Pa čak i ova koja je prije dvadeset i pet godina doputovala sa mnom iz St. Ingberta, negdje u godinama nakon izgubila hvatalo, pa sad služi kao držač za svu silu kemijskih olovaka, od kojih pola, gotovo po nekom pravilu, ne pišu, al uredno u njoj stoje.
U TV-kadru ili u stvarnom životu, istina je...
Šalica nikad nije samo šalica. Simbol je to topline. One koja se stvorena od silnih visokih stupnjeva u tekućini parom izdiže iz šalice...ili one neke druge, koja nam daje osjećaj topline samo kad ju ugledamo...
Nju, magičnu – šalicu.
"Anatomija Misli", Šalica
Fiume, 16.01.2013.
