Konobarica s tastature
četvrtak, 03.06.2021.
To dijete u meni
Nikada nije prestalo živjeti. To dijete u meni. Nikada se prestalo igrati.
Ni onda kada su nam rekli evo, sad ste ljudi, čestitke, od danas krećete u novi život. Sjećam se da sam tada, nekoliko dana ranije, na polaganje ispita zrelosti kojim ću kao postati odrasla, došla sa omotanim skočnim zglobom. Cijela se ispitna komisija, zabrinula nad mojim zdravstvenim stanjem. Strpljivo sam im prije polaganja do u detalj opisala kako sam se ozlijedila. Nakon što su nam objavili da smo svi uspješno položili "ispit zrelosti", otišli smo u obližnji kafić proslaviti. Tu sam skinula zavoj sa gležnja, a potom i dva higijenska uloška koja su glumila oteklinu .U to vrijeme, samo onako za napomenu, ti ulošci nisu bili ovako zavidno tanki kao današnji. Ekipa je pocrkavala od smijeha.
Kada su nekoliko godina kasnije, mnogi govorili puškama, ja sam govorila stihovima. Pisalo ih je isto ono dijete koje je godinama iz literarnih radova rijetko kad bivalo ocijenjeno ocjenom manjom od najviše. Pa i kada su neki, koji nisu znali što bi od silnog blagoslova hrvatstva koje se iznenada spustilo među njih, pokušali tom djetetu u meni, koje je odgajano i raslo u toleranciji istoka i zapada, reći neka se uozbilji i nek odraste ono je odbilo odrasti. Kada su mu poručili da ušuti i poslali ga u kut, odvela sam ga je tamo gdje nikom nije bilo važno, van granica novorođene države i ostalo je egzistirati....
Došao je brak i rješavanje pitanja egzistencije, došlo je vlastito dijete, paralelno i završetak studija, došle su neke odgovornije profesionalne pozicije, dogodio se život...Ali...
...to dijete u meni sve mi je to učinilo lakšim....
To se dijete u meni raduje mirnom jesenjem danu. To dijete u meni nasmijava one oko sebe i ne libi se smijati sebi samoj. Igra nogomet sa klincima ispred zgrade, penje se po ogradama, preskače vijaču, svira harmoniku, pleše dok spravlja večeru, plače kad boli, pjeva na sav glas dok vozi auto, baca žabice po morskoj površini uvijek istom radošću, našali se sa svima, puno, puno se smije, neizmjerno voli sutone, grli stabla...To dijete u meni voli prijatelje i kada god može iznenadi ih nečim lijepim....
Neki će reći da je to moj duh. Moja osobnost. I bit će u pravu. No možda neće znati da veliki dio mog duha i osobnosti ono dijete je u meni koje nikada nije otišlo da se ne vrati...
Prevalilo pola stoljeća,
nikad sasvim odraslo
i nikad,
ama baš nikad,
odrasti neće...
