Izbije me ovaj nogomet. I rukomet. I svaka utakmica naše nacionalne vrste u ma kojem sportu kada dođe do te nokaut faze. Bude svega. Uvijek obećam sebi da se neću nervirati, da ću mirno odgledati utakmicu pa što bude. Jer kao, dobro bi bilo da prođemo, zaslužili smo, ovo je sjajna generacija, bla, bla...I uvijek pogazim obećanje.
Predzadnju utakmicu sam kao ležerno sjedila na kauču i pratila. Srce je nabijalo neki svoj ritam. Cijelo vrijeme. Umirivala sam ga gutljajima hladnog chardonnaya, odlascima u kuhinju i natrag, provjeravanjem i skrolanjem po mobitelu. Nije pomagalo. Nakon majstorije našeg kapitena i vodstva rekla sam, i objavila na fb "E nakon ove majstorije možemo i ispast. Bravo kapetane!" Ispali nismo, otišli smo dalje i došla je današnja tekma. Isto. Nerviranje, odlasci i dolasci, chardonnay sam zamijenila izotonikom, no izmjenjivala sam razmišljanja messengerom sa nekoliko njih i lamentirala po fejsu.
Izgubili smo utakmicu osmine finala Evropskog prvenstva. I nije nam prvi put. komentator kaže četvrti. Ja se sjećam tri: Turska, Portugal i večeras Španjolska.
Igrali smo protiv jake reprezentacije, izbornik se kroz cijelo prvenstvo tražio sa sastavom (ponekad se i pronašao), mnogi igrači završili su na neprirodnim pozicijama, neki uopće nisu vrijedni oblačenja dresa nacionalne vrste, pojedini misle da je dovoljno navući lice ratnika i prije početka susreta staviti desnicu na lijevu stranu prsiju i natucati riječi nacionalne himne, nakon toga povikati "Ajmoo, ajmoo!" i to je to.
Nakon poraza svi mi navijači, gledatelji, analitičari kapetani smo poslije bitke. Sve ovo prethodno navedeno komentirat ćemo barem do kraja prvenstva. Na poslu, u društvu, po društvenim mrežama, blogovima...
I onda uvijek postoje i oni. Radi kojih sve to vrijedi gledati, nervirati se, natakati chardonnayem, smirivati neposlušni ritam srca, diviti se njihovoj predanosti, skromnosti, lucidnosti u potezima, uživati u njihovoj igri. Pravi kapetani. Koji vode bitku. Dirigiraju na terenu manje ili više poslušnim suborcima, trče do protivničkog šesnaesterca i mahnito se vraćaju u obranu, a na sredini gdje im je mjesto čuda rade.
Imali smo kroz ovih tridesetak godina samostalnosti nekoliko baš takvih. Pravih kapitena. Zvonimir Boban. Niko Kovač. Luka Modrić. Nogometaši od formata, prve violine i u klubovima i u nacionalnoj vrsti, autoriteti u svlačionici, vođe na terenu. Iskonske desetke, romantičnih poteza, motivatori i kreatori. Uzori. SPORTAŠI.
I upravo radi ovog posljednjeg u nizu, radi tog malog žilavog ljudine, koji bi prije tri godine bez nanosekunde razmišljanja onaj golemi pehar najboljeg igrača turnira učas, samo da mu je bilo ponuđeno, zamijenio onim koji su ponijeli svjetski prvaci; radi njegove veličine na terenu i van njega, radi poliglote koji se u govoru zahvale na izboru za nogometaša svijeta zahvalio svojim uzorima i najdražima na tri jezika (dok su neki njegovi prethodnici i ne pojavivši se na toj ceremoniji prošetali mali ispod zvijezda u sličnim svojim prigodama pričali isključivo na materinjem), radi njega mi je ovaj poraz najteže pao.
Utakmica je bila kakva je bila. Sastav isto. Možda smo mogli bolje (a dvadeset minuta se stvarno činilo da smo i mogli)...
Mijenjati opremu ili natakati se vodom dok na terenu teče igra, lomiti suparniku nos ili nogu... od Luke nitko nikada naučiti nije mogao.
I zasigurno Luka je zaslužio još koju utakmicu na Euru. Jer činjenica je, teče mu trideset i peta...
Kapetane, chapeau i žao mi je...
Post je objavljen 28.06.2021. u 22:50 sati.