Konobarica s tastature
četvrtak, 01.07.2021.
Jedva čekam...
Sve nešto jedva čekaš.
Da počne dizati glavicu, da se zarola samostalno, da počne sjediti, da neki skup glasova postane ona suvisla prva riječ. Zubiće baš ne čekaš s radošću, jer ima svakakvih reakcija, al se raduješ tim malim sitnim bijelim prvim donjim pa gornjim jedinicama. ...
Prohoda, progovori, odbaci pelene, krene u vrtić, mliječne jedinice poispadaju i već je vrijeme za školu...
Odrađuješ od čekanja do čekanja.
Jedva čekam...
I eno je. Upisuje vozački.
Upisuje. Vozački.
Sve je to okej. Normalan tijek stvari.
Vremenska crta išla je uvijek svojim tokom. Prošlo se dječjih bolesti, u školi od jedinica do petica, puberteta i svih radosti koje uz njega idu, prvi izlasci do jutra... Generalno bez većih problema i Bogu hvala u zdravlju.
I onda stigne ovakvo ljeto.
Vozački, prvi ljetni posao, maturalac... Sve.
Natakari se sve odjednom i uhvati te nespremnu. Iako je sve to ono što jedva čekaš godinama, zaskoči te.
Upitaš se - kud prije?
Vadiš snimke, gledaš fotografije. Ima ih tona, a žao ti što ih nema i više. Stisne u prsima, grlu, suze pokušaš zadržati, pa ti uspije na minut-dva.
Njene vršnjake, prijateljice, frendove, u čudu pogledaš kada te na cesti zazovu i pozdrave. Zastanu, popričaš s njima odraslom šprehom, a u sjećanju su maleni radoznalci koji se bezbrižno klate na ljuljačkama, natjeravaju po igralištima i parkićima uz budno promatranje nas roditelja.
Zahvalna sam i cmoljava.
Zdrava je, pristojna, inteligentna, u školi među boljima...
I odrasla.
Prebrzo.
