Sve nešto jedva čekaš.
Da počne dizati glavicu, da se zarola samostalno, da počne sjediti, da neki skup glasova postane ona suvisla prva riječ. Zubiće baš ne čekaš s radošću, jer ima svakakvih reakcija, al se raduješ tim malim sitnim bijelim prvim donjim pa gornjim jedinicama. ...
Prohoda, progovori, odbaci pelene, krene u vrtić, mliječne jedinice poispadaju i već je vrijeme za školu...
Odrađuješ od čekanja do čekanja.
Jedva čekam...
I eno je. Upisuje vozački.
Upisuje. Vozački.
Sve je to okej. Normalan tijek stvari.
Vremenska crta išla je uvijek svojim tokom. Prošlo se dječjih bolesti, u školi od jedinica do petica, puberteta i svih radosti koje uz njega idu, prvi izlasci do jutra... Generalno bez većih problema i Bogu hvala u zdravlju.
I onda stigne ovakvo ljeto.
Vozački, prvi ljetni posao, maturalac... Sve.
Natakari se sve odjednom i uhvati te nespremnu. Iako je sve to ono što jedva čekaš godinama, zaskoči te.
Upitaš se - kud prije?
Vadiš snimke, gledaš fotografije. Ima ih tona, a žao ti što ih nema i više. Stisne u prsima, grlu, suze pokušaš zadržati, pa ti uspije na minut-dva.
Njene vršnjake, prijateljice, frendove, u čudu pogledaš kada te na cesti zazovu i pozdrave. Zastanu, popričaš s njima odraslom šprehom, a u sjećanju su maleni radoznalci koji se bezbrižno klate na ljuljačkama, natjeravaju po igralištima i parkićima uz budno promatranje nas roditelja.
Zahvalna sam i cmoljava.
Zdrava je, pristojna, inteligentna, u školi među boljima...
I odrasla.
Prebrzo.
Post je objavljen 01.07.2021. u 16:08 sati.