Konobarica s tastature
subota, 03.07.2021.
Nataša XXII
DUNJA...
-Ja sam Dunja, drago mi je. Mislim da bi trebale razgovarati, ako imaš malo vremena.- bile su prve riječi koje mi je zgodna brineta uputila nakon što sam se pozdravila s grupom Željkovih prijatelja koji su došli večer nakon nesreće izraziti nam sućut. Neke od njih znala sam, s nekima sam se upoznala tada.
-Okej. Želiš nasamo ili...- upitala sam
-Voljela bih, ako nije problem.-
-Dobro, idemo gore u moju sobu.-pokazala sam joj put i krenule smo. Ušle smo u sobu i sjele. Gledala sam ju. Nisam u tom trenutku imala nikakvih emocija u sebi .Svo to vrijeme bio je jedan košmar u kojem sam sređivala pogreb za Željka potpuno tupa i bez osjećaja. Tako da sam mislila da, što god mi Dunja ima za reći...ionako, odradit ću, nije bed.
-Reci.-rekla sam kratko.
Grčevito je stezala papirnatu maramicu u rukama koje su joj počivale u krilu. Pogled joj je bio usmjeren negdje u zid .Progovorila je kada je konačno pogled skrenula u pod.
-Željko i ja smo bili zajedno....Tri mjeseca. Nije neki dugi period, ali...-je dovoljno dug da mi je moj mlađi brat mogao reći da ima curu- pomislila sam.;- bilo nam je lijepo.- stala je očiju punih suza. Počela je plakati .Nisam znala šta da napravim. Pa nisam napravila ništa. Kao što rekoh...bila sam tupa. Skroz. Čekala sam. Dunja je šmrcala. I kada se malo primirila, nastavila:
-Preksinoć, prije nego je otišao s Goranom, bili smo skupa. Bili smo vani i meni nije bilo nešto dobro, pa sam odlučila ići kući. Dovezao me kući i tada sam mu rekla...ja..ne znam kako da ti kažem, uopće se ne poznajemo...Željko te uvijek nazivao pravničica..-tu se malo osmjehnula. Bojim se da joj i nisam bila neki sugovornik. Jednostavno nisam imala snage .Htjela sam da kaže ono što ima i da se spustimo natrag dolje; - dok je vašu mamu nazivao ooozbiljnom pravnicom...uglavnom, tu večer kad mi je rekao da mu je žao što neću ostat s njima i zafrkavao me da mi je slabo, a nisam popila kap alkohola…rekla sam mu razlog i mučnine i izbjegavanja alkohola...- pogledala me. Mislila je da ću možda shvatiti o čem se radi. Nagađala sam, ali...
-Da skratim Nataša. Trudna sam .Sa Željkom. Ne znam koliko, nisam išla na pregled, samo sam napravila test kad sam skužila da mi kasni. Eto. A htjela sam tebi prvoj reć' od Željkove obitelji...nekako mi je to, obzirom na situaciju najlogičnije.- istresla ne ja brzinu. Zinula sam.
-Trudna. Oćeš...uau..Dunja...nemam pojma šta ti reć.- zapentala sam. Ova njena izjava uspjela me malo izbaciti iz tuposti u kojoj sam plutala. I stvarno nisam imala pojma, šta joj reći.
-Ne trebaš mi ništa reći. Samo sam htjela da znaš....I da, hoću...zadržat dijete. To sam znala onog trenutka kada sam vidjela kako se na štapiću pojavljuje druga crtica.- kad je ovo izgovorila već je bila kod vrata, okrenula se, pogledala me i mirno rekla:
-Znam da ti je sad teško. I meni je, vjeruj. Ne mogu zamisliti da ga više neću vidjeti .Onako vječno razbarušenog i u tuti. Ali...morat ćemo izdržati. Idem dolje.- slabašno se nasmiješila i izišla iz sobe .U tom sam momentu svom osjećaju tuposti pridodala još jedan. Poraženost. Bila sam totalno poražena činjenicom da Dunji nisam kroz ovu njenu ispovijed uspjela reći niti jednu normalnu, suvislu rečenicu...Potegla sam ladicu komode i iz nje izvadila cigarete i upaljač.
SREĆA...
Luda od sreće. Tako bi se ukratko dalo opisati moje stanje posljednjih mjesec dana. Beskorisne i isprazne su postale uredske svađe i smicalice. Nisam ih niti primjećivala. Dolazila bih ujutro na posao puna energije, odradila bih, ama sve, do u sitnicu što bi šefovi, čije je tinejdžersko ponašanje sustavno djelovalo u smjeru rušenja reputacije jednog solidnog odvjetničkog ureda, postavili pred mene. Nikome od kolega u uredu nije bilo jasno što se sa mnom zapravo događa. Dok su oni jedva plutali u moru posla, ja sam cvjetala. Moji dani su bili ispunjeni i imali su itekako smisla. Prvih dana nakon što je Tom došao kući doslovno sam noćila uz njega i nastojala Dunji biti pri ruci što je više moguće (neopterećena činjenicom da ima cijelu svoju obitelj uz sebe).Zaljubila sam se u to malo stvorenje. Voljela sam Lovru jako. Ali Tom je, realno gledajući, stigao pod posebnim okolnostima, bio je preslatka beba i totalno me zarobio. Malo sam se freakovski počela ponašati. Čak bih i u radnom dijelu dana, onom u kojem bih se vraćala s ročišta, znala proviriti nos u Prenatal ili Chicco trgovinu, čisto da pogledam ima li što nova. S lakoćom sam u tim trgovinama provlačila svoju Amex karticu koje do Tomovog rođenja praktički nisam bila ni svjesna. To vrijeme koje sam provodila u Dunjinom domu i Tomovoj prisutnosti punilo bi mi baterije i nakon odlaska imala sam osjećaj da mogu sve. I nije to bio samo osjećaj. Bila je realnost. Bilo bi mi dovoljno samo na nekoliko minuta držati to malo stvorenje, udisati miris bebe, slušati gugutanje (koje sam bezuspješno pokušavala snimiti mobitelom, ali svaki put kad bih započela snimati, Tom bi odlučio prekinuti), nositi ga i pričati mu o bilo čemu, da bi mi baterije bile pune za naredni dan. Nakon druženja s tim malim savršenstvom obično bih provjerila ako je Mirela slobodna za kakvu kavu ili samo mali čit-čet...Pa bih odlazila kući. Pojela bih nešto i penjala se na kat među svoje kotače. Radila sam mikseve kojih se ne bi postidjela i malo žešća D.J. imena. Bila sam jako zadovoljna. Negdje oko devet i pol navečer, čula bih se s Ivanom prije njegove noćne smjene. Ponekad bi to samo bio vokalni nastavak sms maratona koji bi počinjao oko tri poslijepodne, kada bi se on razbudio. A ponekad samo mala kratka razmjena nježnosti. Dani su mi bili ispunjeni, imali su smisao.
