Konobarica s tastature
ponedjeljak, 12.07.2021.
Escajg i još neke...
Dobili novog kolegu.
Kasnije saznam da je Mađar iz Subotice, pa je na tu foru i dobio radne papire. Dečko je okej, što sam uspjela spoznati za vrijeme 4 sata koje smo proveli zajedno u radnom prostoru i zadatcima. A dok još nisam znala sve to, na samom početku radnog vremena upita me gdje stoji Natren.
-Kad uđeš u ofis, odmah desno gore na polici.
-Aha. Tamo znad escajga?
-Da. - kažem kratko, a u meni zazveči taj escajg poput njega samog dok ga nemilo poliramo nakon odrađenog posla.
Sjetim se kako na početku svog naukovanja nisam znala o čemu mi nadređeni priča dok govori da odem "na beštek". Taj germanizam kojim nazivamo pribor za jelo, i koji nikako drugačije tijekom školovanja nitko nije nazivao identično je u meni zazvečao. No tada - nepoznanicom.
Radno jutro, doručak, išao je dalje svojim tijekom. U jednom trenutku sjatilo se nas nekoliko u ofisu u blic diskusiji kome treba očišćena mrkva. Pa razvalimo mrkva ovo, mrkva ono, treba, ne treba... Kolega se zatekao u sred priče. Šuti, sluša. Kasnije izađemo na rajon, eto njega meni opet.
-Šta je to mrkva?
Okrenem se i kratko odogovorim:
-Šargarepa.
-Aha.
Shvaćam da postoje ljudi koji ne vole čitati. Ne volimo svi iste stvari. Ja čitati volim. Nemam interes za sto drugih stvari koje neki obožavaju. I ne znam da li je upravo ta činjenica presudna za fakt da toliko volim riječi, njihovo značenje, sinonime, nepresušne izvore igre riječima kojima se mogu kad god i kako god želim igrati poput malog djeteta.
Kada bi me netko pitao koja mi je riječ najljepša - odgovora nemam. Jer bilo koju bih vezala uz njeno značenje. i tada to ne bi bilo to. Sjećam se međutim, da su mi se nevjerojatno u njemačkom jeziku, dok ga još nisam poznavala i govorila, sviđale riječi manchmal i zwichen. Fonetski one zvuče mančmal i cvišen, a značenje im je ponekad i između. Da, u nepoznatom je jeziku bilo lako izabrati.
Božanstvenim nalazim da mogu čitati iz različitih izričaja bez mnogo problema, jer mi značenja riječi koje ne dolaze iz svakodnevnog i materinjeg jezika nisu strana.
Volim kad nije čaša, nego mižo, kad je sevap nešto što nastojim živjeti, kad mrkvu objasnim šargarepom, kad escajg, beštek i pribor za jelo zazveče u meni jednako, kad mi se šlinga prostre sjećanjem, kad se tuka i dindija glasaju glupim klokotanjem pure, a pura bude palenta, a ne perad, kad otpjevam lakoj lane diri diri dane jer jako mi je fora, kad se ašikuje, kad je u hiljadi miljar, a u četvrtini kvarat premda ponekad može biti i frtalj, kad ona nosi ibrik, a neki izlijevaju iz sića, kad se crveni rajčica, paradajz, pomidor, poma, pomedevor kad je sveska bilježnica, ponekad i teka...
I da ne krenem sad u Namćor nabrajanje, zaustavit ću se. Jer ima i nekih čije značenje baš i ne volem i prodala bi ih na lakat.
Kolega Mađar iz Vojvodine. Koji je naučio što je mrkva. I escajgom zazvečao po mojoj ljubavi prema njima.
Riječima.
