Konobarica s tastature
četvrtak, 15.07.2021.
Konobarica, majstor, Margarite i kvote
Ovih dana završeni su upisi u srednje škole. Iz PGŽ-a stigao je alarmantan (po meni uopće alarmantan nije) i poražavajući (to već jest) podatak da je na nivou cijele županije upisano tek 11 učenika u smjer konobar, a 14 u smjer kuhar. Ukupno je to 25 učenika. Ni blizu cifri kojom se nekada popunjavao samo jedan od pet do šest razreda po generaciji u ta dva zanimanja. U moje dinosaur vrijeme primjerice, razredi od po tridesetak učenika svaki popunjavali su se bez problema, a bilo ih je pet. Četiri konobarska i jedan kuharsko-slastičarski i ne u cijeloj županiji, već samo u opatijskoj ugostiteljskoj školi. No pustimo drevna vremena.
Osobno, padu interesa za ova zanimanja, ne čudim se. Školski sustav ugostiteljskog obrazovanja, unatoč silnim naporima profesora i obrazovnih djelatnika zastario je i nefunkcionalan. Veću vrijednost pri obrazovanju ugostiteljskih kadrova danas nose certificirani programi za osposobljavanje u različitim granama ugostiteljstva. Dobijemo barmene, bariste, sommeliere… I svi ti tečajevi, edukacije i programi uistinu vrijede. Usvoje se znanja, a sa diplomom neke od specijalizacija lakše se dobije i bolje je plaćen posao. Nisam još čula da postoji, doduše, sličan program ili tečaj za restoranskog konobara, no pomalo, nadoć će zasigurno. I sama sam prošla neke edukacije i tečajeve i garantirati mogu da nose dodanu vrijednost. No nastavno na sve navedeno ne mogu si ne postaviti pitanje može li tečaj od dva dana, dva vikenda ili čak dva semestra biti ono što će kvalitetno educirati osobu za ikakav, pa i ugostiteljski posao.
Da se razumijemo, nije ta djelatnost medicina, konobari nisu neurokirurzi niti znanstvenici, osobe koje spašavaju živote i pronalaze nove tehnologije.
Ali tu dolazimo do najvećeg problema koji uistinu nije problem pomalo arhaičnog obrazovnog sustava za ugostiteljske radnike. Niti problem intelektualnih sposobnosti djece koja upisuju te programe. Problem je to društva. Države. Poremećenog sustava vrijednosti.
Obožavam kada mi svaku drugu godinu pročistiti klima uređaj doma dođe moj serviser R. Vlasnik je male firme koja se bavi održavanjem i montažom klima uređaja. Čovjek sa srcem k'o Učka. Tih pola do sat vremena dok on i njegovi djelatnici skakuću između vanjske i unutarnje jedinice klima uređaja, nas dvoje pričamo o književnosti i kazalištu. Nikakav problem njemu nije kupiti ulaznicu i sa suprugom potegnuti do Zagreba da bi pogledali kazališnu predstavu. Obožava Hessea. Nedavno je i uredio dio stana u koji je strpao biblioteku i fonoteku. Nauživamo se nas dvoje šljakera u pričajući o umjetnosti.
Konobarica i majstor. Bez Margarite. Ali mogli bi i o njoj. Bez problema.
Društvo, država (koja smišlja kojekakve promašene strategije), poremećeni sustav vrijednosti, uspjeli su ugostiteljski posao, konobarski, kuharski, da ne govorim o onom hotelskog domaćinstva, zatim poslove poput mehaničara, klesara, stolara, dimnjačara, prodavačice, ma sva zanatska, obrtnička zanimanja svesti pod zajednički nazivnik – otirač.
U mentalitetu koji se generalno uspio nametnuti bitno je upisati gimnaziju. Ekonomiju. Medicinu. Reći da ti je dijete upisalo ugostiteljsku ili brodograđevnu, tehničku, trgovačku školu ravno je porazu.
Onoga trenutka kada kao društvo postanemo svjesni da su nam postolari, mehaničari, vodoinstalateri, keramičari, zidari, konobari i kuhari, spremačice i spremači, perači, da su nam svi oni BITNI poput liječnika, ekonomista, pravnika, menadžera, profesora, glazbenika… i da je zaista važno da su osobe tih zanimanja obrazovane i kvalificirane za posao koji obavljaju te da od njega mogu pristojno živjeti, tog trenutka nećemo imati alarmantne podatke poput onog s početka teksta.
Konobarica i majstor školovali su se u vrijeme i u sustavu kada zaista nije bila sramota upisati ugostiteljsku, tehničku ili tekstilnu školu čije se jačine programa i usvajanja znanja u tadašnjem školskom sustavu ne bi posramile ni današnje elitne škole popunjenih upisnih kvota.
Velebni su se hoteli izgradili u samo posljednjih…hajmo reći pet godina. Mnogi su zaboravili da temelji opstanka tih građevina ne počivaju isključivo na armaturi i betonu.
U ne tako dalekoj nam turističkoj Austriji postoji zanimanje školovani konobar. I on je zaista vrednovan stepenicu više od nekoga tko je malo svratio raditi taj posao dok ne diplomira, ili dok se ne snađe.
U toj istoj Austriji, reći da si konobar (ili majstor) ne izgovara se u pola glasa, a oni koji rade taj posao ne životare. Već žive život.
Kada sve Margarite našeg društva počnu djelovati i razmišljati u tom smjeru, problema sa kvotama i alarmantnih podataka biti neće, niti će sezone spašavati djeca na učeničkim ugovorima ljetnih poslova i oni iz kvota radne snage iz uvoza.
Moja knjiga radnog naslova "Dobar dan, izvolite" koja uistinu u cijeloj stvari može pomoći, spremna je.
Izdavači i Margarite dobrodošli ste.
