Konobarica s tastature
ponedjeljak, 30.08.2021.
Sous le ciel de Paris
Praznina. Neka velika praznina koja je bila nešto novo. Pročišćen um u kojem nije više bilo nepotrebnih pitanja. Nesuvislih odogovora. Ničeg nepotrebnog.
Na nepunih deset metara od njega brdo je djece izgubljeno u zanosu igre. Cika, vriska i neartikulirani glasovi. Nije mu smetalo. Polako je žvakao svoj burek i srkao jogurt. Dobar burek. Odavno nije pojeo takav. One bosanske teorije što je pravi, a što krivi burek uopće ga nisu zanimale. Volio je i onaj s mesom, i sa sirom i svaki. Bilo je bitno da je dobar. A ovaj je bio. Sa sirom. Odličan.
Žvakao je polagano. Nije više bilo žurbe. Sve je riješeno. Prije nekoliko dana sve se činilo neizvedvo. A onda je odlučio. Neće više razmišljati. Limfu je nagrizala beštija i trebao bi sada sažalijevati sebe, život i sve ostalo. Držati strogu dijetu i piti otrove da beštiju smire. Jer nju je teško, bolje rečeno- nemoguće zauvijek ušutkati.
I ranije je upražnjavao meditaciju i raznorazne tehnike koje su mu pomagale lakše kroz život. No eto, kad je donio odluku, nastupila je ta nova praznina, mirnoća i sve je bilo lakše. Pa čak i pojesti premastan burek. Za koji bi svaki autohtoni Bosanac tvrdio da nije burek već sirnica, a svaki endokrinolog da ga ni u najluđim snovima ne smije pojesti.
Odjednom je začuo nježni mousette. Pod nebom Pariza. Nasmješo se. Taj je ringtone postavio na svoj mobitel prije nekoliko godina kada je prvi put vidio i čuo nekog anonimnog majstora koji je s lakoćom u prstima prebirao po crno bijelom svijetu klavijature i s osmjehom razvlačio mijeh predivne bijele Hohnerice od 120 crnih basova. Lakoća sviranja i brzina kojom su prsti letjeli po obje strane instrumenta bile su nestvarne. Gospodin je svirao na nekoj vrtnoj zabavi, ležerno sjedeći na barskoj stolici, kačketa nehajno nakrivljenog prema desnom uhu. Desetke je puta preslušao i pregledao taj video. I da je imao vremena, preslušao bi ga još stotinu puta. No u ovoj situaciji vrijeme je bilo izuzetno dragocjeno.
-Molim? -
Tih je dana postavio oglas. Nije bila bijela, već neumoljivo crna. I jedna od onih svjetske klase. Nije se nikad smatrao vrhunskim, ali na takvima uistinu sviraju najveći majstori. Oni koji pune raznorazne Arene i Hallove.
On je nekoliko puta napunio dvoranu Muzeja suvremene umjetnosti i gotovo svaki put svadbenu dvoranu. Ustvari to sa svadbenom dvoranom i nije bila njegova zasluga, ali rado su ga po takvim dvoranama slušali. Da, bio je dobar. Za njenu je vrijednost mogao kupiti solidan auto. Uz njenu ga je pomoć i kupio.
Glas je s druge strane zvučao pun entuzijazma i nevjerice. Prepoznao je taj ton glasa. Istinski zaljubljenik koji ni sam ne vjeruje da se Pigni prodaje gotovo dvadesetak posto ispod cijene. Još ako je...
-Da. Cijena je ispravna...
-Da. Servis je napravljen prije dvije godine. Kod Toneta...
Bilo je bitno u tom njihovom svijetu gdje se servisira harmonika. Osobito jedna takve klase. A Tone je bio stvar prestiža, najbolji u krugu od dobrih dvjestotinjak kilometara. I nije servisirao svašta.
-Aha, prvi sam vlasnik. Kupljena je u Italiji.
Imala je sve predispozicije rasne, vrhunske, kvalitetne harmonike. Redovito servisirana. Mažena i pažena. Nerado ju je i koristio po svadbenim dvoranama. Unatrag četiri godine upravo je kod Toneta nabasao i na solidnu Guerinni po povoljnoj cijeni. Pa ju je upazario. Otada je Pigini bila samo za orkestar i pozornicu. Guerinni je odrađivala fešte. Nju će i ostaviti, pa dok u njegovom nagriženom tijelu bude bilo snage i dalje će mu služiti za povremene prihode.
Ustao je sa klupe. Bacio masni papir u koš za otpatke. Dogovorio je s potencijalnim kupcem probu za sat vremena. Prošetat će do kuće. Mogao bi još pogledati i ona dva Sašina aranžmana do večerašnje probe. Jedino Saši neće biti čudno ako se na probi ne pojavi sa svojom seksi crnkom, kako joj je tepao. Jer upravo to mu je bila od dana kad ju je podigao u tršćanskom dućanu. Morali su je naručiti. Pregovori su trajali mjesec dana. Narudžba, uplate avansa, pogrešan broj računa.. Bilo bi mu jednostavnije da je otišao direktno u tvornicu. Ni sam ne zna zašto se zapetljao sa Fabruccijem. No onoga trenutka kad je prvi puta drhtavim prstima sa strahopoštoavnjem prešao preko njenog glatkog tijela sve je bilo zaboravljeno. Postojali su samo njih dvoje.
Otresao je suhi list sa cipele i nastavio umornim korakom. Sve prave ljubavi su tužne, otpjevao je netko jednom. Nasvirao se, napjevao i naslušao raznih stihova kroz ove puste godine. Tek ovoga se sjetio u onom momentu kada mu je mladoliki specijalista pažljivo priopćio dijagnozu. U tom trenutku nije pomislio ni na što drugo, no na rastanak od svoje seksi crnke. Rastanak koji će mu barem u ovom početnom stadiju omogućiti pristojno liječenje.
Iskreno se nadao da će ju onaj drugi voljeti poput njega. Nježno prstima prelaziti po njenom glatkom crnom tijelu, lagano i sa osjećajem prebirati po bijelo crnoj klavijaturi, mekano udarati u bijele basove, sladiti se harmonijom akorda, skakutati u stakatu užitka, neutaživo slagati tonove dura u radost života i plakati u sjeti molova...
Beštija je došla sama. I pojest će mu tijelo. Nije ju zvao niti tražio.
Duša će ostati netaknuta jer odavno je zaštićena.
Tamo negdje u nježnom mousetteu...
...pod nebom Pariza...
