Konobarica s tastature
utorak, 17.08.2021.
Jesen 2002.*
tati
Nekad davno tamo i daleko jeseni su moje bile obojene, nove neistražene. Pune mirisa, prštale su sjećanjima minulih tek ljeta, i donosile novo, neistraženo, nešto bolje...Još od onih školskih jeseni koje su mirisale na svježe zašiljene olovke, nove tenisice i nosile neizvjesnost novih lekcija. Sjećam se, prve su lekcije uvijek u pravilu bile najljepše upisane u nove bilježnice...
A onda su došle neke nove jeseni. U pravilu one koje bi donosile odmore nakon napornih radnih sezona. Te su jeseni bile bezbrižne. Tada bi se punile baterije, a praznili džepovi koji bi tijekom ljeta nabujali... Žar ljetnih ljubavi polako bi tinjao i u pravilu se o jeseni gasio...
I tako do one kobne jeseni tenkova, rampi, balvana, krvi i poremećaja u glavama vrhovnih vođa kojima smo slijepo vjerovali. A ta je jesen bila prekrasna. Kao za inat bila je lijepa, topla, sunčana...
Svaka je jesen moga života imala svoju pjesmu. Svakoj sam se nesebično davala, svaku nadušak ispijala. Kupala se u njenu plamtećem nebu, puštala jugu da mi lomi dušu, do zadnje pore udisala mirise paljevine, mladoga vina, pečenih kestena. Istih onih malih i žilavih istarskih kestena koje smo donosili za Svi svete nakon što bi se mama i ja žive izbole vadeći ih iz njihovih bodljikavih ljuštura.
Voljela sam taj jednodnevni izlet u Istru. Voljela tu svakogodišnju rutinu i male žilave istarske kestene pečene na ploči stare naftarice u kuhinji.
Kako sam samo nekad voljela jesen !!!
A ova mi je tako teška. Ove jeseni nema jeseni. Nema juga, nema plamtećeg neba, nema mirisa, nema novih tenisica, ove jeseni neće biti kestena. Stare naftarice davno nema. A ni mene, eto, već neko vrijeme u roditeljskom domu...
U tom istom domu više nema ni tebe...
I zato jer te nema, jer nema ni dijela mene, nema više onih jeseni koje sam tako voljela. I sve bih jeseni svoga života izbrisala iz sjećanja kao da ih nikada bilo nije...Sve, baš sve bih na ovome svijetu dala samo da si ostao...Da nisi otišao...
Da ti ove baš jeseni ne moram svijeću paliti... tata...
Rijeka, jesen, 2002.
*iskopano iz starih zapisa, iz najteže jeseni mog života...od koje ne pišem jesenima pjesme...
Tata, na današnji dan spomenute godine.
