Konobarica s tastature
nedjelja, 22.08.2021.
Moja M
Sretnem M danas ispred Lidla.
Prepoznamo se ispod, iznad, sa i bez maske. Nas dvije odavno maski jedna pred drugom nemamo. Nismo frendice. Nismo si puno u životima, niti smo osobito bliske.
Padne zagrljaj. Malo onako s mjerom, al opet topao i iskren. Onaj u kojem nestaneš.
Radile smo zajedno par godina u gradskom restoranu. Simpatičan restorančić u centru, nadaleko poznat po marendama, no i drugih se finih jela tu dalo pojesti, a trade mark je bio bakalar na gulaš. M je bila kuharica, ja voditeljica, a još dvije kuharice i dvoje konobara činilo je malu brigadu restorana. Super nam je bilo.
M je žena sa završenom srednjom školom, i žena sa deset fakulteta. Životne sam se mudrosti sa njenog izvora napila, a da nisam ni bila svjesna. U mirovini je već neko vrijeme.
Tada je brojala dvoje djece, sada uz njih ima snahu, zeta i ukupno petero unučadi. A danas je ispred Lidla čekala dvoje od njih da kupe sladoled.
-Pa same si ih pustila unutra? - začudim se, a ne bih trebala, jer njene su pedagoško odgojne metode mi odavno poznate. Jednom je pričala da je deci u sred kolovoza okitila bor, jer su htjeli imati Božić, na primjer. Isto tako djeci bi na upit jel ima šta slatkoga bez beda odgovorila ima, šećera. M nije djecu tetošila, ali niti maltretirala. Nerijetko im je bila i otac i majka, jer suprug je imao privatni posao i počesto izbivao. Svoje unuke je dakle u dobi od šest i četiri (čini mi se) pustila u dućan da si sami kupe sladoled.
-Pa nego šta. Dala im triest kuna i rekla da mi obavezno vrate kusur. -
Nasmijala sam se od srca i dok smo čekali klince, sladoled i kusur rafalno smo izmijenile pitanja i odgovore o članovima obitelji. Trajalo je to svega nekoliko minuta.
Nekoliko minuta koji su bili sadržajniji od mnogih sati koje s nekim osobama provedem u ispraznim razgovorima ruleći po beznačajnim rečenicama koje eto nek smo izrekli.
M je izuzetna kuharica od koje sam mnogo naučila. Radnica.
Nevjerojatno inteligentna žena koju život nije baš pomazio.
Od kad se nismo vidjele ( a ima tome jedno desetak godina) imala je nekoliko ne baš bezazlenih operacija, a suprug je kao posljedicu šećerne bolesti ostao bez jedne noge.
Ona se smije kao nekad.
Priča kao nekad.
Duša.
-Da samo znaš koliko te se puta sjetim. - kaže
...
A ja uvijek uz M vežem rečenicu koja mi je najprije profesionalno, a potom i privatno olakšala život.
Svojevremeno sam se držala za sveznalicu, nekog gurua ugostiteljstva koji zna ali baš sve. Ne znaš? Pitaj mene, ja ti SVE znam... A onda...Nekoliko dana uzastopce iz nabave s tržnice vraćala sam se s krivim komadom teletine, iako mi je ona fino objasnila kako i šta. Treći dan stajale smo ispred rastvorene najlon kese u kojoj se crvenila milina od OPET pogrešnog komada teletine. Na rubu očaja uzviknula sam:
-Ma ne mogu ja to, te komade mesa...Ne znam ja to.
M se nasmijala i mirno rekla:
-Pa ne moraš ti sve znat.
Rečenica me ko tavalonom pogodila najprije u pleksus, pa posred glave i potom zauvijek ostala zapisana u mozgu.
Počela sam se smijati.
-Pa da.- nastavila je;- Ne moraš sve znat, zato imaš nas koji to znamo. Ti znaš nešto drugo i tako ti to ide.
Logika žene koja zna. I sa teletinom i s ljudima. Sa životom osobito.
Nakon pa ne moraš ti sve znat rečenice život mi je uistinu postao lakši.
...
-Vjeruj mi da ti se štuca od mene i više nego što misliš.- odgovorim joj, jer stvarno često ju spominjem.
Nismo se rastale uz ono tako isprazno i u ovim vremenima rutinsko Moramo na kavu
koje se nikad ne ispuni.
Rastale smo se uz jednu vječnu našu internu zafrkanciju. I iskreni smijeh.
Ispunjene.
