Konobarica s tastature
četvrtak, 05.08.2021.
Peti kolovoz
Sjećam se dobro petog kolovoza onomad kad je grmilo.
Nisam osjetila fijukanje metaka iznad glave, nije mi nitko od obitelji poginuo, nisam bila direktno pogođena ratom.
Da skratim. Nisam bila na niti jednoj bojišnici.
Ovim postom prvi i zadnji put ću se javno izjasniti o nekim stvarima.
Brisalo me ili ne, uklonilo me ili ne, komentiralo me ili ne.
Na današnji dan moja dobra prijateljica slavi rođendan. Onomad izuzetno bliske, sadašnja smo druženja svele na jednom godišnje ispijanje kave koja se, da budem iskrena, nastavi ispijanjem medice, u nekom zimskom mjesecu kada nema sezone i obje smo uglavnom na godišnjem. Čujemo se o blagdanima, zatim kad si čestitamo rođendane i naravno, u onim tužnim trenutcima kada jedna ima onu drugu obavijestiti da je netko otišao zauvijek.
Blagdane si čestitamo 4 puta godišnje. Oba Božića, oba Uskrsa.
Rođendane, logično, samo dva puta.
O tužnim smo trenutcima naučile nažalost vrlo rano, kada je njen tata iznenada otišao. Imala je 19.
Zagazile smo u pedesete. Jasno je koliko smo si dugo u životima.
Zadnja dva razreda srednje, potom zajednički posao, brdo mladenačkih razuzdanih izlazaka, mnoge sretne i nesretne ljubavi, izleti i putovanja...Pod kožom.
Sjećam se i jednog petog kolovoza kada nisam nazvala radi rođendanske čestitke već da pitam da li se On javio. Jer, pojma nije imala gdje je. Digli su ga iznenada i krenuo je. Ona je ostala doma sa malenom niti dvogodišnjakinjom. Te godine, jedino te godine u trideset i pet godina našeg poznanstva, nisam joj čestitala rođendan. Kada se nakon nekoliko dana, tijekom kojih sam svaku večer prije odlaska na počinak nebu slala molitve da bude sve u redu, javio, javila je i ona meni. Ne znam i ne mogu ni pojmiti što je u njenoj i glavama i prsima žena koje su prošle sličnu situaciju brodilo tih olujnih dana. Jer mnoge nisu na pitanja svojih klinaca o tati znale dati ikakav odgovor.
A On... On spada u one branitelje koji su na bojišici, i ne samo taj put, bili, odradili svoje, vratili se kući i nastavili sa životom. Obitelj, kuća, posao... Jer takvi su išli onako kako je trebalo. Ne radi benificija, nego radi neke bolje i sretnije zemlje. Poznajem mnogo sličnih njemu. Ljudine.
Odgojena sam u antifašističkom duhu. I mnogo sam puta od kad nam je samostalnosti i suverenosti morala zatomljivati taj svjetonazor. Bila sam u krivu, jer ništa tu krivo nije. Da jedno no ne poništava drugo, da biti antifašist ne znači i da nisi domoljub znala sam oduvijek, no izreći to jasno ustručavala sam se godinama.
Ako moja prijateljica, žena branitelja kojoj zaista nikada nije bio stran niti moj svjetonazor, niti je imala problem sa vjerom u kojoj sam krštena, svakog pravoslavnog Božića i Uskrsa nema problem dignuti slušalicu i čestitati mi blagdan, ako takvih imam još nekoliko, ako smo svi ljudi, osobe i gledamo čovjeka kao takvog...može li se ikoga etiketirati kao "njihovog", a ne "našeg" ?
Ni zamisliti ne mogu muku, tugu i patnju onih koji su kroz Domovinski rat izgubili svoje najbliže. Poštujem sve i jednu žrtvu palu za obranu suvereniteta države, ponosna sam što sam rođena tu gdje jesam i svim onima koji su čista srca devedesetih krenuli u obranu granica domovine vječna hvala.
A sada idem svojoj G čestitati rođendan. I do sita se s njom napričati.
Sretan nam svima peti kolovoz, Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja.
