-Šta radiš!!!- malo je prejako zavikao.
-Plaćam račun.-
Oteo mi je iz ruke moju vlastitu karticu i, naravno, zamijenio je svojom. Konobarica se nasmiješila i udaljila. Očito joj je kao i meni bilo neugodno.
-Otkud ti samo ta ideja!- reče i položi karticu pred mene.
-Šta si se tako uznemirio. Neš’ ti računa. Toliko bi doma platili dvije runde pića.-
-Nije bitno. Kad si sa mnom, ja plaćam račune.-
Slavko je bio kontinentalac u korijenima. Otuda je vukao i neka ruralna razmišljanja. A ja čisto sumnjam ustvari da je moj pokušaj plaćanja računa bio povod ovom ispadu. Tko zna kako je tekao razgovor između njega i žene mu.
-Smiješan si šefe, uistinu.- posljednji pokušaj da zadržim sve pod kontrolom.
-A-ha, umrijet ću si od smijeha.- malo je otpuhnuo.
-Šta je, žena tlači?-
-Ma, pusti je, valjda je u pms-u. Cijeli je dan nervozna.-
Kao i većinu dana u posljednje vrijeme.
-Provalit će nas, Slavko- ...jer žene jednostavno...znaju, pomislih.
-Ne-će! Kažem ti, samo malo discipline i...-tu sam jednostavno pukla, nestao je i posljednji trag ugode i napušenosti i sve okolnosti toga dana popele su se stupanj više. U nervozu.
-Ma o kakvoj disciplini ti meni tupiš! -upala sam; -Pa nisam ja u vojsci, Slavko! Kakvi fiksni telefoni, ja vodim tvoj kafić, mi moramo komunicirati. Moramo se i sresti s vremena na vrijeme. Znaš i sam, a to visi cijeli dan u zraku, da bi sada naj radije razbijali krevet negdje, samo da nam je prilika. Ajde reci, uvjeri me u suprotno.- zastala sam trenutak.
Sada je on ušutio. A iz mene je buknuo vulkan koktela mojih razmišljanja, pripitosti i spoznaje o nemoći nad cijelom situacijom. Jer...napetost i strast među nama posljednjih se sat vremena mogla opipati. Kad nije ništa rekao, nastavih:
-Da u pravu si šefe, ne volim te. Ali te želim. Želim te onako kao i prvi put. Onako divlje i neograničeno. Kao i ti mene. A znaš kad će to prestati? Kad budemo odvojeni vremenom i prostorom. Zato pusti priče kako se nećemo viđati i bla, bla ,truć...I dozvoli mi da dođem do nekog rješenja.I reci mi odmah tu i sad da ćeš se složiti s njim, ma kakvo ono bilo.-
Umjesto odgovora, ovaj sam put dobila pogled uz pripaljivanje cigarete. Nakon dva dima rekao je:
-O.K. Da čujem tvoje rješenje.-
Ma jel on to mene...
-Halo, rekla sam da trenutno nemam rješenje!! Da ću do njega pokušati doći i da mi moraš reći da ćeš se složiti s njim!- aaaaaa...sad sam već primjetila da mi oduzima energiju.
-Dobro, dobro. Složiti ću se, samo nemoj da bude nešto drastično, molim te. Rekoh ti već, nije smak svijeta. Bože mili, seksali smo se, nitko nikog nije silovao, bilo je nevjerojatno dobro...Ne kužim...-
Ama stvarno...Sad već mislim da je krivi tajming i da stvarno nema smisla išta razglabati. On ili nije htio, ili nije razumio kako (teško da nije) razriješiti ovaj čvor. A možda sam ja bila u krivu. Bo! Ja se moram pod hitno maknuti odavdje na nekoliko dana, to će biti najbolje rješenje.-O.K. Koliko je drastično ako ti kažem da hoću dva slobodna dana.-
-Mhm.- promrmljao je neutralno.
-Što bi to “mhm” trebalo značiti?-upitah
Nasmješio se tako cinično da mi se na trenutak zgadio.
-A-ha, dva će ti dana sigurno pomoći.-
Mislim da mi je u tom trenutku para krenula na uši, nos...na sve moguće otvore. Kipila sam. Nastavio je:
-I što će ti uopće ta dva dana?-
-Možeš li mi ih dati ili ne?- zaškrgutala sam. Mislim da se on tek sad uznemirio.
-Misliš da ćeš za to vrijeme uspijeti nešto riješiti? Odmoriti se? Što?- povisio je ton.
Obično, kada Slavko povisi ton, to ima određenu težinu. U ovom trenutku te težine je nestalo. Gotovo da je uzaludno povisio ton. No nisam jednostavno imala snage sada iskorištavati prednost situacije. Gotovo sam pomirljivo rekla:
-Slavko, hoću da malo uteknem od svega. Kafića, Denija, društva, tebe...ama baš svega. Moram vidjeti na čemu sam i kako dalje. Ovo sve ne vodi ničemu. Vidiš i sam.-razgovor me počeo iscrpljivati. A izgleda da je i dupla s mlijekom počela djelovati. Nisam više osjećala pripitost. Samo umor. I želju da krenemo. Nisam ga više mogla gledati. Niti slušati. Osjetio je.
Post je objavljen 12.08.2021. u 22:56 sati.