Konobarica s tastature
ponedjeljak, 16.08.2021.
Made by Ris Zagreb
Bila je narančasta. U ono vrijeme prije 30 godina i bilo ih je samo u tri boje. Crnoj, plavoj i narančastoj. Osim ako nisu stizale od preko. Što je značilo iz Italije. Italija je većini nas bila Trst. Iako sam u tom istom Trstu imala prve rođake s mamine strane (sestričnu i njenu obitelj) tako neke perverzije nismo ni u ludilu naručivali od njih. Ova perverzija zvala se maska za ronjenje. Moja prva i zadnja. Narančasta. Marke Ris – Zagreb. Ne znam da je još neka firma (a vjerojatno je) u tadašnjoj državi proizvodila maske za ronjenje. Maska je stigla prva. Sljedeću sezonu dobila sam i peraje. Plave. Ne znam kojeg proizvođača. Provjerit ću. Još su u dobroj formi i čekaju da Njena noga naraste za tri broja.
Baš ove zime mama je u jednom od temeljitih čišćenja zidnog ormara u hodniku izvukla moju staru masku i sezonu mlađe peraje.I stajale su tako dok nisam naišla da joj kažem što ćemo s njima. Masku sam poslala u povijest, a peraje su dobile poštedu.
Bila je dakle narančasta. I to modernijeg kroja. Nije bila punog kruga, već je imala okvire oko očiju, a nos se mogao pospremiti u gumirani dio taman skrojen za njega. Mala žica preko sredine stakla bila je tu da ne dozvoli gumi da se kojim slučajem odijeli od stakla, i da cijeli taj sklop drži zajedno. Uz masku dobila sam i dihalicu s ping pong lopticom na vrhu. Ping pong loptica bila je zarobljena u plastičnom kaveziću na unatrag savijenom vrhu dihalice. I to je imalo svoju svrhu. Pri eventualnom zaronu cijele dihalice loptica bi zatvarala kanal i sprečavala da u nju ulazi voda.
Sjećam se da sam se jako veselila maski i da nisam mogla dočekati da mi tata kupi i peraje. Pa da ronim za pravo. Kada sad malo bolje razmislim, glede tih mojih i samo mojih morskih rekvizita kroz cijelo odrastanje imala sam jedan kolut, jednu masku, jedne peraje, jedne papuče za u more. Kasnije, nakupovala sam se naočala i kapica za plivanje, dvoje peraje čak. Masku, nikada više.
Do danas. Danas sam Juniorki kupila njenu prvu masku. Zašto naglašavam prvu. Jer ova je dječja. Mala. Sigurno joj neće biti jedina. Prekrasne lagano fluorescentne zelene boje. Došla je s pripadajućom dihalicom, koja se fino uglavi na masku. Pri prvom montiranju na glavu nismo dovoljno stegnuli remen maske, pa joj je voda ušla unutra. Nervozno je skinula, gotovo strgnula masku s glave i bacila mi je pred noge .“E pa neću masku kad mi voda ulazi!“. Gotovo me zaboljelo kad je maska aterirala pokraj mojih nožnih prstiju. Jer putem od štanda na kojem smo kupile masku, pa do plaže, cijelo sam vrijeme u mislima vrtila film o mojoj prvoj i posljednjoj Ris narančastoj maski koju sam dobila negdje u trećem ili četvrtom osnovne.
Pomislila sam u trenutku kako tom djetetu ništa neće biti toliko slatko kako je bilo meni. Da ničeg neće biti ni upola željna kao ja. I da nikad njeno iščekivanje za ispunjenjem nečeg obećanog neće biti toliko dugo, željeno poput moga.
Do sada imala je dva, ili tri koluta, dva kompleta rukava za plivanje, tri barčice (a sve prilagođeno njenom odrastanju). Na jesen će napuniti šest.
Ma nije meni žao što ona ima, a ja nisam imala. Bit će mi žao samo ako u toj navici da joj je sve dostupno, od silnih mogućnosti ne ostane siromašna. Jer unatoč svemu meni je moje djetinjstvo (uz saaamo jednu, Ris masku) bilo bogato.
I...nije bitna maska,
bitno je more...
P.S. Evo kaže Zakoniti da on uopće i nije imao masku za ronjenje.
Srima, četvrtak, 27. kolovoz, 2009.
Dodatak:
Slijedeće jutro za doručkom, rečenica koja ovu prethodnu impresiju čini pametnijom.
-Maaamaaa...-zavila su usta puna maštovito složenog sendviča
-Molim ljubavi?-
-Jaaako sam sretna što si mi kupila masku.-
...a meni srce ooovoliko,
Srima, subota, 29. kolovoz, 2009.
Fotke preuzete s Interneta. Ovakva, ali narančasta.
